Kad je prije nekoliko mjeseci udruženje filmskih radnika Srbije za svog kandidata za nagradu Oscar za najbolji strani film odabralo “Daru iz Jasenovca” Predraga Antonijevića, film koji je u tom trenutku čak i u Srbiji malo tko vidio, to je predstavljalo prvorazredno iznenađenje, jer su svi na tome mjestu vidjeli film “Otac” Srđana Golubovića, film čiji je glavni glumac, Goran Bogdan, ušao u uži izbor za nagradu Europske filmske akademije u kategoriji najboljega glumca.
Piše: Josip Mlakić, Express.hr
Antonijevićev film prikazan je samo u Gračanici, da bi se ispunili formalni uvjeti za kandidaturu, po kojima nominirani film prije kandidature mora imati svoju domaću premijeru. Stručna filmska javnost u Srbiji pomalo sumnja čak i u to da je premijera u Gračanici uopće i održana. Film je u svoju američku distribuciju krenuo 5. veljače, što treba također promatrati u jednom drugom svjetlu: distribucija filma na tlu Amerike također je uvjet da bi film ušao u konkurenciju za Oscara. To se uglavnom svodi na nekoliko projekcija u nekom losanđeleškom kinu, gdje se nalazi najveći broj članova Američke filmske akademije, koji odlučuju o nagradama. Beogradska premijera filma “Dara iz Jasenovca” zakazana je za 22. travanj, na 76. obljetnicu proboja jasenovačkog logora. Tek kad je jedan od najpoznatijih filmskih časopisa na tlu Amerike, Variety, objavio kritiku filma “Dara iz Jasenovca”, šira javnost u Srbiji je saznala ponešto o tom filmu. Tekst o filmu napisao je Varietyjev filmski kritičar Jay Weissberg. Film prati životnu priču 10-godišnje Dare koja je skupa sa svojom obitelji tijekom Drugog svjetskog rata završila u Jasenovcu. Weissberg je otvoreno nazvao film srpskom nacionalističkom propagandom zamaskiranom u priču o koncentracijskim logorima, bez obzira na to što je, sudeći po podacima koje iznosi u tekstu, bio iznimno dobro upoznat o svemu što se događalo u Jasenovcu.
“Neosporno, kompleks Jasenovca bio je ozloglašen čak i među koncentracijskim logorima smrti zbog okrutnosti svojih zapovjednika i njihovih podređenih. Oko 80.000 zatvorenika, uglavnom Srba, u Jasenovcu je ubijeno između 1941. i 1945. godine te, iako Jasenovac zadržava posebno mjesto u kolektivnoj svijesti Srba, o njemu izgleda nikad nije napravljen igrani film”, napisao je Weissberg u svojoj kritici. Poznato mu je čak i to da su slične politizacije Jasenovca izašle na vidjelo tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih, odnosno da su u to vrijeme doživjele svoju kulminaciju. Po njemu, “Dara iz Jasenovca” ima dvostruki problem.
Film “odiše neskrivenim antihrvatskim i antikatoličkim tendencijama, namjerno naglašenima kako bi rasplamsale postojeće razmirice između Srbije i njezinih susjeda”. Druga stvar koja Weissbergu smeta je način na koji Antonijević prikazuje sadizam u logoru, kontrapunktirajući ga s dječjom nevinosti, ne ostavljajući pritom nimalo prostora za bilo kakva promišljanja o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida, svega onoga što je u suštini dovelo do Jasenovca. Sve to, piše Weissberg, Predrag Antonijević nadomješta jeftinim senzacionalizmom i sentimentalnošću.
“Kad uz ‘Daru iz Jasenovca’ ne bi postojao i suvremeni kontekst, bila bi to još samo jedna drama o holokaustu koja koristi nasilje slično kao i, primjerice, filmovi o serijskim ubojicama. Ali pozadinu toga ne možemo zanemariti te se u ovom slučaju način na koji srpski nacionalisti koriste Jasenovac kao bojni poklič pretvara u propagandu”, kaže Weissberg u zaključku svoga teksta. U srpskim medijima su se povodom ove kritike oglasili i tvorci filma, pokušavajući uvjeriti javnost da se tu ne radi o političkoj propagandi, odnosno da film ne izjednačava hrvatstvo i ustaštvo. Međutim, malo tko je u to povjerovao.
