Bosanska Posavina je u bivšoj Jugoslaviji slovila za najnaseljeniju regiju s najvećom gustoćom stanovnika, kad se ne računaju veliki gradovi

Piše: Tado Jurić / Vecernji.ba

Dugotrajni procesi, kako se prema svim indikatorima čini, usmjereni su na pomicanje hrvatskog naroda iz BiH prema srednjoj Europi. Hoćemo li se prepustiti ili dati svoj adekvatan odgovor – kao što su oduvijek znale činiti generacije naših predaka?

Depopulacija i iseljavanje nedvojbeno postaju ključna pitanja kad je riječ o opstanku Bosne i Hercegovine, a to posebno vrijedi za Hrvate u BiH. Naime, u hrvatskoj su populaciji u BiH posljednjih godina svi demografski pokazatelji i trendovi negativni.

Prema podacima Svjetske banke Doing business iz 2018. godine, u BiH ima samo 2,7 milijuna stanovnika. Vrlo jednostavan matematički račun pokazuje da će uz postojeći prirodni pad i trendove iseljavanja stanovništva BIH već u narednom desetljeću vrlo vjerojatno pasti ispod dva i pol milijuna stanovnika. Isto izvješće pokazalo je da je BiH napustilo više od 180.000 tisuća građana od 2015. do 2017. godine. A i podaci na stranicama Eurostata potkrepljuju ove navode.

Naime, za građane BiH izdana je 53.761 radna dozvola u zemljama članicama EU tijekom 2018. godine, dok je 2019. brojka premašila čak 70.000 tisuća. Time je iseljavanje iz BiH postalo intenzivnije čak i od iseljavanja iz Hrvatske. U nedavnoj studiji koju smo pripremili na Hrvatskom katoličkom sveučilištu pokazali smo da je, prema svim našim saznanjima, svaki treći iseljeni Hrvat zabilježen u statistikama zapravo podrijetlom iz BiH. Iseljavanje Hrvata iz BiH pak podjednako pogađa sve tri „hrvatske regije“ u BiH, kako srednju Bosnu tako i Bosansku Posavinu i Hercegovinu. Ovdje ćemo se detaljnije posvetiti iseljavanju Hrvata iz Bosanske Posavine.

Kraj Posavine

Regija Bosanska Posavina definirana je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save. Proteže se uzduž njezina toka, koji je u BiH na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu ( V. KLAIĆ, Bosna, 1989.). Površinom broji 2.289,15 km2 te se može usporediti s površinom Srijema u Hrvatskoj. Kako bismo usporedbu stavili u širi okvir, treba imati na umu da je prema svojoj površini Posavina veća od brojnih hrvatskih podregija, a posebno je važno naglasiti da je u Bosanskoj Posavini živjelo više Hrvata nego u Hercegovini (kada se izuzme Mostar).

Bosanska Posavina je u bivšoj Jugoslaviji slovila za najnaseljeniju regiju uopće s najvećom gustoćom stanovnika, kad se ne računaju veliki gradovi. Kada se pogleda situacija s Hrvatima ovog kraja danas, brojke postaju neumoljive, od 133.467 Hrvata koji su 1991. živjeli na ovom području, danas tamo ima manje od 20.000 (stvarnih) stanovnika. Hrvatski etnički prostori Posavine zauzimali su 1233,77 km2 ili 53,90% cijelog teritorija, a katastarski čak i više. Danas su ti prostori pali ispod 20% prijašnjeg hrvatskog životnog prostora.

Uz „zemljopisnu Posavinu“ u hrvatskom se društvu za vrijeme Jugoslavije, a osobito od 1990-ih, ustalio i etnički pojam „Bosanska Posavina“, koji se od vremena raspada Jugoslavije koristi za označavanje njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima (S. Mrduljaš, 2009., str. 86.). Od 2000-ih taj pojam postupno nestaje iz medijskog i društvenog prostora pa se danas i u hrvatskim medijima termin Bosanska Posavina jedva pojavljuje. Za razliku od zemljopisnog, etnički pojam Bosanske Posavine nije preciznije određen, unatoč tome što je riječ o prostoru koji je imao i ima veliku nacionalno­ hrvatsku važnost i za koji je jedno vrijeme vladao izrazit interes hrvatske javnosti. Kako je ustaljena praksa da se predodžbe o etničkom karakteru pojedinih dijelova BiH formiraju na temelju uvida u etničke strukture općina koje ti dijelovi BiH obuhvaćaju, prema Mrduljašu se prostornost etničkog pojma Bosanske Posavine određuje općinama Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko.

