Talijanski nakladnik Cantagalli je 16. rujna 2021. izdao novu knjigu Benedikta XVI. Istinska Europa – Identitet i poslanje, kao treći svezak u nizu Izabrani tekstovi, u povodu 50. obljetnice uspostave diplomatskih veza Svete Stolice i Europske unije. Proslov je napisao papa Franjo, objavila je Crkva na kamenu.
Prijevod uvoda Benedikta XVI. objavljen na cnak.ba prenosimo u cijelosti.
Ozakonjenjem „istospolnog braka“ u šesnaest europskih zemalja, pitanje ženidbe i obitelji poprimilo je novu dimenziju koje se sigurno ne može zaobići. Svjedoci smo izobličenja svijesti koje je očito duboko prodrlo u sektore katoličkoga puka. Na to se ne može odgovoriti nekim sitnim ćudorednim poučkom niti nekim egzegetskim navodom. Problem ide u dubine i stoga se treba s njime sučeliti u temelju.
Prije svega, čini mi se važnim primijetiti da je pojam „istospolnog braka“ u proturječju sa svim kulturama čovječanstva koje su se izmijenile do sada, pa stoga znači kulturnu revoluciju koja se postavlja protiv čitave dosadašnje tradicije čovječanstva. Nema dvojbe da se pravno i ćudoredno poimanje ženidbe i obitelji izvanredno razlikuje u kulturama svijeta. Moguće je vidjeti ne samo razliku između jednoženstva i mnogoženstva, nego i druge duboke razlike. Pa ipak, osnovna zajednica nikada nije dovedena u pitanje, činjenica da je postojanje čovjeka – na način muškarca i žene – usmjereno razmnožavanju, kao i činjenica da zajednica muškarca i žene i otvorenost za prijenos života određuju bit onoga što se naziva ženidbom. Osnovna sigurnost da čovjek postoji kao muško i žensko; da je prijenos života zadaća koja je dodijeljena čovjeku; da je zajednica muškarca i žene ta koja služi ovoj zadaći; i da se u tome, bez obzira na sve razlike, ženidba u biti sastoji – to je izvorna sigurnost koja je do sada bila očita čovječanstvu.
Temeljni prevrat ove izvorne ljudske sigurnosti uveden je kada je, s pilulom, postalo u načelu moguće razdvajanje između plodnosti i spolnosti. Ovdje nije posrijedi kazuistika, o tome može li se i kada, eventualno, uporaba pilule ćudoredno opravdati, nego o temeljnoj novosti koju ona kao takva označuje: tj. upravo načelno razdvajanje između spolnosti i plodnosti. To razdvajanje zapravo znači da se na taj način izjednačuju svi oblici spolnosti. Ne postoji više nikakvo osnovno mjerilo. Ova nova poruka, sadržana u pronalasku pilule, duboko je promijenila svijest ljudi, s početka polako, a zatim sve jasnije.
Odatle slijedi drugi korak: prije svega, ako se spolnost odvoji od plodnosti, onda se, obrnuto, može naravno razmišljati i o plodnosti bez spolnosti. Stoga će se činiti ispravnim da čovjekovo rađanje više nije povjereno prigodnoj tjelesnoj strasti, nego da se čovjeka razumski planira i proizvodi. Taj postupak u kojem se ljudi više ne začinju i ne rađaju, nego izrađuju, u međuvremenu je u punom zamahu. Međutim, to onda znači da čovjek više nije primljen dar, nego planiran proizvod naše izradbe.
S druge strane, ono što se može učiniti može se i uništiti. U tom smislu, sklonost u porastu s obzirom na samoubojstva kao planiran svršetak života sastavni je dio opisanog trenda.
Na ovaj je način, međutim, očito da, s obzirom na pitanje „istospolnog braka“, nije riječ o tome da budemo malčice širi i otvoreniji. Naprotiv, postavlja se osnovno pitanje: Tko je čovjek? Uz to i pitanje postoji li Stvoritelj ili nismo li svi samo proizvodi izradbe. Pojavljuje se ova alternativa: ili je čovjek Božje stvorenje, slika Božja, dar Božji ili je čovjek proizvod koji i sam zna izraditi. Kada se odreknemo ideje stvaranja, odričemo se čovjekove veličine, odričemo se njegove neraspoloživosti i dostojanstva koje je iznad svakoga planiranja.
