Ne znam nijedan sličan slučaj u drugim konsocijacijskim demokracijama kao što je onaj Željka Komšića. A da bi konsocijacije uspjele, svaki narod mora birati svoje lidere, zbog toga i jesu Hrvati u Bosni i Hercegovini danas nesretni, tvrdi ekskluzivno za Večernji list Brendan O’Leary, jedan od najuglednijih stručnjaka za konsocijacijske demokracije u svijetu, odnosno za složene višenacionalne demokracije koje ne funkcioniraju po modelu jedan član – jedan glas.
O’Leary je irski profesor na sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji (SAD), a prije je radio na Londonskoj školi ekonomije. Jedan je od najvećih eksperata za političko uređenje Sjeverne Irske o čemu je objavio niz djela. Neka su od njih i najizravnije utjecala na političko uređenje tog dijela Ujedinjenog Kraljevstva. U svojoj prošlogodišnjoj knjizi o BiH, poznata zagrebačka profesorica i stručnjakinja za BiH Mirjana Kasapović citirala je niz njegovih djela, piše zagrebački Večernji list.
Također, na 25. godišnjicu Daytona, O’Leary je sudjelovao na virtualnoj međunarodnoj konferenciji koju je organizirala Vlada RH. I njegov odgovor bivšem bošnjačkom lideru Harisu Silajdžiću, koji je također bio na konferenciji, široko se dijelio na društvenim mrežama među hrvatskim komentatorima. “Nema ništa posebno demokratski pogrešno u strukturi koja je dogovorena Daytonskim sporazumom”, rekao je tada.
Za početak, što je to konsocijacijska demokracija?
– Politički sustav u kojem konstitutivni narodi uživaju paritet i prakticiraju dijeljenje moći putem principa pariteta, proporcionalnosti, autonomije i prava na veto – odgovara nam znanstvenik. Bosna i Hercegovina jedno je od tih podijeljenih društava koje je Daytonskim sporazumom, nakon vrlo teškog rata, uspostavilo takvo uređenje. Švicarska je primjerice drugo, Sjeverna Irska treće, a važan je primjer Belgija koju nam O’Leary ističe kao najbolji uzor koji bi BiH mogla imati.
– Ta je zemlja najbolji primjer nezavisne funkcionalne konsocijacije, kao i BiH koja je također federacija – govori taj znanstvenik koji je o susjednoj zemlji u kojoj su Hrvati konstitutivan narod objavio više radova.
O’Leary nam pojašnjava koje četiri prepreke vidi kao najveće za normalno funkcioniranje susjedne zemlje.
– Prva je previše međunarodne intervencije. Mislim da bi bilo bolje da lokalni akteri plaćaju troškove pat-pozicija kako bi osigurali napredak. Druga je nastavak želje Republike Srpske, makar bila izražena na različite načine, da se ujedini sa Srbijom. Treća je nastavak želja Bošnjaka da “prevrnu” Dayton kako bi učinili BiH unitarnom državom, umjesto federacijom u kojoj postoji dijeljenje moći. I četvrto su problemi koje je stvorio slučaj Sejdić i Finci protiv BiH, što uključuje i odluku Europske unije da kao preduvjet za članstvo postavi zadovoljavajući ishod tog slučaja na Europskom sudu za ljudska prava – objašnjava O’Leary.
Presuda u slučaju Sejdić-Finci ugrubo nalaže BiH da prestane s “diskriminatornom praksom” etničkog biranja koje onemogućava manjinama da budu izabrane u Predsjedništvo. No, kako je O’Leary rekao na spomenutoj konferenciji, normalne su i demokracije u kojima postoje slična ustavna ograničenja. Predsjednik Sjedinjenih Država mora biti rođen u SAD-u, a šef britanske države mora biti protestant, Belgija ima tri lingvistički mješovite regije… “Ja sam državljanin SAD-a, ali kao imigrant ne mogu se kandidirati za predsjednika pa se ne odlazim žaliti na Vrhovni sud zbog tog zakona”, rekao je.
Hrvatima u BiH posebno smeta pojava koju mnogi analitičari i međunarodni komentatori opisuju kao oduzimanje ili pak gaženje političkih prava. U posljednja četiri izborna ciklusa, Bošnjaci su izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH čak tri puta, koristeći rupu u zakonu koja omogućuje da birači u Federaciji, kako to govore kritičari, krše duh Daytonskog ustava. Ime Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, postalo je sinonim za kršenje političkih prava Hrvata, iako oni naglašavaju da im se prava krše i na nižim razinama. Komšićev odnos s hrvatskim strankama, a i golemom većinom birača, praktički ne može biti gori, unatoč njegovoj dugovječnosti. O’Leary nam kaže da ne zna nijedan slučaj u konsocijacijskim demokracijama usporediv sa Željkom Komšićem.
– Da bi konsocijacije uspjele, ključan je princip da svaka grupa bira svoje lidere. Godine 1998. Sjeverna Irska započela je s eksperimentom zajedničkih izbora za svoja dva premijera, koji je zahtijevao nacionalističke i unionističke članove Skupštine da glasaju za preferiranog kandidata druge strane. Sustav je napušten 2006. godine – jasan je irski profesor. Zanimljivo, te iste 2006. Bošnjaci su prvi put izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što će se kasnije ponoviti još dva puta.
