Moram raditi dodatni posao kako bih osigurao dovoljno novca za svoju obitelj. Ja često režem drva i tako zaradim dodatnih 500 KM/256 EUR. Ali kada sve sastavim, to skoro jedva pokrije naše troškove”, Marko, 48.

“Moja djeca imaju 5 i 7 godina i nikada nisu bila na moru. To im je neostvarena želja. Mi čak nemamo dovoljno novca ni da ih odvedemo samo na vikend. Živimo s roditeljima moga muža i naše plaće nisu dovoljne za sve naše potrebe, tako da ne možemo ni pomisliti na odlazak na more”, Mirjana, 33.

“Iako sam se žalila na seksualno uznemiravanje, niko nije reagirao. Ovakvo ponašanje je poznato u tvornici i čuva se kao javna tajna, a neke radnice ga odobravaju i dobile su unaprijeđenje na taj način. Ja se ne slažem s ovakvim ponašanjem i, čim nađem drugi posao, ovaj ću napustiti. Sada moram raditi pod ovakvim okolnostima jer sam samohrana majka troje djece”, Almedina, 33.

Ovo je samo dio priča radnica i radnika iz tri privatne tvornice (dvije u Republici Srpskoj i jedna u Federaciji BiH) koje proizvode odjeću i obuću za zapadnoeuropske brendove do kojih je došao Helsinški parlament građana Banjaluka u suradnji sa Friedrich Ebert Stiftung BiH tijekom istraživanja kome je za cilj bilo pokazati kakav je položaj radnika i radnica u tekstilnoj industriji, za kolike plaće rade, poštuju li se zakoni i njihova prava, piše Buka

Svi intervjui su rađeni izvan tvornica.

PRAVA KOJA SE KRŠE

Kako se navodi u istraživanju prosječna neto plaća intervjuiranih radnika/ca je iznosi 565 BAM/289 EUR, dok je prosječna neto plaća s prekovremenim radom 598 BAM/306 EUR. To znači da radnici u tekstilnoj industriji svojom plaćom mogu pokriti tek trećinu onoga što im je neophodno za osnovne životne potrebe. Također utvrđeno je i da je prekovremeni rad ili neplaćen ili je plaćen ispod zakonskog minimuma (30% uvećanje u odnosu na redovan rad). Najčešće je obavezan, a ne volonterski.
“Radnici/ce ne dobivaju platne liste i potpuno su neupoznati s načinom obračuna plaće. Radno vrijeme je od 7 do 15 sati, ali većinu dana radnici/ce ostaju prekovremeno, kako bi završili narudžbe. 80% ispitanika izjavilo je da ostaje raditi do 17 sati najmanje 2-3 puta tjedno, a usto im je i svaka subota radna”,  evidentno je u jednoj od tri tvornice koje su bile predmet istraživanja.

Što se tiče godišnjeg odmora on je često kolektivni, tako da radnici/e ne mogu birati kada ga žele koristiti, a postoje i poteškoće za dobijanje zakonom propisanog godišnjeg odmora, kao i slobodnih dana. Zanimljivo je da je samo jedan od intervjuiranih radnika rekao da je iskoristio svoj puni godišnji odmor, definiran zakonom. Svi ostali su izjavili da su koristili samo 7 do 10 dana godišnjeg odmora od minimalno 20 dana definiranih zakonom.
Nadalje u jednoj od tvornica pronađen je dio radnika/ca bez ugovora o radu, i također u jednoj tvornici radnice su ucjenjivane da pružaju seksualne usluge, dok su u sve tri tvornice radnici/e doživjeli verbalno zlostavljanje (vikanje i nazivanje pogrdnim imenima).

Kao jedan od problema u Republici Srpskoj identificiran je nepostojanja sektorskog kolektivnog ugovora.

RADNICI NE VJERUJU SINDIKATIMA

“Sindikat radnika/ca bi trebao štititi prava radnika/ca, ali radnici/e koje smo ispitivali kažu da ne vjeruju sindikatima. Skoro svi intervjuirani radnici/e iz tvornica u kojima postoji sindikalno organiziranje rekli su da nemaju povjerenja u svoje predstavnike zato što su sindikalni predstavnici povezani s vlasnicima tvornice i zato što nikada ozbiljno ne rade na rješavanju njihovih pritužbi. Radnici/e se boje pristupiti sindikatu zbog pritiska menadžmenta tvornice. Inspekcija rada je druga institucija od koje se radnici/e osjećaju izdanim. Radnici/e su nam rekli da inspektori nikada ne razgovaraju s radnicima/ cama o uvjetima rada u tvornici nego samo razgovaraju s menadžmentom tvornice”, navodi se u istraživanju.

PREPORUKE

Istraživači su na kraju i dali preporuke za izlazak iz ove situacije.
Jedan dio odnosi se na brendove – plaćati višu otkupnu cijenu proizvoda i voditi računa o tome da radnici/e primaju dostojanstvenu plaću; Vršiti nadzor dobavljača u BiH vezano za kršenje radnih prava; voditi računa o tome da se s radnicima/cama postupa dostojanstveno, a drugi dio preporuka za vlasti BiH- usvajanje novog/izmjena trenutnog zakona o radu ili usvajanje podzakonskih akata kojima će se definirati minimalna radna prava i tako prevazići kršenje radnih prava zbog nepostojanja kolektivnog ugovora; povećati minimalnu plaću na nivo dostojanstvene plate i intenzivirati rad inspekcije rada.

Izvor:pogled.ba