Još 2019. imala sam siguran posao, a radila sam ga samo šest mjeseci u godini. Bila sam stalna sezonska radnica. Prošle godine već u rujnu prestali smo s radom, a pravog posla bilo je u lipnju i srpnju. Međutim, ni blizu kao prije pandemije. Ove godine rečeno mi je kako će me zvati da radim. Međutim, stalnog ugovora više nemam. Taj je stalni, siguran posao otpao – priča za Večernji sugovornica koja je prošlih nekoliko godina provela na radu na Jadranu.
Što s radnicima iz BiH
Bila je to, po mišljenju mnogih, budućnost pograničnih krajeva. Turistički radnici išli bi raditi, imali bi hranu i smještaj, a na kraju dana mogli su dolaziti kući ili ostati i uživati na moru pa prespavati u smještaju koji su im vlasnici namijenili. Danas je situacija bitno drukčija. O nadolazećoj sezoni zna se kako je cilj da Hrvatska što više ljudi cijepi, a turistički radnici bit će prioritet kako bi se opet u jeku ljetne sezone radilo kao nekad. – Po toj logici, trebala bih se cijepiti, a kada ću u BiH doći na red, pitanje je jer kod nas cjepivo dolazi na kapaljku. Ali da bih voljela raditi sezonski posao, naravno da bih – priča nam sugovornica. Što se tiče plaća, one se kreću od 4 do 7 tisuća kuna za pomoćne kuhare, za kuhare od 6 do 12 tisuća kuna, za konobare 6 tisuća kuna… Na servisima koji nude poslove i traže radnike, osim u turističkom sektoru, ponuda ima i za građevinske radnike. Tako se građevinskom poslovođi nudi plaća do 10 tisuća kuna mjesečno (2500 KM) uz osiguran smještaj. Keramičari, zidari, fasaderi također su traženi u Hrvatskoj, ali za sezonski rad. Stalnih poslova koji se nude jako je malo. A osim na sezonu preko granice, pogled je usmjeren i prema “obećanoj zemlji”. Ovih je dana Deutsche Welle donio veliki tekst pod naslovom “Povratak sezonskih radnika”. U njemu se govori o sezonskim radnicima u poljoprivredi koji se nakon prošle godine, kada ih praktički nije ni bilo jer su granice bile zatvorene, ove godine vraćaju, unatoč i dalje rigoroznim mjerama.
Veći broj sezonaca
Priča o branju šparoga i jagoda, o čemu se ovih dana govori, iziskuje veći broj sezonaca. Na imanju obitelji Hensgens u Selfkantu, u blizini njemačko-nizozemske granice, raduju im se. – Radni dan traje između osam i devet sati, a plaćeni su po (zakonom propisanom) minimalcu od 9,50 eura na sat, plus bonus koji ovisi o količini šparoga i jagoda koje uberu. Radnik od toga plaća 200 eura za povratnu kartu kući, a za smještaj još devet eura dnevno. Ovisno o učinku, naši ljudi mogu mjesečno zaraditi i do 2500 eura. Obično se kaže da svatko može brati jagode. Ali to nije istina. Kod nas dolaze ljudi koji to stvarno znaju raditi i mi puno toga poduzimamo kako bismo ih doveli ovamo, a i kako bismo ih ovdje zadržali – kaže Arne Hensgens, vlasnik farme. Ima i onih iz BiH koji su imali iskustva. – To je Njemačka i tu, tko hoće, uvijek može raditi, a kad se naši radnici pokažu, dobivaju stalni posao u poljoprivredi. Ali prošle godine pandemija je sve zaustavila, a ove godine, vidjet ćemo – pričaju o svojim iskustvima. Poslova će, očito, i ove sezone biti. No niz je otežavajućih okolnosti za bh. radnike, od testiranja do cijepljenja i svega ostalog, što za sobom povlači ovo vrijeme pandemije.
Izvor:vecernji.ba