“Na kritiku se obično ne odgovara, ali ovo nije kritika. U četrdeset godina karijere još nisam vidio ovako nešto. Ovo nije kritika niti je takvom smatraju distributeri, kao ni mnoge organizacije koje se bave holokaustom. Svi su zatečeni”, izjavio je Predrag Antonijević. Nataša Drakulić, scenaristica filma, izjavila je kako je Weissbergova kritika zluradi tekst i da ga ona shvaća kao besplatnu reklamu. Na kakvu je reklamu mislila, ostaje nejasno. Scenaristica je nesvjesno upala u kontradikciju. Kome može sličan tekst biti “besplatna reklama”? Pa jedino onima koji na film gledaju isključivo kao na nacionalističku propagandu. Je li to za Antonijevića i Natašu Drakulić ciljana publika, znaju jedino oni. Čini se kako je ovaj film prvenstveno započet kao politički projekt, kao akt državne propagande. Film je u potpunosti financiran iz državnog budžeta. Na natječaju Filmskog centra Srbije dobio je 61 milijun dinara, a osnovan je i poseban fond za njegovu međunarodnu promociju. Brojni filmski radnici u Srbiji ovaj su natječaj proglasili u najmanju ruku problematičnim, pogotovo kad je u studenom prošle godine izabran kao srpski kandidat za Oscara.
“Kad genocid nad Srbima stavite u strategiju kulture, lako nagrdite one koji su protiv takve strategije da mrze vlastiti narod i podržavaju genocid. A takva strategija podrazumeva da se država promoviše kao da je robna marka, a užasne patnje njezinih građana baš zgodne da je malo reklamiraju. Time se strašna istina genocida i holokausta unižava i jeftino rasprodaje. Tako je i celi kontekst oko filma ‘Dara iz Jasenovca’ trgovački – on je od početka jedna kombinacija. Ako prođe – odlično, temom genocida i ulogom žrtve menjamo sliku o Srbiji. A ako ne uspe, opet odlično – u pitanju je svetska zavera protiv Srba. Najbolje je ekipi trgovaca koja je ovu kombinaciju s državom dogovorila – nije bitno kakav je proizvod, novac će stići”, izjavio je za beogradski Danas filmski kritičar Ivan Velisavljević. Odmah nakon što je objavljena kritika u Varietyju, bez obzira na to što je film malo tko vidio, započela je oštra rasprava o njemu, najprije u srpskim medijima, da bi se potom putem društvenih mreža prenijela u hrvatsko-srpski kontekst, pretvorivši se za kratko vrijeme u jedan od onih žestokih hrvatsko-srpskih internetskih ratova koji se rasplamsaju s vremena na vrijeme. Pogotovo se to događa s filmom i oko filma, koji se u tim krugovima doživljava otprilike kao nogomet, gdje je nagrada Oscar neka vrsta plafona, poput plasmana u finale Svjetskog prvenstva u nogometu.
Zanimljivo je kako je jedan od vidova tog “rata” ocjena filma na platformi IMDB. Radi se vodećoj filmskoj platformi u svijetu, gdje je ocjena filma, koju daju registrirani korisnici, prilično vjerodostojan pokazatelj umjetničke kvalitete filma. “Građanin Kane” Orsona Wellesa, na primjer, na IMDB-u ima ocjenu 8,3. Zanimljivo je da identičnu ocjenu ima i “Vrtoglavica” Alfreda Hitchcocka, a radi se o dva filma koja se po većini filmskih anketa smatraju najboljim filmovima u povijesti.
Film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?”, o kojemu će biti riječ nešto kasnije, ima na IMDB-u iznimno visoku ocjenu, 7,2, što znači da je od korisnika IMDB-a prepoznat kao vrhunsko filmsko ostvarenje. Antonijevićev film je u jednom trenutku na IMDB-u dosegnuo nevjerojatnih 9,7. A onda je krenuo “hrvatski kontraudar”, koji je tu ocjenu bitno umanjio, nakon čega je u jednom trenutku vodstvo IMDB-a blokiralo mogućnost ocjenjivanja “Dare iz Jasenovca”. Rat na IMDB-u nije novina u ovim krugovima. Tako se, u vrijeme kad su Karamarkovi i Hasanbegovićevi jurišnici nastojali ovladati HAVC-om, na njihovoj meti u jednom trenutku našao i Zrinko Ogresta i njegov film “S one strane”. U nekoliko dana rejting ovog filma je s 8 spao na oko 6, zahvaljujući brojnim “jedinicama” iz Hrvatske. Ne bih se smio zakleti da film “Dara iz Jasenovca” nije nastao kao “odgovor” na film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?”, koji je bosanskohercegovački kandidat za Oscara i koji, sudeći po kvaliteti filma i velikoj temi kojom se bavi, genocidom u Srebrenici, nije bez izgleda u utrci za ovu prestižnu nagradu. Odnosno, postavlja se pitanje je li srpska državna propaganda u slučaju “Dare iz Jasenovca” reagirala nožda pavelićevski, po onoj na “ljutu ranu”, Srebrenicu, “ljutu travu”, Jasenovac.
