Korejka u Hrvatskoj, prva koja se doselila u našu zemlju, slikarica Ji Suk Baek, u svom atelijeru, okružena slikama s motivima breza, proljetnih trešanja, zimskih pejzaža sa Sljemena i magičnih boja vode Plitvičkih jezera, za Nedjeljni Večernji ispričala nam je svoju životnu priču. Ljubavnu priču kakvu još niste čuli… – Ni ja za Hrvatsku kao mlada nisam čula. Nisam, priznajem, ali sam ipak došla ovdje iako o ovoj zemlji nisam ništa znala. Jedino sam znala da ovdje živi – Anto. Nepoznati čovjek za kojeg bih se odlučila udati… – na tečnom hrvatskom jeziku započinje svoju životnu priču Jessy.

Kada ste iz Južne Koreje došli prvi puta u Zagreb?

– U doba Domovinskog rata, 1992. godine. Došla sam u Maksimir zbog njega… U to doba susjedi su za mene govorili “ona žena iz Koreje”. Moje ime Ji Suk Baek nitko nije mogao pravilno izgovoriti. Zvali su me Isuk, a ja sam Dži Suk. I s time je bilo komplikacija, no lako za ime, ali nije bilo lako s poslom zbog onih koji su htjeli kupiti moje slike. I tako sam si sama dala ime – Jessy Baek. Prevedeno na hrvatski, moje bi ime glasilo Čista Bijela Orhideja. Ji je orhideja, Suk znači čist, a Baek bijel. No tko se u Hrvatskoj zove Čista Bijela Orhideja! – veselo priča Ji Suk Baek, odnosno Jessy Baek.

Rođeni ste na jugu Južne Koreje, u gradu Chung Cheong, kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

– Kad sam bila djevojčica, uvijek sam bila vesela i aktivna, možda i malo preozbiljna za svoje godine. Kao devetnaestogodišnjakinja, vidjela sam da se ljudi u Južnoj Koreji u svemu što rade jako trude. No tražila sam neku vrijednost u svemu tome, pitala sam se zbog čega, što od svega toga na kraju ostane. Dugo me to mučilo i onda sam zaključila da ja ne želim da ono što radim samo tako nestane, željela sam nešto iza sebe ostaviti, nešto što će značiti i obitelji i društvu. Živjela sam u Bucheonu, gradu veličine Zagreba. Moja majka Wan Sun i otac Chung Hyun su se tome čudili, bila sam najstarija od petero djece i tražili su od mene da ne idem na fakultet, već da ostanem raditi i pomagati obitelji. Odnosno, ako već idem na fakultet, da to nikako ne bude umjetnički.

Bili ste siromašni?

 – Novac mi nije bio bitan. Nije me bilo briga u to doba kako ću se prehranjivati od slikarstva. Bilo mi je važno kako ću živjeti ako ne slikam. Kad sam magistrirala u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti, jedan me student pitao kako živjeti od slikarstva, a ja sam mu odgovorila: “Ako se brineš hoćeš li ostati gladan, onda ti je bolje da i ne slikaš”. Na kraju, na studiju u Južnoj Koreji bila sam razočarana jer sam toliko već sama naučila o slikanju, toliko sam u tome bila fanatična da na fakultetu i nije više bilo mnogo toga što sam još mogla naučiti.

Koja su vas pitanja još mučila?

 – Što je cilj? Tražila sam odgovore na pitanja zbog čega živimo, što nam je životni cilj. Kao vjernica, razmišljala sam i o tome što nakon smrti. Dakako, odgovora nije bilo. I odustala sam od traženja. Odlučila sam živjeti radeći nešto dobro. Svuda sam volontirala, radila i pomagala gdje god se to moglo. I tu počinje moja priča o dolasku u Zagreb…

O obitelji niste razmišljali?

– Nikada nisam mislila da ću imati obitelj. Htjela sam biti slikarica, a za to vam treba vremena. A kako sam vrlo samokritična, nisam htjela raditi nešto loše… Mislila sam o tome kako ću slikati ako se trebam posvetiti obitelji.

I što se dogodilo?