Uočljivo je da je „etnička“ Posavina imala pretežito hrvatski karakter, pogotovo u usporedbi s posebnom etničko-­prostornom cjelinom u odnosu na susjednu Bosansku Krajinu, Semberiju i krajeve sjeverne Bosne koje pretežito nastanjuju Bošnjaci. Dakako, to je ujedno prostor izrazite isprepletenosti hrvatskih i srpskih etničkih teritorija te je po tome Bosanska Posavina specifična etničko­prostorna cjelina unutar BiH. No svakako je „etnička“ Posavina predstavljala prostor uz koji su se vezivale izrazite hrvatske političke konotacije te se praktički smatrala neprikosnovenim hrvatskim prostorom za koji je samorazumljivo da pri (unutrašnjoj) podjeli BiH dođe pod hrvatsku političku kontrolu. Dokaz za ovu tezu je i to da Srbi i Bošnjaci iz Bosanske Posavine sebe rijetko ili gotovo nikada ne nazivaju „Posavcima“ ili „Posavljacima“, što je kod Hrvata Posavine ustaljena praksa isticanja zavičajnog identiteta. Prvi pokušaj koji je u tom smislu rezultirao određenim uspjehom očitovao se prilikom uspostave Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije 1939. godine. Drugi pokušaj otpočeo je u završnoj fazi raspada socijalističke Jugoslavije i pri nastanku neovisne BiH, kada je ondašnji HDZ BiH osnovao niz teritorijalno-­samoupravnih hrvatskih zajednica, među kojima i hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu, s ciljem da unutar složeno uređene BiH, konstituirane od autonomnih jedinica zasnovanih primarno na etničkom načelu, hrvatska zajednica Bosanska Posavina bude dijelom hrvatske samoupravne cjeline. Dakako, ona je mogla biti organizirana samo od onih naselja u kojima su Hrvati bili većina. Prema Mrduljašu, u osnovi se radi o 53,9% prostornosti „etničke“ Posavine, bez svih većinski srpskih i bošnjačkih prostora (S. Mrduljaš, 92.).

Zanimljivo je da je tijekom 1993. godine sama međunarodna zajednica u okviru Vance­-Owenova plana administrativno­-etničke podjele BiH (vidi: T Jurić, disertacija 2013.), predviđala formiranje (hrvatske) provincije br. 3 koja je po svom prostornom okviru i etničko­-demografskom sastavu odgovarala upravo posavskoj jedinici. (Vidi: S. BLAŽANOVIĆ). Za razliku od planova unutarnjeg uređenja i podjele BiH koji su uslijedili, Vance-­Owenov plan se pri određivanju unutarnje podjele BiH nije rukovodio rezultatima ratnih osvajanja, već primarno etničkim i prostorno-funkcionalnim odrednicama. Međutim, oslanjajući se na vlastitu vojnu nadmoć, srpsko političko vodstvo nije osjećalo potrebu za kompromisnim rješenjem međunacionalnih odnosa u BiH, već se odlučilo oružanom agresijom ostvariti vlastite maksimalističke ciljeve i uspostaviti srpsku državu na dvije trećine bh. terirorija s namjerom da ga u konačnici pripoji Srbiji (Mrduljaš, n. dj., 92). Prema Iki Staniću, Hrvati iz Posavine osjećaju se dvostruko izdanima: „Prvi put kada je Posavina pala, a drugi put potpisom u Daytonu.” Mnogi tvrde da je Posavina žrtvovana ili da je služila za „potkusurivanje”. A taj osjećaj dodatno je pojačan nakon završetka rata kada se shvatilo da se neće dogoditi iole značajniji hrvatski povratak na posavske prostore Republike Srpske. On je izostao dijelom zbog negativnog odnosa lokalnih vlasti prema takvom povratku, a dijelom zbog psihološke barijere. Naime, riječ je prostoru koji je bio većinski hrvatski te se s pravom pretpostavljalo da će biti dijelom hrvatske posavske jedinice, a sama međunarodna zajednica, u kontekstu vlastitih korektnih unutrašnjih podjela bh. teritorija, vidjela ga je kao dio takve jedinice. Napokon, Hrvati su tu ratovali ne samo s ciljem da obrane to područje od srpske agresije, već i s namjerom da osiguraju njegovu transformaciju u hrvatsku posavsku jedinicu unutar BiH. Iz navedenih razloga izuzetno im je teško prihvatiti činjenicu da će povratkom na vlastite etničke prostore doći pod srpsku vlast i de facto biti svedeni na status nacionalne manjine u srpskoj etno-­političkoj tvorevini (S. Mrduljaš, 2009., 89-92.).