S druge strane, Jasmila Žbanić je definitivno snimila svoj najbolji film, i napravila je to pošteno i bez kalkulacija, što je, s obzirom na temu kojom se bavi, daleko najteži dio posla, jer kod ovakvih tema estetsko neminovno pada u drugi plan. Za razliku od “Dare iz Jasenovca”, bez obzira na to što pišem na neviđeno, Jasmili Žbanić je film bio cilj, a ne sredstvo, tako da su svaka usporedba i dovođenje u vezu ova dva filma krajnje neprimjereni. Najveće mane filma “Quo vadis, Aida?” po mojemu su mišljenju dramaturške prirode. Nedostaje uvod, bez obzira na to što je kronologija događaja u Srebrenici dobro poznata stvar, ali film ima svoje dramaturške zakonitosti. Možda se tu ne radi o previdu same redateljice, nego je posljedica limitiranih produkcijskih kapaciteta, a uz to, Jasmila Žbanić nije imala mogućnost snimati na originalnim lokacijama, jer za to nikad ne bi mogla dobiti dopuštenje od vlasti Republike Srpske, što je paradoks. Srebrenicu u filmu Jasmile Žbanić “glumi” Mostar. Uz to, nitko se od distributera u Republici Srpskoj nije usudio prikazati ovaj film u tom entitetu, što je po meni velika šteta. Film niti jednog trenutka ne upada u jeftinu politizaciju, niti će bilo koja politika, tu prvenstveno mislim na bošnjačku, moći koristiti ovaj film u bilo kakve politikantske svrhe. Film je, po mojemu mišljenju, više nego solidan. Karakteriziraju ga izvrsna gluma i jako dobro snimljene grupne scene. Ukratko, nitko dobronamjeran, niti u Srbiji, a niti u Republici Srpskoj, u ovom filmu ne bi trebao prepoznati bilo kakvu propagandu. A to je na ovim prostorima, kad je riječ o sličnim filmovima, daleko najteže postići. U cijelom filmu, na primjer, vidimo samo jednu egzekuciju, kad Jokini vojnici ubiju Majora (glumi ga Ermin Bravo).
Za razliku od “Dare iz Jasenovca”, ako je suditi po Weissbergovu tekstu. Zanimljiv je i način na koji Jasmila Žbanić prikazuje generala Ratka Mladića, dokumentaristički i na osnovu arhivskih materijala, bez ikakve karikaturalnosti. Iskoristila je čak i onu arhivsku snimku, koja je neka vrsta simbola srebreničke tragedije, a radi se o snimci dječaka koji, dok razgovara s Ratkom Mladićem, na rukama drži bijelog zeca. Film “Quo vadis, Aida?” je dostojanstven filmski spomenik Srebrenici i bilo bi lijepo da ovaj film osvoji Oscara, jer bi u tome bilo neke više, nebeske pravde, prije svega za postradale Srebreničane, jer Oscar za strani film već poodavno nije samo isključivo filmska činjenica, nego nešto mnogo šire. U svom tekstu u Varyetyju, Weissberg “Daru iz Jasenovca” uvrštava u filmove o holokaustu, pa se pita zbog čega slični filmovi još dobro prolaze kod ljubitelja filma. “Neki spadaju u onu kategoriju ‘da se ne zaboravi’, međutim, moramo priznati da se priče o holokaustu jednostavno dobro prodaju”, piše Weissberg. S ovim posljednjom Weissbergovom tvrdnjom nikako se ne mogu složiti. Istina je, po meni, mnogo jednostavnija. U posljednjih desetak godina dva su filma koji se bave holokaustom osvojila Oscara za najbolji strani igrani film: “Saulov sin” mađarskog redatelja Lászla Nemesa 2016. i “Ida” Poljaka Pawela Pawlikovskog 2014. godine, što je bio prvi Oscar za jednu veliku kinematografiju kakva je nesumnjivo ona poljska. Stvar je mnogo jednostavnija nego što to tvrdi Weissberg: ovdje se jednostavno radi o dva filmska remek-djela.
Film Jasmile Žbanić ni u kojem slučaju nije u rangu dva spomenuta filma. “Quo vadis, Aida?” baziran je na istinitim događajima, i s te je strane odmah u startu u estetskom pogledu limitiran u odnosu na njih. Ono što gledateljima s ovih prostora najviše smeta pri gledanju filma je njegova predvidivost, što je karakteristično za slične filmove, jer je gotovo svakome poznato što se događalo tih dana u Srebrenici. Međutim, većini članova Američke filmske akademije nije, što je veliki adut ovoga filma u utrci za Oscara. Osobno bih volio vidjeti jedan drugačiji film o Srebrenici, koji bi nesumnjivo bio u rangu Nemeseova i filma Pawela Pawlikowskog, a koji bi bio neka vrsta istraživanja psihopatologije zla koje se u srpnju 1995. godine sručilo na Srebrenicu. Nešto slično onome čime se bavio Ivica Đikić u svom dokumentarističkom romanu “Beara”.
/HMS/