Uloga školskog psihologa izuzetno je važna, osobito u doba socijalne izolacije, koja predstavlja poseban izazov za školsko osoblje, ali i za učenike i njihove roditelje. Oni su ti koji potiču intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj učenika, budući da su u izravnom doticaju sa svim bitnim faktorima u procesu obrazovanja.
Što spada u opus posla školskog psihologa te na koji način stručnjak u ovoj oblasti može pomoći učenicima, roditeljima i školskim djelatnicima, pojasnio je Mario Brkić, psiholog uposlen u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom.
Na upit koje su prednosti i izazovi rada školskog psihologa, Brkić nam je kazao kako je potrebna uključenost i upućenost u svaki aspekt života škole, a po potrebi i u obiteljske prilike učenika, kako bi došlo do rješenja eventualnih problema na koje u nastavnom procesu nailaze učenici i nastavno osoblje.
„Privilegijom smatram priliku da u izravnom kontaktu s učenicima, bilo individualno ili u skupini, slušam životne priče i uz to imam priliku djelovati obrazovno i odgojno. Izazov je svakako nepredvidljivost ljudskog ponašanja i često složeni problemi koje ono donosi. Posao psihologa u školi traži kreativnost i često usklađivanje sa situacijom“, rekao je Brkić za Dnevni list.
Dobra komunikacija
Budući da radno mjesto psihologa u OŠ Marka Marulića postoji odavno, učenici već imaju poprilično jasnu predodžbu tog posla te im, dodao je Brkić, susret s psihologom ne predstavlja nepoznanicu pred kojom strepe.
„Učenici dolaze prijaviti vršnjačke sukobe, nasilno ponašanje, neke druge teškoće u odnosu ili traže savjete o osobnim previranjima. Ponekad ih upute učitelji/nastavnici ili ih osobno pozovem na razgovor. Naravno, tu su i redovni poslovi psihološke procjene s ciljem utvrđivanja primjerena oblika školovanja. Jako sam zadovoljan suradnjom s učenicima, njihovim roditeljima, učiteljima i nastavnicima, kao i s upravom škole. Svaka uspješna strategija rada polazi od dobre komunikacije i u nju ulažem značajan dio svog vremena. Nastojim biti u čestom kontaktu s učenicima kako bih osjetio njihov „puls“, pratio aktualnosti i trendove te prema tim informacijama uskladio teme za razgovor na satu razredništva. Rekao bih da su roditelji značajno otvoreniji nego u razdoblju prije desetak godina i češće dolaze po stručni savjet sa željom da unaprijede svoje roditeljske vještine. Općenito, sve više traže pomoć za sebe i svoju djecu. Kada škola i roditelj dobro surađuju, to je na veliku korist djece. U protivnom se školske teškoće teško mogu riješiti“, istaknuo je naš sugovornik.
Kazao je i to kako je izuzetno važna provedba programa prevencije nepoželjnih oblika ponašanja kao što je, primjerice, međuvršnjačko nasilje.
„Od početnih razreda osnovne škole radimo na prevenciji nepoželjnih ponašanja među djecom, tako da iz godine u godinu obrađujemo različite vrste nasilnog ponašanja. To je psihoedukacija, poticanje učenika na samoprocjenu, razgovor i na zajedničko iznalaženje rješenja za teškoće u odnosima. Ostavljamo mogućnost da i učenici anonimno prijave nasilno ponašanje ili teškoće u odnosima u „Sandučić povjerenja“ koji smo u školski hodnik postavili prije nekoliko godina gdje također bilježimo jako dobre povratne informacije. Također, povremeno provodimo istraživanja među učenicima i podatke iznosimo na roditeljskim sastancima, a izradili smo i primjerenu brošuru na ovu temu za roditelje“, naveo je Brkić.
Anksioznost povezana s pandemijom
Osvrnuo se i na trenutačnu situaciju uzrokovanu pandemijom koronavirusa koja je, na određen način, utjecala i na učenike.
„Bilo je nekoliko susreta s učenicima koji su ukazivali na anksioznost izravno povezanu s pandemijom i svime onime što je ona donijela sa sobom. Rekao bih da su česte promjene oblika nastave tijekom pandemije učinile da se učenici danas teže usklađuju sa školskim obvezama“, mišljenja je Brkić.
Kroz razgovor smo se dotaknuli i posljedica nasilja preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying.
„Nasilje zloupotrebom informacijskih i ostalih komunikacijskih tehnologija velik je izazov u smislu otkrivanja i sprječavanja. Često razgovaram na ovu temu s učenicima. Postigli smo neku vrstu dogovora da reagiraju ako, primjerice, komunikacija u virtualnim razrednim grupama postane neprimjerena, ako uključuje vrijeđanje, slanje neprimjerenog sadržaja i slično. To učenici vrlo dobro prepoznaju i povremeno prijavljuju. Korištenje nečijeg lika za neprimjerene fotomontaže, prozivanje pred promatračima s ciljem ponižavanja, distribucija neprimjerenih materijala, sigurno ne spada u kategoriju zdravog humora i u školi nikad neće biti promatrana tako. Jedna od mjera na koju smo se odlučili u školi kako bismo utjecali na ovu pojavu jest zabrana korištenja mobitela. Naravno, zabrana sama po sebi ne znači puno, zato je prati neprestan razgovor o cyberbullyngu i informatičko opismenjavanje. Često apleiram na roditelje da više nadziru ponašanje svoje djece na internetu. Izazova je puno, djeca nisu dovoljno informatički pismena niti sklona kritičkom promišljanju o sadržajima koje konzumiraju na internetu. Sve to dovodi do povećanja unutarnjeg nemira, jer svoje verbalne sukobe često prenose iz škole u virtualni svijet i obratno“, objasnio je Brkić.
Za kraj je istaknuo da u slučajevima nasilja, stručno osoblje postupa po Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja u osnovnim i srednjim školama ŽZH, koji ima propisane vrste i razine nasilja i način postupanja nakon protokoliranja.
„Kad se radi o vršnjačkom sukobu, koji za razliku od nasilnog ponašanja podrazumijeva podjednak omjer snaga kod suprotstavljenih strana, radimo na utvrđivanju činjenica, postupku mirenja i razgovoru s učenicima s ciljem da iz takvih sukoba izvuku pouke koje doprinose njihovom socijalnom i emocionalnom razvoju. Važno je da djeca kroz svoja iskustva nadograđuju osobnost, u protivnom je to skup postupaka koji ne donosi dugoročan plod“, zaključio je Brkić.
Piše: Antonela Marinović Musa / Dnevni list