Goran Bogdan prošle je godine bio nominiran za najboljeg europskog glumca. Širokobriježanin, koji je postao sinonim za izvrsne uloge, snima od Balkana do Hollywooda, međutim, toliko je jednostavan i susretljiv da ga ubrzo nakon upoznavanja počnete doživljavati kao člana obitelji. U pandemijskoj, 2020. bio je jedan od najzaposlenijih glumaca, a i u “nastavku” te godine, u 2021. ima posla preko glave. To ga nije spriječilo doći na Večernji TV BiH i dati intervju Večernjaku.
Gorane, za početak idemo na neizostavnu temu jer živimo u ovom, možemo reći, čudnom vremenu. Nekad na početku pandemije pojavila se informacija da ste zaraženi koronom, onda je to bio bauk pa nas je pola razmišljalo hoće li nam poznati glumac preživjeti. Kako se sve rasplelo?
Nisam, hvala Bogu, nikad bio zaražen, odnosno nisam imao simptome. Bio sam tri puta u samoizolaciji u koju sam se sam stavio. Ja, kao i svi ostali u nedostatku informacija tada, nisam znao što je to točno, pa ni sad nismo do kraja upućeni. Pazio sam prvo da ne zarazim nekoga drugoga pa sam se sam izolirao. Zbog prirode posla testirao sam se stalno u Zagrebu, Beogradu i bio sam negativan.
Znači, nemate antitijela?
– E, na kraju sam razvio antitijela. Vjerojatno sam, primajući malu dozu agensa, vidite kako smo naučili te nove riječi, s vremenom razvio neki imunitet. Tako mi je rekla prijateljica koja je ujedno i liječnica. Ali, evo, kao što se vidi, živi smo, zdravi smo, mi smo ljudi kao žohari, naviknemo se na sve.
Kako vam je bilo funkcionirati kao glumcu?
– Pa ne bih rekao kao glumcu, već kao i čovjeku, kao i svima, kao i vama. Nezgodno, znaš…, svaka nepoznanica stvara određenu tjeskobu dok se ne svlada do kraja i ne spozna, tako da mislim kako se to razlikuje od profesije do profesije, nije lako. Neovisni umjetnici još stradaju zbog toga, ali ekonomske posljedice će se tek vidjeti. Još ne znamo kako nam je.
Ali ipak, nije lako sve scene snimati u ovakvim uvjetima?
– Nije lako. Primjerice, kad snimate ljubavne scene, teško je to raditi pod maskom, možete kao umjetnički potpis to pročitati, ali. Nezgodno je. A, opet, što nam ostaje nego prilagođavati se.
Vidimo da dosta glumaca, dosta umjetnika ne radi, ali vi radite punom parom, dvije serije, film, reklame…
– Istina, jer događa se nešto dobro, neka je renesansa televizije. U Srbiji se, primjerice, jako puno snima, postavljaju se neki novi tokovi stalno i to je živa materija, to je dobro za sve kolege iz struke. Kvantiteta nužno rađa kvalitetu, tako da se tu dobre stvari događaju. Ali zbog pandemije sve je još na staklenim nogama.
Među filmovima moramo istaknuti jedan – “Otac”, zbog kojeg ste nominirani za europskog glumca godine. Izgubili ste čak 20 kilograma za tu ulogu?
– Kao što se vidi (smijeh). Vidi se da je bilo lako i vratiti kilograme. Korona je nekom majka, nekome maćeha.
Dobro, možemo se složiti oko toga. Nego, kako je bilo raditi taj film? Potresan je previše.
– Naravno, film je potresan, ali meni je bilo prelijepo raditi ga jer našao sam tu istomišljenika u vidu Srđana Golubovića i njegove supruge Jelene Mitrović. Koliko god mi je bilo teško, vjerovao sam u to i sve mi je bilo lakše. Mi smo premijeru filma imali 27. veljače, netom prije početka pandemije, taman je film trebao dobiti taj distributivni život, ali se nije dogodilo. Onda smo sve odradili preko Zooma, kao i ostatak čovječanstva, s kauča, prokleti Wolt i dostava hrane, sad se opet borim da se vratim u formu (smijeh). Treba čovjek biti pažljiv.
Koliko vam ljudi pomaže?
– Pa nitko (smijeh). Znam da to postoji negdje, ali nemam takve probleme. Ovaj posao dosta je intiman i osamljenički jer se sve događa unutar tebe, ali nekako, tu sam svoj na svome, ne bih pravio oko toga dramu. Ne znam da može drukčije. Još uvijek imam osjećaj da sam na početku svega toga i imam snage, a dok su žar i ljubav prisutni, lijepo je i ne treba vam “autobus” pomagača.
Spomenuli smo film “Otac”, znamo svi što u Hercegovini znače otac, majka, bake, djedovi… Svoje ranije doba, a i danas puno vremena, provodite u rodnom Širokom Brijegu te diljem ovih prostora. Kakva sjećanja nosite na dječačke dane?