Postojeći status quo pak kao da odgovara svim političkim elitama u BiH, ali i međunarodnoj zajednici. No ovo „rješenje“ ide nauštrb Hrvata iz BiH. Ipak, pravi i najveći gubitnici su Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati. Dugoročne objavljene UN-ove projekcije stanovništva za BiH iz 2019. ozbiljno su upozorenje Hrvatima u BiH kao i budućnosti zemlje, u kojoj će nedostajati stanovništva i radne snage. Kako je stanovništvo temelj svih planiranja i nije obnovljivo samo po sebi, Hrvati BiH moraju planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes. Jer će se negativnost svih pokazatelja vezanih uz hrvatsku populaciju u Bosanskoj Posavini i na razini BiH nastaviti i intenzivirati i ubuduće. Iseljavanje i prirodna depopulacija nikada se ne usporavaju niti zaustavljaju sami po sebi.

 | Autor :

Vladajuće hrvatske političke strukture u Hrvatskoj i BiH nisu učinile strateške poteze kojima bi se izbjeglim bosansko­posavskim Hrvatima osigurao nov i primjeren teritorijalni okvir Posavine koji bi makar u minimalnim okvirima odgovarao prostorima povijesne ukorijenjenosti Hrvata u Posavini. Takav bi prostor Hrvatima Posavine omogućio da očuvaju međusobne veze i razvijaju bosansko­posavski segment vlastitog kulturnog identiteta te ostanu prepoznatljiva zajednica unutar nacionalnog hrvatstva. Danas je taj kulturni identitet međutim sveden na poneki KUD u dijaspori i folklornu tradiciju, što je pohvalno, ali ni izdaleka dovoljno. Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički, nego i etnički, ali i kulturološki. Naime, za politički razvoj u Bosanskoj Posavini svatko može naći nekog krivca izvana i alibi da se nije moglo bolje. Za iseljavanje se ne može prozivati iseljene, ali ono što se nikako ne može opravdati jest to što nije učinjeno dovoljno da se posavski identitet Hrvata adekvatno njeguje i zadrži.

Iz povijesti znamo da je narod bez kulture narod bez budućnosti. Upravo je kultura, shvaćena u širem smislu, Hrvate održala tijekom prošlosti i sačuvala identitetski koncept hrvatskog naroda iz čega je onda u povoljnijim vremenima ostvarena hrvatska država. Istu analogiju trebamo preslikati na današnju Posavinu kako je ne bismo izgubili za sva vremena. Prvotnu ideju i realnost etničkog hrvatskog teritorija Bosanske Posavine kao hrvatskog životnog podneblja danas predstavlja krnja Posavska Županija koja nije ništa drugo nego prostorno­-demografski minimum u odnosu na okvir kakav je trebala imati hrvatska politička posavska jedinica na temelju etničkih karakteristika Posavine. Iako još uvijek ne de iure, time je u konačnici status posavskih Hrvata de facto sveden na status nacionalne manjine u srpskom i bošnjačkom entitetu unutar BiH. Riječ je o procesu koji se provodio i provodi se postupno te je uspio proći gotovo nezapaženo i bez većeg hrvatskog otpora. Raseljavanje posavskih Hrvata tijekom Domovinskog rata velikim je dijelom stvorilo tzv. migrantske mreže koje su olakšale, ali i potaknule val suvremenog iseljavanja Hrvata iz Posavine. Ti su ljudi dobro integrirani u novim, pretežito njemačkim i austrijskim sredinama te u najvećem broju slučajeva izjavljuju da se ne namjeravaju vratiti. Mnogi te sredine počinju doživljavati svojom novom domovinom, integriraju se, ali i asimiliraju. Stoga danas, osim političkom i etničkom, svjedočimo i identitetsko-kulturološkom gubitku hrvatske Posavine.