– To Hrvate čini nesretnima jer su Bošnjaci izabrali nekoga koga Hrvati lako moguće i ne bi izabrali da je izbor bio prepušten njima – smatra O’Leary i dodaje da slučajevi obveznih glasanja preko etničkih linija imaju vrlo slabu povijest uspjeha, pogotovo uključuju li to da birači ili parlamentarci jedne zajednice izabiru lidere druge zajednice – tada nisu reprezentativni lideri. Situacija u BiH je komplicirana, i praktički nijedan konstitutivni narod nije zadovoljan.
Bošnjački lider Bakir Izetbegović se prije desetak dana založio za stvaranje unitarne države, odnosno za vraćanje na stanje prije Daytonskog sporazuma. O’Leary smatra pogrešnima tvrdnje bošnjačkih lidera da je konsocijacijska demokracija problem za zemlju.
– To ne znači da se takve demokracije ne mogu reformirati ili ukinuti, ali u stvaranju reformi ili ukidanju sustava, strane u originalnom sporazumu moraju pristati na te promjene, po mogućnosti prema njihovim dogovorenim pravilima za promjene – naglašava. Kako bi smanjili nacionalizam u zemlji, O’Leary vjeruje da bi političari u BiH trebali poštovati trenutačna pravila i izbjegavati korištenje međunarodnih aktera kako bi ojačali svoje domaće pozicije.
I srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik ne prestaje koristiti separatističku retoriku po kojoj je poznat u cijeloj Europi. O’Learyja smo pitali, da je bh. patriot, kako bi pokušao privoljeti Srbe da ostanu dio BiH.
– Inicijalno poštujući njihovu autonomiju i pokušavajući kreirati politike koje bi stvorile neto dobitke za sve – kazao je te naglasio da ga ne čudi što su pozicije naroda ukopane i četvrt stoljeća nakon rata jer su nacionalne preferencije vrlo otporne. Dayton je kompromis, i to djelomično nametnut. Isto tako naglašava da je mir u BiH prvi preduvjet za daljnji napredak.
Hrvatska je nedavno u institucijama EU predstavila non-paper, neslužbeni dokument, u kojem je s više drugih zemalja EU usuglasila poglede na BiH. Zagrebu su se pridružile još neke zemlje, poput Slovenije, Mađarske i Grčke, a istaknut je princip ravnopravnosti triju naroda. Jedan od bošnjačkih lidera Denis Zvizdić dokument je nazvao “oktroiranim”. Usto, dio institucija u BiH još je blokiran. Vlada Federacije BiH uopće nije formirana nakon izbora 2018., već je ona iz prethodnog ciklusa samo nastavila svoj mandat. Trenutačno traju pregovori glavnih hrvatskih i bošnjačkih stranaka o novom izbornom zakonu kojim bi se, kako traže Hrvati, ukinula mogućnost izbornih manipulacija kojih su oni žrtve.
Neki komentatori smatraju da Hrvatska nije bila uspješna u objašnjavanju svoje pozicije unutar europskih institucija.
– Mislim da je hrvatska legitimnost snažnija od srbijanske. Europski lideri skeptični su prema svim bivšim jugoslavenskim državama. Pokaže li Hrvatska jasno da više nema interesa za aneksiju u BiH i da je fokusirana na zaštitu razumnih prava Hrvata u BiH, njezina će pozicija s vremenom biti bolje prihvaćena – naglašava O’Leary.
Najutjecajniji aspekt O’Learyjeva rada praćenje je Sjeverne Irske. Prije mjesec dana neki su zapovjednici lojalističkih (odnosno, probritanskih) paravojnih skupina objavili da su povukli svoju podršku Sporazumu na Veliki petak koji je potpisan 1998. i kojim je završena većina nasilnih epizoda u pokrajini. Pobunili su se zbog drukčijeg odnosa koji s Bruxellesom nakon Brexita imaju London i Belfast čime su, smatraju, nedopustivo razdvojeni.
– Lojalisti koji to govore pripadnici su paravojski, a ne izabrani političari. Sporazum na Veliki petak velik je uspjeh, ali je krhak. Mogu mu naštetiti unilateralni i ilegalni potezi britanske vlade, čemu trenutačno svjedočimo. Ako su čitatelji zainteresirani, mogu pročitati moj trotomni “Ogled o Sjevernoj Irskoj” – govori.
Koje su glavne razlike u demokraciji između Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine?
– U Sj. Irskoj “drugi” su snažniji, odnosno oni koji nisu ni nacionalisti ni unionisti. Sjeverna Irska ima dva premijera, BiH ima tročlano kolektivno predsjedništvo. U BiH postoji trostrani konflikt s podjelama u svakom bloku te su međuetnički pokreti vrlo slabi. BiH može biti potpuno suverena i nezavisna ako njezine tri zajednice uspješno koegzistiraju. Ako ne, ostat će pod međunarodnim protektoratom. Sjevernoj Irskoj legalno nije dopušteno da postane nezavisna, ali postoji međunarodni dogovor koji joj omogućuje da postane dio ujedinjene Irske ako postoji većinska podrška toj opciji – što bi se moglo materijalizirati u sljedećim desetljećima. Nasuprot tome, Republici Srpskoj nije dopušteno pripojenje Srbiji zbog međunarodnog bijesa prema bosanskim Srbima i ponašanja Srba tijekom balkanskih ratova – zaključio je O’Leary.
/HMS/