Album je ovo malih, bosih koraka, a ne proglas bučna kreativna duha; plod predanog rada i tihe suradnje čije će tek daljnje cvjetanje moći ispričati detalje i omogućiti pametnije zaključke. Talenta i stvaralačke poniznosti pritom – za početak – ne nedostaje.
Piše: Toni Matošin
Marei – “Sutra me ne zanima” (Menart, 2021.)
Možda se ponavljam kad kažem da zadnjih možda i deset godina hrvatska glazbena scena ne samo da ne oskudijeva sjajnim, mladim talentima, već da ih se nanizala prava mala niska kao zalog za pouzdano lijep i kvalitetan soundtrack budućih godina, pa i desetljeća, ali nije naodmet utvrditi tako lijepo gradivo. Kad uzmemo u obzir da je riječ mahom i o autorima vlastite glazbe, sve skupa djeluje još svjetlije i nadobudno, svih ponavljanja i katalogiziranja vrijedno.
Već neko vrijeme okarakteriziran kao kantautorski val, taj uzlazni trend, koji nam je u recentnom uzlazu, nakon Sabine Herman, Irene Žilić ili Auguste (a to je samo nekoliko od šireg kruga recentnije bitnih imena), donio zaista snažne autorsko-izvođačke figure poput Mary May i JR Augusta, potvrđen je odličnim drugim albumima njegovih aktera (spomenuti Auguste, Irena Žilić, pa već nekoliko albuma Nine Romić), ali i sve vitalnijim rukopisima nekih, uvjetno rečeno, starijih imena, što na najljepši način svjedoči tek nekoliko mjeseci star novi album grupe Pavel. Tako je stvoren već poprilično snažan i potentan kontigent glazbenika, odnosno, kreativaca koji u ovo pandemijsko vrijeme na poseban način sjaje, usprkos svim nedaćama i ograničenjima.
Jedno od najnovijih i najmlađih imena koja bi se mogla pridružiti ovom blistavom nizu je Marei, izvan scene Marina Žužić, mlada glazbenica i studentica glume rodom iz istarskog mjesta Tar, koja je na sceni debitirala još 2015. na Melodijama Istre i Kvarnera. Djevojka je to iz obitelji u kojoj su njegovani glazbeni talenti i koja je nakon nekoliko godina pjevanja u bendu Blues Box Acoustic Trio odlučila okušati se kao samostalna glazbenica. Po vlastitom joj priznanju, ključna je bila podrška i nagovor glazbenika Danijela Damjanovića, inače poznatog po radu u bendu Kultura tijekom druge polovice devedesetih. Upravo je s njim prije dvije godine ova hrabra djevojka izraženih kreativnih poriva započela rad na pjesmama koje su prošloga mjeseca konačno postale njezin prvi album “Sutra me ne zanima”.
Koliko se Marei (od svojevrsne istarske inačice nadimka joj Mare) i njezina pop-rock glazba uklapaju ili kako “klapaju” s širokom mladom glazbenom familijom spomenutom u prvim pasusima, u ovom trenutku, koliko god se fino nastavila na taj niz, nije bitno, odnosno, korektno bi bilo ne povlačiti prebrze poveznice. Nastao u jednom malom, gotovo obiteljskom stvaralačkom procesu, vidljivom, odnosno, čujnom u svakoj od deset mu pjesama, “Sutra me ne zanima” prije svega je album koji nenametljivo, gotovo stidljivo poziva na slušanje. Ne jedno ili usputna slušanja, već ono elementarno što nečija glazba od svoga slušatelja traži – pozornost, prepuštanje, prihvaćanje ispružene ruke koja će voditi u taj posve nov “mali” svijet. Nakon nekoliko, usudit ću se reći, takvih slušanja, mogu tvrditi da Marein prvijenac ima taj potencijal i zavrjeđuje takvu pozornost i povjerenje.