Sve se to može izraziti i iz druge perspektive. Ekološki pokret otkrio je granicu onoga što se može učiniti i priznao je da „priroda“ za nas postavlja mjeru koju ne možemo nekažnjeno prijeći. Nažalost, „ekologija čovjeka“ još se nije ostvarila. I čovjek posjeduje „narav“ koja mu je dana, a nasilje nad njom ili njezino poricanje dovodi do samouništenja. Upravo o tom se radi u slučaju stvaranja čovjeka kao muškarca i žene, što se zanemaruje u postulatu „istospolnog braka“.
Čini mi se da je važno razmisliti o pitanju prema ovom redoslijedu veličine. Samo ćemo tako učiniti pravdu pred Bogom s obzirom na zadaću koja nam je povjerena za čovjeka.
Proslov pape Franje je pak objavio Corriere della Sera, a prenio Vatican News. Prijevod prenosimo u cijelosti.
Zadovoljstvo mi je predstaviti ovo izdanje, koje sabire odabrane tekstove Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. o Europi, objavljeno u prigodi 50. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Europske unije.
S jasnoćom, neposrednom pristupačnošću i istovremeno dubinom koju ima, Papa emeritus ovdje veličanstveno ocrtava „ideju Europe“ koja je, bez sumnje, nadahnula njezine Očeve utemeljitelje i koja je temelj njezine veličine i čije bi konačno zamračenje zapečatilo njezin potpuni i nepovratni pad.
Jer – u čemu nas možda bolje od drugih poučava onaj koji je uzeo ime Benedikt, i zato da podsjeti Europu na njene korijene – u temelju Europe, njezinog stvaralaštva, njezinog zdravog napretka i, prije svega, njezine čovječnosti je humanizam utjelovljenja; Joseph Ratzinger piše da je „lik Isusa Krista u središtu europske povijesti i temelj istinskog humanizma, novog čovječanstva. Jer ako je Bog postao čovjekom, čovjek stječe potpuno novo dostojanstvo. Ako je, s druge strane, čovjek samo produkt slučajne evolucije, njegovo vlastito čovještvo je slučajnost, pa će tako jednom biti moguće žrtvovati čovjeka radi prividno višeg cilja. Ali ako je Bog stvorio i želio svakog pojedinog čovjeka, stvari stoje potpuno drukčije. I ako je sam Bog postao čovjekom, ako je čak i patio za čovjeka, čovjek ima udjela u dostojanstvu samoga Boga. Tko griješi u tomu što čovjek jest, napada samog Boga.“
Onkraj brojnih riječi i glasnih proglasa, danas se u Europi sve više gubi ideja o poštivanju svakog ljudskog života, počevši od gubitka svijesti o njegovoj svetosti, odnosno, počevši od zatamnjivanja svijesti da smo Božja stvorenja. Benedikt XVI. se ne boji tijekom godina hrabro i proročki ukazivati na mnoga očitovanja ovog dramatičnog odricanja od ideje stvaranja, do trenutnih, konačnih posljedica, opisanih na potpuno jasan i uvjerljiv način u uvodu.
Izdanje, iako prožet velikim realizmom, ne završava pesimistično i tužno – naprotiv: „Razlog moje nade – piše – jest u tomu da je želja za Bogom, potraga za Bogom duboko upisana u svaku ljudsku dušu i ne može iščeznuti. Svakako, na neko se vrijeme Boga može zaboraviti, ostaviti ga po strani, brinuti o drugim stvarima, ali Bog nikad ne nestaje. Jednostavno je istina što sv. Augustin kaže – da smo mi ljudi nemirni sve dok ne pronađemo Boga. Taj nemir postoji i danas. To je nada da će čovjek uvijek iznova, i danas, krenuti hoditi prema tom Bogu.“
Stoga, otkrivajući nam tajnu svoje radosti u ovim teškim vremenima, Benedikt XVI. nam pokazuje i put kojim treba kročiti radi ponovnog rođenja Europe.
(kta/ika)