Rubne životne situacije i snažne emocije idu skupa i to je nešto što se samo po sebi razumije, nešto što ide ruku pod ruku. Nije drukčije ni s patetikom. Međutim, u Sarajevu je to (viktimološki?) sindrom, koji povremeno zapadne u akutno upalno stanje, pa ima smisla govoriti o patetici na sarajevski način.

Piše: Željko Ivanković, Autograf.hr

U pitanju je onaj bolećivo prenaglašen, izvještačen način reagiranja kao izraz stanja eonima udaljenog od iole zrelog, odgovornog, ozbiljnog kritičkog mišljenja i djelanja.

Je li to izraz vjekovnog življenja neupitnog vjerništva, mentalnog podaništva, napose osnaženog posljednjih 30 godina, ili je, pak, način bježanja od suočavanja sa stvarnošću i izraz nesposobnosti odgovornog življenja svakodnevnice – teško je reći.

Ali da Sarajevo, ne govorim o onome izvan Sarajeva jer nemam tako dobre uvide kao ovdje, i neovisno o pandemiji, svakodnevno živi u povišenoj temperaturi, valjda je svakome više nego jasno.

Evo, samo nekoliko primjera posljednjih mjeseci: mnogo emotivne gužve oko mostarskih izbora, onda strka oko srebreničkih izbora, onda buka oko Žbanićke i Oskara, pa buka i bijes oko fašističko-antifašističke priče u vezi s Danom Sarajeva, malo frke oko Bogića Bogićevića, malo u povodu smrti Jovana Divjaka… Uglavnom, oko svega malo mjere, a mnogo manipulirane gužve i mnogo pjenjenja…

Je li to izraz vjekovnog življenja neupitnog vjerništva, mentalnog podaništva, napose osnaženog posljednjih 30 godina, ili je pak način bježanja od suočavanja sa stvarnošću i izraz nesposobnosti odgovornog življenja svakodnevnice – teško je reći
I koga onda u takvoj atmosferi uopće briga i za što drugo? Važno je da narodu redovito daješ koricu kruha (sad somuna) i pomalo medijski podgrijanih igara?

Koga briga za ovolike korona-smrti, za sva čekanja na red za sahranu, koga briga za teško policijsko premlaćivanje (dvojica na jednoga!) nekog momka u Mostaru samo zato što je uhvaćen u banalnom prekršaju policijskog sata?

Ne mogu ni zamisliti kolike bi tek batine dobili oni što daju ili primaju mito, oni što na tenderima kradu državu, oni što prave dvorce na tuđoj muci, oni što švercaju diplomama da ih ona dvojica ”junaka” uhvate, kad im je ovoliko kriv ovaj jadni ”zločinac” kojeg prebijaju, odbijaju mu bubrege, lome rebra i vilicu, što li sve, boreći se pritom samo za njegovo zdravlje, da se jadan ne zarazi iza 21 sat!?

Koga je briga, pitam se, za uništenih 1.300 doza vakcina u Prijedoru, koga je briga za nerad državnih institucija, koga je briga za odlaske na tisuće mladih i školovanih ljudi na Zapad, koga je briga za negiranje genocida kad je tzv. probosanski blok, unatoč silnim tobožnjim principijelnostima, ipak ušao u vlast u Srebrenici?!

Koga je briga i za što kad je mjesec posta? Hej, gdje to živimo?

Patetiku kojom je dizan u nebesa Bogić Bogićević postalo je više neukusno i slušati, a onda je došla nova, ona proizvedena smrću Jovana Divjaka.

A, pazite, to je isti onaj Bogićević kojega je odlikovala Hrvatska, ali ne i njegova BiH. To je isti onaj Divjak kojega je u ratu njegova vojska uhapsila, onaj isti koji se odrekao generalskog čina i Izetbegoviću napisao pismo o razlozima za to. Kome je ikad bilo važno njegovo hapšenje, kome njegovo pismo i navodi iz njega, kome je važan ijedan razlog?

Kome je uopće važno išta od onog što je u svojim ratnim dnevnicima napisao general Stjepan Šiber (a čitao sam ih u rukopisu 2000.), kome je uopće važno ono što je u svojim dnevnicima napisao Jovan Divjak (a čitao sam ih u rukopisu 2018.)? Nekom Sarajevu? Kojemu?

Evo, namjerno neću o onome što je o ratu napisao Branko Mikulić. Ni drugi skloni Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Dosta!

Ne tjerajte me da navodim imena i imena, knjige i knjige… Što objavljene, što rukopisne?! Jer, Sarajevo ništa ne zna, ništa ne čita, ništa ne želi znati…

A i zašto bi? Ono ima svoje trivijalne medije koji (ono što nije ”probosanski”?!) napadaju sve odreda, sve što je iole stručno, te društveno i kulturološki relevantno, i usuđuje se u Sarajevu kritički misliti, od Jovana Divjaka do kardinala Vinka Puljića, od Miljenka Jergovića do Zdenka Lešića, od Mile Lasića do Slave Kukića… čineći da Sarajevo bude ono što definitivno jest – mjesto velike patetične i nadasve degutantne geste koja se perpetuira unedogled.

