Živio je povučenim životom, a druželjubiv nije bio ni kao igrač pa se tako nije pojavio ni na primanju za olimpijske pobjednike kod predsjednika Jimmyja Cartera.
U američkom profesionalnom sportu bilo je, i još ih ima, puno sportaša hrvatskog podrijetla, a jedan od opjevanijih bio je Mark Pavelich. A sudionik jedne od najspominjaniijih američkih olimpijskih priča (“Čudo na ledu”) preminuo je sa 63 godine u 64. godini života na jednom tužnom mjestu – u izvjesnom centru za mentalne bolesti, piše Vecernji.hr.
A ondje je završio nakon što je lani, nekom metalnom cijevi, premlatio svog dobrog prijatelja i ribičkog partnera Jima Millera optuživši ga da mu je pivo ‘kontaminirao’ dodatnim alkoholom. Zabludjeli Pavelich slomio je prijatelju dva rebra, ozlijedio mu je bubreg, a nesretnom Milleru je i napukla kralježnica. No, to nije bilo sve jer je prigodom pretresa Pavelicheve kuće policija pronašla pušku skraćene cijevi sa izbrisanim serijskim brojem pa je u njegovim deluzijama mogao još netko stradati.
Nakon što ga je psihijatar proglasio neubrojivim, Pavelich nije morao izaći na sud ali je završio u ustanovi za mentalne bolesnike koju je on, u telefonskim razgovorima s jednim bivšim suigračem, sam zvao “kukavičjim gnijezdom” po slavnom filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda” s Jackom Nicholsonom na temu života u umobolnici. A dotični ga je opisao kao mirna čovjeka koji se nikad ne bi nekome požalio na neki problem i koji je uživao sam šetati šumom izvan malog mjesta u Minnesoti (Eveleth) u kojem je živio.
A taj čin nasilja, proizašao iz njegova gubitka veze s realnošću, iznenadio je sve one koji su Marka poznavali, i koji ga dugo nisu vidjeli, jer o njemu se uvijek govorilo kao odveć povučenom čovjeku koji se nije volio pojavljivati u javnosti niti na sebe skretati pozornost. Ali i kao o uzornom suigraču iz njegovih hokejskih dana, kako za igranja za slavni američki hokejski tim koji je 1980. osvojio olimpijsko zlato tako i za vrijeme igranja hokeja u svjevernoameričkoj profesionalnoj NHL ligi.
Nažalost, pokazalo se da su ga ozljede glave, a one su česte u hokeju u američkom nogometu, stajale zdrave pameti. No, kao doprinos ovakvom kraju jedne sportske ikone ne treba zanemariti niti tešku životnu priču, isprepletenu osobnim tragedijama. I to je na njemu, također, ostavilo dubokog traga.
Naime, još kao 18-godišnjak Pavelich je nehotice ubio u lovu 15-godišnjeg prijatelja Rickyja, tada dečka Markove mlađe sestre. Lovačko neiskustvo, ali i neodgovornost starijeg brata koji ga je u taj lov poveo, dovelo je do toga da je Mark pucao u neko grmlje misleći da je ondje ptica, a ondje se zapravo šuljao njehov mlađahni prijatelj kojem nakon tog hica nije bilo spasa. Nakon toga nemilog događaja, Pavelich je pronađen u šumi skvrčen, umrljan krvlju preminula prijatelja.
Puno godina poslije, Mark je morao “probaviti” i smrt vlastite supruge koja je, u potrazi za boljim telefonskim signalom, pala s balkona njihove vikendice i, k’o zavraga, udarila glavom u kamen. A imala je samo 44 godine.
I kada sve to sumirate, uz sve one ozljede glave, doista je teško bilo ostati normalnim. A sudari na ledu i udarci u glavu, a oni su uobičajeni sastojci jedne vrlo dinamične igre, donijelil su mu dijagnozu kronične traumatične encefalopatije koja doista može potaknuti nasilno ponašanje.
U američkoj sportskoj javnosti, ali i u olimpijskoj povijesti, Pavelich je poznat kao član američke hokejske momčadi koja je 1980. u Lake Placidu osvojila olimpijsko zlato. A to je proglašeno čudom s obzirom da su američki amateri, odnosno sveučilištarci, pobijedili sovjetsku reprezentaciju koja je samo formalno bila amaterska. Naime, sve su to bili igrači koji su bili “plaćeni” od sovjetskog sportskog sustava, sa svim mogućim benificijama koje su im donosili sportski uspjesi, a Sovjeti su u Lake Placid došli po svoje peto uzastopno zlato. A poznato je da sportaši studenti u Americi, a tako je i danas, nisu smjeli imati nikakva primanja osim akademske stipendije koju su imali od sveučilišta kojeg su pohađali.
A u tom sastavu – senzacionalnih olimpijskih pobjednika – Mark Pavelich je imao vrlo važnu ulogu. Bio je član udarnog napada, a ostalo je uzapisano da je upravo on asistirao Mikeu Eruzioneu za pobjednički pogodak protiv Sovjeta (4:3). Za potvrdu zlata, Amerikanci su trebali pobijediti još i Fince što su oni i učinili.
A da to nije bila samo hollywoodska bajka potvrdit će i činjenica da je Svjetska federacija hokeja na ledu (IIHF), prigodom proslave 100-godišnjice svog postojanja, to postignuće Amerikanaca proglasila najvećom hokejskom pričom u prvom stoljeću svog postojanja i djelovanja.
E kada sve to znate onda je jasno zašto su i suveniri vezani uz taj događaj, na raznim aukcijama, dosezali vrlo visoku cijenu. Svjestan toga, Pavelich se upustio u prodaju svoje zlatne medalje za koju je dobio 269.0000 USD. Učinio je to, dvije godine nakon smrti supruge, opravdavajući se da taj novac treba za potporu svojoj kćeri koja je te godine postala majka.
Nakon olimpijske slave koju je dosegnuo kao sveučilištarac, Pavelich je odigrao 355 utakmica u NHL-u, većinski za New York Rangerse za koje je, jednom prilikom, zabio pet pogodaka u jednoj utakmici.
Nakon karijere, obožavao je lov i ribolov pa ne čudi što je svoj novac investirao u kupnju zemlje u Minnesoti, Idahu, Arizoni i Washingtonu. Živio je povučenim životom, a druželjubiv nije bio niti kao igrač pa se tako nije pojavio niti na primanju za olimpijske pobjednike kod tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera.
Pavelichevi preci emigrirali su u Sjevernu Ameriku iz Like. Kako je rekao zagrebački “ministar” sporta, Milan Pavelić, pročelnik Gradskog ureda za sport i mlade, Pavelića ima kod Senja, u Gospiću, Lovincu…
Dnevnik.ba