– Gledaj, ja se i dan-danas volim vratiti ovdje, ne samo zbog ondašnjih osjećaja, nostalgije i tog djetinjstva koje je bilo prelijepo. Sredina kao Hercegovina, to je Provansa, ne samo zbog geografije, nego ima tu nadvrijednosti koje mi sami cenzuriramo i zaboravljamo, ima tu nešto lijepo, ima nešto duhovno u ovom kraju koji dobro odgaja svoju djecu. Mislim da mi kao naseljenici ovdje čak zaboravljamo svoje vrijednosti i ove vrijednosti. I ja smatram da nikad nisam otišao odavde iako fizički nisam tu.
Znači, otac Šimun i majka Milka još daju savjete?
– To je dosta demokratski odnos. Skupa sudjelujemo u svim promišljanjima kako i treba biti. Bogu hvala na njima.
Jednom ste rekli, od Hollywooda najviše volim pobjeći na svoj festival u Široki Brijeg. West Herzegowina Fest postao je nezaobilazan kulturni događaj i znate ono kad se nešto postavi na zdrave temelje, kasnije je lakše to održavati, pa i s malo manje snage. Kako danas gledate na taj festival?
– Početna tema bile su korona i pandemija. Nažalost, u tom kontekstu sada spominjem i WHF jer je on takav da se ne može održati online. Cilj WHF-a je druženje i spajanje različitih individualaca iz različitih polova kreativne industrije, tako da je nama cilj tog festivala da se mladi nalaze i razmjenjuju ideje. Tako, dok god je ovakvo, izvanredno stanje, mi ne želimo biti generatori novih klastera. Želimo da ovo prođe i da se vratimo u punoj snazi. Već je vrijeme da se to priprema, a hoće li se održati ove godine, vidjet ćemo.
Sve prolazimo, ali struke se još nismo dotakli. Mnogi, pogotovo mlađi i ne znaju da ste davali instrukcije iz matematike i statistike?
– Nemojte me pitati za instrukcije. (smijeh)
Dobro onda, diplomirani ste ekonomist pa, evo, da vas ne pitam odakle ekonomist u glumi, kako će ova kriza djelovati na gospodarstvo?
– Ove teme su isprepletene. Nije ovo prva pandemija s kojom se svijet suočio, 77. je bila variola vera, ne tako davno. Nisam neki teoretičar zavjera, niti njihov zastupnik, niti im ljubitelj. Ovo se povijest ponavlja i ponavljat će se i dalje. Takav je svijet. A konkretno, ekonomiju dugo ne prakticiram i ne bih to dizao na neku razinu, ali mislim da će najgore uslijediti. Mislim, dobro je da se cjepivo našlo i da se stanovništvo cijepi, ali posljedice ove krize će, po nekom mom amaterskom poznavanju, biti dosta ozbiljne i dugo će se sagledavati. Cijena je to ovog lockdowna koji smo imali od ožujka prošle godine i tko zna koliko će sve još trajati.
Kao ekonomist, što mislite o kriptovalutama, o rastu bitcoina, ethereuma?
– A otkad sam upisao glumu, samo sam u tome i iskreno, sve to ekonomsko sam nekako zaboravio. A volio bih da sam nekad ranije ulagao u kriptovalute, bilo bi mi sada drago, ali i da znam gdje sam ih ostavio, da ne zaboravim šifru (smijeh).
Volite za sebe reći da ste gurman, a poznato je da imate udio u jednom restoranu. Je li to za okupiti ekipu na kvalitetno druženje ili ste ipak dublje unutra?
– Vidi se na meni da sam gurman (smijeh). A ovo je jedan fini restoran, kontra mojih afiniteta. Iako, ponašam se kao prijatelj restorana. Zanima me to. Kulinarstvo mi je neka ljubav. Zaljubio sam se i u kulinarsko umijeće Filipa Horvata koji je chef u restoranu i nije mi se teško bilo pronaći u toj priči.
Ima li hercegovačkih specijaliteta?
– Pa, kako ja ne dopuštam nikome da se petlja u moj kreativni proces, tako ni ja ne ulazim u Filipov. Filip je Slavonac pa ima njihovih specijaliteta, ali i imotskog krumpira pa tog nekog hercegovačkoga šlifa i potpisa, ali kolegi se ne petljam u kreacije.
Što može mladima poručiti dječak iz Širokog Brijega koji je dogurao do statusa filmske zvijezde koja je stigla čak i do Hollywooda?
– Geografija nikoga ne određuje. Mislim da čovjek treba slijediti svoje snove, zadržati neku nadu i vjeru i ostati uspravan.
Za kraj, želimo da uz sve uloge i nagrade zasja i Oscar kojeg ćete, možda, donijeti u Hercegovinu danas, sutra.
– Ne bih imao ništa protiv, ali Bog nam dao zdravlja.
Izvor:vecernji.ba