Glavni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić tvrdi kako je zamjenika ministra unutarnjih poslova ubila bošnjačka tajna obavještajna služba AID, na čijem je čelu u to vrijeme bio Kemal Ademović, visoki dužnosnik stranke Narod i pravda, Elmedina Konakovića. Ademovićev sin, na prijedlog Konakovića nedavno je, izabran za predsjednika Gradskog vijeća Sarajeva, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
Avdić u kolumni za Slobodu Bosnu piše: “Dok su se posljednjih dana bošnjački instant genetičari sa abartovanim fakultetskim diplomama, Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utkrivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševnog bola i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstva, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata, i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za te mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996.godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi, ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega, odvezen u garažu AID-a gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplitivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao. Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije bivšeg operativca AID-a koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio, i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića”.
Podsjetimo, dok se Leutar 16. ožujka 1999. u službenom automobili vozio na posao, eksplodirala je eksplozivna naprava koja se nalazila u njegovom automobilu u 7:50 ujutro. S njim je u automobilu stradao vozač Željko Ćosić, čije ozljede nisu bile opasne po život, a Leutar je zadobio teške ozljede od kojih nije uspio doći svijesti. Umro u sarajevskoj bolnici Koševo 28. ožujka. Njegovom ubojstvu prethodili su teroristički napadi na travničke policajce u lipnju i srpnju 1998., te jedan neuspjeli teroristički pokušaj u veljači 1999.
Sama istraga o ubojstvu nije davala nikakvih rezultata, unatoč angažmanu voditelja civilne misije UN-a generala Paula Kleina. U istragu su bili angažirani najbolji stručnjaci u zemlji, potop IPTF, a stigli su i stručnjaci iz FBI-a iz SAD. Klein je obećao brzu i učinkovitu istragu, a nakon uhićenja Dominika Ilijaševića Come od strane “crnih kapuljača”, Klein je obećao skoro privođenje odgovornih najkasnije do općih izbora u studenome 2000. Štoviše, Klein je za Leutarovo ubojstvo okrivio hrvatsko političko vodstvo.
Hrvatski dužnosnici na svim razinama vlasti nisu bili obavještavani o akcijama MUP-a oko istrage ubojstva Leutara. U sklopu istrage bio je uhićen i Zoran Bašić, kao i Leutarov vozač Ćosić koji je bio optužen za izvršavanje atentata, dok je Como prvotno bio uhićen zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin, no kasnije mu je optužnica prekvalificirana te je bio optužen, zajedno s Bašićem i Ćosićem, za izvođenje djela terorizma. Sarajevski mediji, RTV BiH i Dnevni avaz događanja oko istrage okarakterizirali su kao obračun “hrvatskih ekstremista” s Leutarom koji se protivio kriminalu i podržavao Federaciju BiH. Međutim, prešućivana je činjenica da se Leutar protivio AID-u, bošnjačkoj obavještajnoj službi i da se zalagao za ravnopravnost Hrvata na svim razinama unutar Federacije BiH.
Štoviše, Leutar je stalno bio pod nadzorom AID-a. Svi njegovi telefonski razgovori bili su prisluškivani, a njegova službena pošta provjeravana, te su ga uvijek pratila dvojica agenata AID-a. U listopadu 2001., RTV Sarajevo emitirao je integralnu snimku snimanu neposredno nakon atentata na Leutara, međutim, ravnatelju Mirsadu Puritvari i glavnom uredniku Senadu Hadžifejzoviću stiglo je naređenje da ne emitiraju sve snimljeno tog dana “u interesu istrage”. Na snimkama je vidljivo da su na uviđaj prvo stigli agenti AID-a, koji nisu bili nadležni za istrage terorizma.
Montirani proces protiv Bašića, Ćosića, Come i druge trojice Hrvata počeo je u srpnju 2001. i trajao je do studenog 2002. Osim jednog iskaza zaštićenog svjedoka, Tužiteljstvo nije raspolagalo dokazima za teške optužnice protiv šestorice. Time je pala u vodu teza da su Leutara ubili “hrvatski ekstremisti”. Zbog takve situacije, Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva, najavio je reviziju istrage o ubojstvu Leutara. Sarajevska Slobodna Bosna objavila je tada članak u kojemu je optužila vrh SDA za ubojstvo Leutara.
Ni 12. godina od ovog monstruoznog zločina za ubojstvo viskog hrvatskog dužnosnika u BiH još nitko nije osuđen. A sve se zna.
/HMS/