Revitalizacijske mjere Nestankom „etničke“ i „kulturne“ Posavine kao specifične etničko­-prostorno-političke cjeline unutar BiH koja je trebala omogućiti slobodan nacionalni i sveukupni razvitak posavskih Hrvata, nisu gubitnici samo Hrvati Posavine, nego su oslabljene sve hrvatske pozicije u BiH, kao i ključni strateški interesi Hrvatske. Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u Posavini dakako ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No zadnji je čas da se poduzmu konkretne demografske i revitalizacijske mjere koje su nisu samo političke prirode. Naime, smatramo da je kultura jača od politike i da obnova Posavine treba početi kulturološkim pristupom, i to upravo onako kako su se branili hrvatski identitet i nacija u 19. stoljeću – putem kulture shvaćene u širem smislu. Ovaj tekst svojevrsni je apel, kao i inicijativa kako to ostvariti.

Smatramo da bi se za početak trebalo:

1.) osnovati kulturnu manifestaciju „Dani Posavine“ koja bi se svake godine održavala u jednom od posavskih gradova. Počeli bismo s Orašjem sredinom kolovoza, kada je najviše dijaspore u posjeti zavičaju, zatim 2022. u Odžaku, 2023. u Modriči, 2024. u Derventi itd.

2.) paralelno bismo radili na otvaranju „Posavskog doma“ koji bi bio u funkciji muzeja i izložbenog prostora svih identitetskih i tradicionalnih obilježja kulturne baštine Hrvata Bosanske Posavine. Taj multifunkcionalni prostor trebao bi imati i prostor za nastupe, gostovanja i slično. A funkciju bi imao i kao mjesto povezivanja dijaspore i domicilnog stanovništva bez uplitanja politike i političara.

3.) u inicijativu svakako treba uključiti samostan iz Tolise i franjevce kao čuvare tradicije hrvatske opstojnosti u BiH te povezati sve dijasporske udruge koje rade na očuvanju tradicije i sjećanja na posavske Hrvate u inozemstvu. Osobito važnu ulogu bi mogla imati upravo udruga Prsten kao mogući nositelj ovog umrežavanja.

4.) nadalje, ovakav bi projekt omogućio i suradnju s pograničnim županijama Republike Hrvatske u smislu EU fondova koji su na raspolaganju kad postoji razrađen suvisao projekt suradnje na očuvanju tradicijskog i kulturnog zajedništva određene populacije u Europi. Ovo je tim više zanimljivo jer EU upravo najviše potiče upravo ovakve oblike regionalne suradnje u kojima sudjeluju jedna članica EU (Hrvatska) i kandidatkinja za ulazak u EU (BiH).

5.) tim bi se putem izbjegla sva politička pitanja koja koče revitalizaciju Posavine kao tradicionalnog hrvatskog životnog prostora i okvira očuvanja identiteta posavskih Hrvata, poput primjerice pitanja: “Je li Posavina prodana?“ a ovakav oblik konstruktivnog pristupa zasigurno bi bio prihvatljiviji ostalim stranama, Srbima i Bošnjacima, a napose međunarodnoj zajednici.

6.) time bi se svakako omogućila obnova gospodarske suradnje, ponajprije između posavske dijaspore i domicilnog stanovništva. Omogućile bi se i tzv. „cirkularne migracije“ pa mladi iseljeni Posavci ne bi bili zauvijek izgubljeni za ovaj kraj, nego bi dobili osjećaj da nisu zaboravljeni i da su njihova mladost, znanje i entuzijazam potrebni zajednici iz koje su otišli (ili su iz nje izgurani).

Dakako, ovdje su navedeni samo obrisi modela koji ćemo rado detaljnije prikazati pokaže li se da postoji zanimanje za ovom inicijativom kulturne revitalizacije Posavine kao hrvatskog životnog prostora.

Dnevnik.ba