– U to sam doba volontirala u Federaciji obitelji za mir u svijetu. I tamo vidjela nešto vrlo neobično. Učila sam članove te organizacije korejski jezik. I vidjela sam nešto vrlo čudesno. Vjenčane parove koji su mi bili neobični. Bijelce i crnce, Japance i Korejce, Francuze i Nijemce, katolkinju i židova… Parove različitih rasa, nacionalnosti i religija. Koji se nisu upoznali sami, već ih je spojila ista osoba. Velečasni Sun Myung Moon, koji je spojio tisuće ljudi u cijelom svijetu s idejom da se vjenčanjima parova različitih rasa, nacionalnosti i religija čovječanstvo ujedinjuje jer je to najbrži i najbolji način da se u svijetu uspostavi idealan mir. Evo primjera Japanaca i Korejaca, koji su godinama bili na suprotnim stranama. Njegova je ideja bila da će se upravo tako nekadašnji suparnici brže ujediniti te će se time i brže postići toliko željeni mir.

Bilo je to ono što ste cijelu mladost tražili?

– Bila sam šokirana. Prvi put u životu osjećala sam da će moj život, uz slikarstvo, imati neki značaj. Toliko sam puta kroz Isusa čula vjerska ili filozofska učenja “voli svog neprijatelja”. A to je rijetko tko konkretno prakticirao. Vidjela sam da su ti ljudi, koje sam kao volonterka učila korejski jezik, zaista ozbiljni u tome. Federacija obitelji za mir u svijetu je međunarodno društvo koje se trudi utjeloviti ideal istine ljubavi i stvoriti svijet ujedinjenih ljudi bez obzira na rase i religije. Velečasni Sun Myung Moon otvorio mi je oči. Zdrava obitelj i vrijednosti kojima se promiče mir u svijetu bile su ono što sam zaista i ja željela. Pronašla sam jednostavan odgovor, kako ostatak života provesti s čovjekom kojeg ne poznajem, kojeg čak nisam ni sama izabrala, a opet u tome vidim nadu za svijet. Zaključila sam da, ako mogu biti dio rješenja za neki mali, minimalni pomak za svijet, idemo voljeti jedno drugoga bez obzira na sve. I to postaje sjajno! Odlučila sam se udati za Antu. Životne partnere, u pravilu, ljudi ponajviše biraju zbog izgleda, zbog “kemije” koja će na kraju nestati, zbog financija… I zbog tih stvari na kraju se mnogi i rastanu. A meni je za brak trebao častan razlog. A spomenuti razlog to je i bio.

Spojio vas je Sun Myung Moon?

– Nije li to čudesno?

Kako su reagirali vaši roditelji, prvo ste kao mlada tvrdoglavo ušli u svijet umjetnosti, a zatim ste se odlučili otići i na drugi kraj planeta?

– Majci sam rekla da imam nekoga i da se želim udati. Bila je šokirana kad je čula da ću se udati za Hrvata. A kad je Anto išao na upoznavanje u Koreju, čak mi je rekla: ‘Dovedi ga po noći, da nitko od susjeda ne vidi da nam u kuću stiže stranac’.

Na kraju je majka ipak prihvatila zeta?

 – Vjenčali smo se u Bu Cheonu, majci za ljubav, a ne u Zagrebu kako smo nas dvoje planirali. I danas je majka jako zadovoljna, bila je u Hrvatskoj, ima nas ukupno petero braće i sestara, četvero nas je vjenčano i imamo petero djece. Zna da u Zagrebu živim vrlo dobro. I moja najmlađa sestra Ji Min bila je u Zagrebu nekoliko puta.

Rastaju li se ljudi i u Koreji?

 – Naravno, sve je to slično kao i ovdje.

Kao studentica ste se bunili u Južnoj Koreji protiv vlasti. Kako ste prošli?

– Bila sam i uhićena. Trebate znati da je 1980. godine bio vrhunac prijelaza iz vojne vlasti u demokraciju. Puno je studenata demonstriralo u cijeloj Južnoj Koreji, najviše u Seulu, dakako, gdje sam i ja studirala na elitnom fakultetu Sookmyung, inače jedno od prvih ženskih sveučilišta. Puno je studenata tada diglo svoj glas za demokraciju, neki su bili mučeni, neki čak i ubijeni. I mi studenti smo se borili. Protestirali smo. Mnogi od nas završili su u zatvoru. Ljudi su riskirali život za tu borbu, štrajkali su glađu, prijetili su im da će ih izbaciti s fakulteta…

 I vi ste završili iza rešetaka?

 – Jesam.

Zašto?