Imajući na umu da je rad na albumu počela kad joj je bilo dvadeset godina, ali – ne podcjenjujući ičije “nježne godine” – ponajprije slušajući fino satkanu, nepretencioznu, a slojevitu glazbenu podlogu Marininom sugestivnom vokalu, posve je jasna iznimno važna uloga Danijela Damjanovića, koji je uz spomenuti bend Kultura, sudjelovao u iznimno zanimljivom projektu Poklon, preko kojeg je kroz cijeli niz pjesama mogao izraziti i svoje vjerske osjećaje i preokupacije. Upravo ga je vjera, između ostalog, tješnje povezala s Marinom, s kojom je očito našao zajednički jezik, ali prije svega način da potakne i usmjeri njezin mladi, tek uzdigli glazbeni talent. On je, uostalom aranžirao sve pjesme na albumu, napisao glazbu za sve osim za prvi singl “Mjesec hoda sa mnom” (koautor sama Marei) te je supotpisnik gotovo svih tekstova.
No, ništa od svega navedenog ne umanjuje činjenicu da je potpisnica albuma uistinu ta koja stoji iza tih pjesama i koju te pjesme predstavljaju kao zaista pravog protagonista priče, dakle, kao mladu glazbenu snagu koja s ponosom može zamahnuti primjerkom svoga prvog albuma. To i jest najbistrija ljepota ovog, snagom samih pjesama možda ne toliko glasnog i prodornog, ali tinjajućim potencijalom i finim srastanjima glazbe i glasa dojmljivog albuma: to što svjedoči mladi žar i entuzijazam s(p)retno vođen i potican od strane iskusnijeg, ali tom mladom entuzijazmu i talentu posve podređenog kolege.
Pjesmu koja otvara album, koja je i najstarija tu i koja je albumu dala naslov, potpisuje sam Damjanović, što opet pokazuje koliko je cijeli proces slijedio jedan logičan, čak bih rekao ponizan put. “Sutra me ne zanima”, kao primjerak zdravog, nekonfekcijskog pop-rocka (širokog žanrovsko-stilskog raspona koji upravo zbog te širine zna iznimno lako kliznuti u karikaturu i zabavnjaštvo), sa stihovima koji niti strše kvalitetom niti bježe u klišeje i impresivno lakom glazbenom teksturom ukrašenom maštovitim gitarskim glazurama, pjesma je koja otvara put ostalima bez pretenzija ili umišljanja da je i najbolja ili reprezentativna. Jer, ona to nije, što se pokazalo možda i presudnim za ukupan dojam.
Naime, tek oko treće pjesme, nježne i melodiozne “Vrijedi li” Marei počinje pokazivati prave adute albuma i sve ono što sam prethodno navodio vezano uz duh kojim zbirka odiše, odnosno, kojeg svjedoči. Tako će nas do pravih malih dragulja na samom kraju albuma, pjesama “Odlazak” i “Pogledaj”, voditi mali stilski detour “Hrani li te slatko” i pjesme poput “More” i “Sama”, koje na bljeskove podsjećaju na ono što su prije dvadesetak godina radili Flare i Anđa Marić, i (gotovo) plesna “Bistre vode”, svaka na pravome mjestu, poput skalinade. Naviknuti na mjestimice – zbog nepodilaženja brz(opotezn)im rimama – stihove izvan ritma (što me pak podsjetilo na Auguste), album ćete na koncu zavoljeti možda ne kao kakvog favorita, ali svakako kao baš ono što jest – mali, topao, iskreno nenametljiv i nepretenciozno nadobudan album mlade stvaralačke snage.
Zato – da se vratimo na početak – nećemo na prvu postavljati sve u šire koordinate domaćih kantautorskih i inih valova, scene koja je osjetno vitalna i koja se stalno regenerira, već treba dopustiti ovoj glazbi da prodiše, da se prvo sama “izbori” za mjesto kojeg sasvim sigurno ima i zavrjeđuje. Marein “Sutra me ne zanima” – da nas ne zavara naslov – svoje sutra traži plaho i u povjerenju, baš zbog senzibilnosti samih pjesama koje u svojim pop-rock gabaritima više-manje vješto balansiraju između plitkog i pitkog, slojevitog i jednostavnog, refleksivnog i standardiziranog. Album je ovo malih, bosih koraka, a ne proglas bučna kreativna duha; plod predanog rada i tihe suradnje čije će tek daljnje cvjetanje moći ispričati detalje i omogućiti pametnije zaključke. Talenta i stvaralačke poniznosti pritom – za početak – ne nedostaje. https://www.youtube.com/embed/5Km1TAOKso8?feature=oembed
Izvor:bitno.net