Podsjećanja radi: kad je umro Kemal Monteno nisi mogao živjeti od velikih ispraznih riječi. Naš Kemo. Kemica. I? Ništa. Zagreb mu organizira glazbeni hommage.

Pa Davorin Popović? Pa Mirza Delibašić? Naš Pimpek, naš Kinđe… Isto. Pa Dario Džamonja? Puna usta velikih riječi i prenemaganja. Sve ovo je bilo još nedavno, na dohvat i najlošijem pamćenju. Od zakletih sarajevoljubaca! Onih koji tobože nagrađuju kulturu sjećanja.

Ne možete dušom dahnuti od patetičnih izljeva, srceparajućih medijskih poplava: Naš Bogić, gromada od čovjeka; naš Čičak, legenda; naš Jovo, naš heroj… A još nedavno su to bili naš kardinal, naš fra Petar, naš Dragan Vikić, naš Marko Vešović, naši… (Da nabrojim samo imena pisaca nemuslimana koji su još živi i koji su bili ”naši”, a sad su mrzitelji i izdajice?)

Pa sve velike riječi, da ne mislite da sam zaboravio, uz imena Nijaza Durakovića, Nedžada Ibrišimovića, Hanifu Kapidžić-Osmanagić, Batu Čengića, Tvrtka Kulenovića, Izeta Sarajlića, nebrojene pisce, slikare, akademike, a evo namjerno ne spominjem Stjepana Šibera, Božu Matića, Zdenka Lešića, Zvonimira Radeljkovića, ni nedavno umrlu Vesnu Ljubić, ni davno umrlog Ivicu Matića…

Treba li spominjati tko su svi ti ljudi i po čemu su važni za BiH i Sarajevo? Ili – da obrnemo – zar je neka Aziza Šaćirbegović važnija od ijednog ovdje spomenutog imena? Zar je važnija, značajnija od Muhameda Kondžića, Ahmeta Hromadžića, Dževada Hoze…, ako već jest od Fuada Midžića, Ivana Krndelja i sličnih?

Sva imena koja sam spomenuo, imena stvarnih velikana duha, međutim, traju u Sarajevu samo do prve sljedeće emocionalne masturbacije i jeftinog klimaksa pražnjenja.

A o rečenim se, stvarnim velikanima ništa ne zna i ne smije znati, osim ono malo i to samo koji dan dok traje euforično-patetično ludilo kad je svaki od njih velik, ogroman, gromada, a njihov odlazak veliki gubitak, nenadoknadiv gubitak, koji će u našim srcima…

Sve sami patriot po mjeri ”probosanskog bloka”! Pogotovu ih se ne smije kritički valorizirati ili u povodu njih postavljati nezgodna pitanja.

Primjerice, otkud na sahrani Jove Divjaka i Cace Mušanovića isti ljudi ili isti profil ljudi? Jesu li čitali Divjakovo pismo Izetbegoviću i što su poduzeli za sve ove godine? Jesu li čitali Divjakove memoare? Jesu li imali potrebu, barem sebi, objasniti tko je i zašto u Konjicu uhapsio Divjaka?

To je isti onaj Divjak kojega je u ratu njegova vojska uhapsila, onaj isti koji se odrekao generalskog čina i Izetbegoviću napisao pismo o razlozima za to. Kome je ikad bilo važno njegovo hapšenje, kome njegovo pismo i navodi iz njega, kome je važan ijedan razlog
No, nema veze, ionako računamo na kratku pamet i kratko pamćenje, na podaništvo, poltronstvo i vjerništvo onih koji nas biraju i onih dobro plaćenih da medijski navijaju za nas i pljunu svakoga tko se usudi i misliti, a kamoli naglas pitati…

A mi ”odozgo” ćemo se pobrinuti da već prvog jutra netko od naših malih beznačajnih političara, svejedno je li pritom štreber ili onaj s kupljenom diplomom, netko tko voli da ga se imenuje po tituli (nerijetko sumnjivo stečenoj), s novinarima koji pate od elementarne nepismenosti, zauzme medijski prostor do novog napada patetike.

Svejedno, je li zbog toga što sudac nije svirao penal nad našim dijamantom Džekom, što Miralem Pjanić u Barceloni posti, što nam je netko pohvalio film ili što je, opet, korona uzela neku gromadu između nas…

Gromadu komemoracije?! Koji paradoks da naše ljudske gromade jedino ”žive” na komemoracijama!

Evo, sad ćemo malo emocionalno pjeniti zbog tamo nekog Janše i njemu uinat nećemo ići u Mercator u kupovinu!

A baš nas briga što će krizni štab kojeg nema ili bolnice u koje ne možete doći ako ne ponesete svoju vrećicu lijekova i nekoliko četvornih metara gaze, ako usput ne ponesete bocu kisika, objavljivati brojke umrlih od kojih vam se ledi u duši i staje pamet.

Da, ovdje se ne umire od korone, kao što sam već nekoliko puta napisao, nego od lošeg zdravstva.

Jer, kako inače objasniti da na dvostruko manji broj zaraženih imamo dvostruko, trostruko, a nerijetko i četverostruko više umrlih od, na primjer, Hrvatske ili Srbije, a znamo da ni kod susjeda i komšija stanje nije baš bajno.

/HMS/