– Bila sam u jednoj od organizacija studentskog pokreta otpora. Nije bilo lako ući, trebalo je proći kontrole, ali i izdržati pritiske tadašnje policije i njihovih službi… Moj je zadatak bio praviti brošure, kao mlada intelektualka obrazovati ljude o tome što demokracija donosi. Željeli smo poboljšati život radnika, običnih ljudi. Uhićena sam na demonstracijama blizu grada Incheona na obali Žutog mora, točno na svoj rođendan!

Kako ste prošli na suđenju?

– Pušteni smo nakon šest dana, a naši vođe, dvojica tada najboljih studenata Sveučilišta u Seulu, preuzeli su odgovornost za sve nas. Osuđeni su na dvije-tri godine zatvora. I moj otac Chung Hyun, tada jedan od voditelja proizvodnje u tvornici automobila Daewoo, imao je problema. Kći mu se borila za prava radnika i zamalo je i on ostao bez posla. Nismo mi imali veze s politikom, a meni je kao studentici umjetnosti ipak kasnije bilo draže radom dati svoj prilog nego demonstriranjem ili pozivanjem da se nešto u gradu zapali ili slično. Više sam vjerovala da se mirno diže glas nego nekim drugim načinima iskazuje nezadovoljstvo.

Hoće li se problemi između Sjeverne i Južne Koreje riješiti? Hoće li za stotinu godina dvije Koreje biti ujedinjene?

– Vjerujem da će se to dogoditi puno prije, odnosno jako brzo. Osim što sam slikarica, bavim se i ozbiljnim stvarima, no o tome rijetko govorim. Već 20 godina volontiram u organizaciji UPF. Riječ je o pokretu za izgradnju mira, sjedište mu je u Seulu, ali kao i UN, ima središta na svakom kontinentu. Riječ je o mirovnoj organizaciji, međureligijskoj mreži pojedinaca koja uključuje predstavnike religija, vlada, civilnog društva i privatnog sektora a posvećena je postizanju svjetskog mira. Na svjetski summit u Koreju sa mnom je išao i bivši predsjednik Stjepan Mesić, lani nam se trebao priključiti i Ivo Josipović, no zbog pandemije nismo išli. Dolaze brojni svjetski lideri, bivši predsjednici, premijeri… Cilj je svjetskim summitima povezati utjecajne ljude, vjerske vođe, političare, znanstvenike, akademike… da se problemi zajednički rješavaju.

A ujedinjenje Koreja?

– Cilj je da u godinama koje slijede stvorimo uvjete za ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Svaki se dan borimo za to, na razne načine. Ujedinjenje Koreja je najaktualniji projekt koji intenzivno vodi Dr. Hak Ja Man Moon, koja je pozvana od sadašnjeg vođe Sjeverne Koreje, kako bi ostvarili napokon mirno ujedinjenje. Problem traje već više od 70 godina, još od doba naših djedova i baka. I ja kao Korejka, ali i kao građanka svijeta, mislim da bi ujedinjenje za sve nas puno više značilo nego da svaki narod živi zasebno. Koreje bi trebale ujedinjenjem biti primjer svima ostalima u svijetu koji je ionako jako podijeljen. Važno je da Koreja na neki način bude primjer u stvaranju mira u svijetu. Jer mi to možemo. Volje ima, ovisi samo o generacijama, teško je generalizirati, ali mi zaista osjećamo potrebu i važnost da se to dogodi.

Kako se danas živi u vašem gradu? – Sve što je novo, toga ima i u Koreji. Tehnološki razvoj je nevjerojatan, ali i svaki drugi. Od autoindustrije, medicine, brodogradnje… Svi znaju za automobile Kia i Hyundai, elektronične uređaje Samsung, LG…

Kakav televizor vi imate, korejski? – Naravno, LG. No, htjela sam reći da su ljudi u Južnoj Koreji vrlo obrazovani, gotovo svi završe fakultet, nema onoga tko ne ide na studij. Ako su dobro obrazovani, kao mladi, na početku karijere, zarađuju tri-četiri tisuće eura mjesečno. A to je tek početak…

A cijene? – Kao i hrvatske cijene, meso i voće su prilično skupi, ali nisu ako se gleda u odnosu prema visini plaće. Obrazovanje je najskuplje, kao i u SAD-u, privatni fakulteti stoje i po 10.000 dolara za godinu.

