Anita Martinac, hrvatska književnica iz Mostara, višestruko nagrađivana u svom bogatom opusu pored poezije, novela i bajki za djecu objavila je i četiri romana. Nakon uspješnih povijesnih romana „Medaljon“, „Posljednji“ i „Od Franje do Franje“ objavila je roman simboličnog naziva „Grad bez ptica“. U intervjuu za Hrvatski Medisjki Servis govori što ju je potaknulo na pisanje romana, koju poruku je htjela poslati čitateljima te jesu li se ptice vratile u grad.

Razgovarala: Maja Glavina, Hrvatski Medijski Servis

HMS: Vaši raniji romani bave se povijesnim temama prošloga stoljeća, što je tema romana i zašto naslov „Grad bez ptica“?

MARTINAC: Roman se bavi događanjima u zadnja tri desetljeća, a riječ je o najtežim godinama prijelaza iz komunizma u demokratsko društvo. Odabrani naslov „Grad bez ptica“ opisuje Mostar u ratnom vihoru. Trenutak kada se pred oluju sve stiša, pred bombardiranje, kada napetost para zrak i tišina postane toliko glasna. Sve utihne. Zanijemi. Tek u toj nijemoj tišini se spozna da su nestale i ptice.

HMS: Jesu li se vratile ptice u Vaš rodni grad?

MARTINAC: Rekla bih da je to druga poruka koja se čitatelju nakon pročitanog romana sama nameće, a to je pitanje „Jesu li se ptice vratile u grad?“. Obzirom da romani koje pišem šalju antiratnu poruku tako i sada svome gradu želim da se sve ptice vrate.

HMS: Radnju romana „Grad bez ptica“ smjestili ste u Vaš rodni grad, Mostar, kako ste rekli u najteže godine prijelaza iz komunizma u demokratsko društvo, mislite li da su i drugi gradovi u ratnom okruženju doživjeli slične situacije?

MARTINAC: Pisac je najbolji na svom području. Opisom o onome što osjeća i vidi stvara najvjerodostojnije slike. Svjedokom događaja ili istraživanje o nekom događaju vjerodostojno piše, ali i s najvećom ljubavlju pristupa svom kamenu i komadu zemlje. Tako sam i ja svu svoju ljubav prema rodnom gradu i istini željela sačuvati ovim romanom.

HMS: Može li se ova priča izmjestiti i mogu li je razumjeti i čitatelji koji žive daleko od Mostara?

MARTINAC: Slična slika rata događala se na svim ratom zahvaćenim područjima u Hrvatskoj i BiH. U ovom romanu se mogu prepoznati branitelji u bilo kojoj postrojbi da su bili. Cilj mi je bio da probudim empatiju u čitatelju i da probudim nesvjesnog i neupućenog o svemu onome što su prošli naši branitelji. Pokušavam razbijati iluziju o ratnih herojima i dragovoljnom davanju života za svetu stvar. Nitko od njih nije želio poginuti. Mnogi nisu bili ni svjesni situacije u kojoj su se, ne svojom voljom, našli.

HMS: U romanu je izražen osjećaj empatije baš prema „malom čovjeku“ , koji kako kažete „nije želio biti heroj i poginuti za svetu stvar“, opisane su sve patnje kroz koje su prošli kroz ratne i poratne godine. Osjete li se posljedice na društvo i danas?

MARTINAC: Baš taj mali čovjek u ovom romanu je velik. Kroz odabrane likove prikazala sam koliko velik može biti doprinos pojedinca. Ali isto tako i koliko jedan pojedinac može nanijeti štete u takvim okolnostima. Rat je imao i mnogo strašnije lice od onog kojim se ja lirično bavim, ali ciljano ostavljam dozu umjerenosti s namjerom da se ne stvara mržnja, niti da se budi, ne daj Bože, osvetnička pohota niti se zlonamjerno huška. Posljedice proživljavanja ratnih događanja su vidljive i danas. Svakodnevno smo svjedoci trauma rata na brojnim licima koje susrećemo, bilo da je riječ o braniteljima ili članovima njihove obitelji.

HMS: Za ovaj roman mnogi su rekli da je probudio duhove u Mostaru, progovorili ste o ljudima i temama kojih se mnogi ustručavaju glasno reći, jeste li se brinuli kako će roman biti prihvaćen?

MARTINAC: Iskusni pisac ne piše da bi ugodio čitatelju nego baš suprotno da bi ga isprovocirao i naveo da promišlja o napisanom. Probuditi bilo koji osjećaj rukopisom je dobar. Pa bila to i ljutnja. Naravno da svima ne odgovara o čemu pišem, ali jedno je sigurno – pišem onako kako je bilo.

HMS: Uglavnom likovi romana su mladi ljudi, ali pored toga što je tematika romana ratna, možda ipak želite ostaviti drugačiju poruku, što želite poručiti današnjim mladim ljudima?

MARTINAC: Na prvom mjestu kako su dužni čuvati ono što im je predano u naslijeđe. Za ovaj grad ginuli su branitelji i ne možemo dopustiti manipuliranje oko bilo kojeg braniteljskog pitanja. Na svoj način digla sam i pisani spomenik svim žrtvama rata, ali i sačuvala uspomenu na jedno teško vrijeme kao opomenu.

HMS: Pripremate li novu knjigu?

MARTINAC: Novih ideja je mnogo. Neumorno radim na istraživanjima i otkrivam nove sfere zanimanja, a odlučujem se za objavu onih koji su po mojoj prosudbi prioritetniji kako uočavam da se o tome malo i nedovoljno zna. Na neki način pisanje je skup hobi, a tko misli da u njemu ima zarade sigurno griješi. Ovoliki trud i rad oko istraživanja i onda pisanja može se samo s ogromnom ljubavi. Zato biram ciljano teme i dajem od sebe najbolje što mogu.

NAPOMENA: Autorica intervjua je studentica Studija odnosa s javnošću Filozofskoga fakulteta SUM-a

./HMS/