Sjeverna Istra prepuna je tartufa – mnogi odlaze tamo u potrazi za što većim primjercima. Jedan od upornijih tragača, poduzetnik Giancarlo Zigante, zahvaljujući tartufima upisao se u Guinnessovu knjigu rekorda.

Naime, Giancarlo je čak 28 godina tražio najveći primjerak – i napokon ga pronašao.

– Kad sam pronašao najveći tartuf, bio sam presretan. Nakon toliko godina pronaći jedan tako velik, od 1,31kg, bilo je fantastično!, kaže Giancarlo za HTV-ovu emisiju Kod nas doma. Više puta išao je po poznatim terenima dok nije pronašao ono što traži – a zatim se odmah javio ljudima iz Guinnessove knjige rekorda.

– Oni su poslali ljude da izmjere i izvažu tartuf. Zatim smo sve dokumente i slike poslali u London, i nakon toga sam ušao u knjigu rekorda. To je nezamislivo, nisam mogao ni sanjati da će mi se takvo nešto ostvariti, priča Giancarlo.

Lovac na tartufe u potragu nikad ne ide bez dobrog psa tragača.

– U lov s psima sam počeo ići 1971. godine i nastavio do 1990. – u roku od 20 godina pronašao sam tonu tartufa. Kupio sam mladog psa koji je nešto već znao o tome, i onda sam ga ja još učio. Najbolje ih je učiti tako da sakriješ pod zemlju tartuf, ili recimo sir – sa svime ih se može naučiti da traže, kaže Giancarlo, i dodaje kako sa psima treba puno raditi dok ne postanu dobri tragači, ali i kako “tartufari” moraju prvo znati gdje se tartufi uopće nalaze.

Svoju ljubav prema tartufima Giancarlo je proširio na cijelu obitelj.

– Bavim se tartufima punih 50 godina – krenuo sam u preradu, prodaju i kupovinu tartufa. Zatim mi je došla ideje da napravim neke proizvode, pa sam krenuo u malu proizvodnju. Imam dva sina i kćer, svi su zaposleni u mojoj firmi, žena i nevjeste također rade s tartufima, pa i unuci – mislim da će oni nastaviti posao, vidim da svi imaju dobru volju, kaže ovaj poduzetnik.

Čak i nakon toliko godina bavljenja s tartufima, inspiracije Giancarlu ne nedostaje – i dalje je veliki sanjar.

– Samo treba imati volje; uvijek sam razmišljao što bih novo mogao napraviti s tartufima. Nisam nikad prestao sanjati – takav sam po prirodi, izgleda. U penziju ne mislim ići, jer što će mi kada ja mogu raditi, s osmijehom zaključuje Giancarlo.

Izvor:hrt.hr