A kakvi su Korejci kao ljudi? – Važna im je pravda. Ako neka javna osoba, bilo političar ili kakav celebrity, radi nešto krivo, on ne može opstati. Ljudi će mu okrenuti leđa. Kad su velike krize, bilo ekonomske ili ratne, Korejci će za zemlju dati život. Evo, nedavno je nedostajalo medicinskih maski za pandemiju. Javila se tvrtka koja je rekla da ima strojeve, ali nema ljude koji bi radili maske. I čim je ta vijest objavljena, stotine ljudi krenule su prema toj tvornici. Volontirati, raditi maske cijeli dan i noć, bez plaće. Imali smo i havariju broda koji je prevozio naftu uz zapadnu obalu. Toliko se nafte izlilo u more da su rekli da će trebati 20 godina da se pročisti. I ljudi su iz svih krajeva Koreje došli na obalu pa čak i s običnim krpama, tko je što imao, brisali kamen po kamen. Tisuće ljudi je svaki dan brisalo i čistilo krpama kamenje. Volontiralo je 1.23 milijuna ljudi i potpuno su sve očistili. Nitko nije to organizirao, ljudi su sami počeli dolaziti, mladi i stari, bake i djedovi, njihova djeca i unuci. I napravili su posao. U Koreji se ne čeka da netko drugi nešto napravi, već svaki čovjek sam počinje raditi ono što misli da je dobro za zajednicu.

Koliko ljudi iz Južne Koreje živi u Hrvatskoj? – Osim službenika i diplomata, desetak obitelji. I također su iz Koreje došli ovdje zbog ljubavi ili zbog posla. Nema nas mnogo. Vratimo se umjetnosti.

Kakva imena dajete slikama? – Proljeće, Jesen, Zadnji snijeg, Prvi snijeg, Sljeme, Zrinjevac, Trenutak, Razgovor… Gdje ste prodali prvu sliku? – U Zagrebu, u galeriji Likum, motiv je bio Strossmayerovo šetalište. Crna stabla i crveni kišobran, akril na platnu. Ne znam gdje je završila, ali mnogo je mojih slika u Londonu, Madridu, Frankfurtu, New Yorku… Izložbe sam imala u Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Bjelovaru, Puntu, u desetak galerija u Zagrebu, ali i u Muzeju Mimara. Izlagala sam i u Njemačkoj, Madridu, Barceloni… Kad je izložba, mjesec dana prije otvaranja samo slikam, jedem i spavam. Moje kćeri, 23-godišnja Sara i 21-godišnja Lea odmalena su u atelijeru. Sara studira animirani film na Akademiji, a Lea menadžment i komunikacije. Portreti djece Vukovaraca Motivi iz prirode su vam najdraži. – Volontirajući puno radim s ljudima, a slikanje mi je odmor. Priroda je čudesna, često znam prošetati Sljemenom ili dok suprug Anto vozi, ja fotografiram, pamtim motiv. Ne kopiram egzaktno, već su to impresije. Izvlačim likovne elemente poput boja, tekstura, proporcija… Igram se.

Prva vaša izložba bila je vezana za djecu izbjeglu iz Vukovara? – Bilo je to 1996. u vrtiću Črnomerec, u kojem su bili mali Vukovarci. Razmišljala sam kako im mogu pomoći, bila su to djeca od dvije-tri godine. Neki su u Zagrebu i rođeni, imali su toliko poklona, igračaka… No, ja sam gledala njihova lica. I zaključila kako bi za njih, ali i za njihove roditelje koji su prošli strahote, bilo najljepše da napravim njihove portrete. I sad ti klinci vjerojatno već imaju svoje obitelji, svoju djecu. Bila je to moja prva humanitarna akcija. Koji vam je hrvatski slikar najdraži? – Edo Murtić.

Četvrt stoljeća ste u Zagrebu, što nam treba da sustignemo Seul? – Najviše bi me veselilo kad bi Hrvatska riješila nepotrebnu papirologiju. To traje mjesecima. Koreja je jedna od najbržih zemalja, od interneta do ljudi, sve je tamo brzo. U Hrvatskoj se često čuje: “Pomalo, riješit ćemo”, a znate li što mi kažemo? Što? – Pali, pali! Brzo, brzo… Mi ne volimo čekati. I u Hrvatskoj bi se ljudi trebali malo ubrzati. Pa život će nam proći!

Izvor:vecernji.ba