Šećerna bolest je pandemija modernog doba. Uz genetsku predispoziciju, važnu ulogu imaju okolišni čimbenici, prije svega način života, prehrana i tjelovježba. Danas je sve više ljudi preuhranjeno ili pretilo, što u značajnoj mjeri pridonosi razvoju šećerne bolesti tipa 2. Ubrzan tempo života, svakodnevna izloženost stresnim situacijama, neredovita i nepravilna prehrana uz sjedilački način života glavni su pokretači ove bolesti, od koje se u Hrvatskoj liječi više od 315 tisuća, no procjenjuje se da je ukupni broj oboljelih veći od 500 tisuća.

Nerijetko oboljeli počnu mijenjati životne navike i posvete se strogoj kontroli šećerne bolesti tek nakon razvoja neke od kroničnih komplikacija koja im značajno smanji kvalitetu života i postavi im ograničenja koja do tada nisu imali. Zato je razlog za uspostavljanje najboljeg mogućeg nadzora nad razinom glukoze u krvi je izbjegavanje ili odgađanje dugoročnih komplikacija, jer upravo kronične komplikacije najviše smanjuju kvalitetu života oboljelih osoba. Većina komplikacija se može spriječiti, prvenstveno korištenjem suvremene terapije, ali i prevencijom odgovornim ponašanjem, piše Živim

Kako komplikacije započinju?

Kad je razina glukoze u krvi visoka, srce mnogo jače radi kako bi opskrbilo tijelo krvlju. Tako povisuje krvni tlak, koji je važan čimbenik rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Uz to, glukoza se lijepi za stijenke krvnih žila čineći ih tvrđima te sužava prostor kroz koji krv može teći. To vodi u aterosklerozu, još jedan važan čimbenik rizika za razvoj bolesti srca i krvnih žila. Glukoza se prima i za leukocite te druge tvari u krvi što može dovesti do promjene u funkcioniranju stanica. Smanjuje se sposobnost eritrocita za držanje kisika te sposobnost leukocita da se bore protiv infekcija. Ove promjene u funkcioniranju stanica početak su komplikacija. Njihovom nastanku pridonose i drugi abnormalni procesi u tijelu koji se događaju dok organizam pokušava upotrijebiti glukozu, ali zbog viška nastaju škodljivi toksini koji, pak, utječu na ravnotežu tekućina u stanici i izvan nje. Komplikacije mogu prouzročiti i genetički čimbenici. 

Dugotrajne i neprimjetne promjene i oštećenja malih krvnih žila (mikrovaskularna oštećenja) i velikih krvnih žila (makrovaskularna oštećenja) dovode do komplikacija u svim organima i tkivima. 

Kakve su komplikacije moguće?

– Najčešće su komplikacije na velikim krvnim žilama, što dovodi do koronarne bolesti srca, srčanog infarkta, moždanog udara, periferne aterosklerotske bolesti, ali i na malim krvnim žilama, dakle, dijabetička retinopatija i dijabetička nefropatija. S druge strane, komplikacije se mogu razviti i na perifernim živcima, što nazivamo dijabetičkom polineuropatijom. Brojne su komplikacije, poput dijabetičkog stopala ili srčanog zatajivanja, posljedica komplikacija na krvnim žilama i na živcima – ističe doc. dr. sc. Dario Rahelić, predstojnik Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac i predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma. 

Promjene na očima

Dijabetička retinopatija je vrlo raširena i ozbiljna komplikacija šećerne bolesti, koja za posljedicu može imati oslabljen vid ili čak sljepoću. Karakteriziraju ju oštećenja brojnih malih krvnih žila (kapilara) koje hrane retinu (područje u stražnjem dijelu oka koje prima svjetlosne podražaje i prenosi informacije mozgu). Na te krvne žile štetno utječe povišen krvni tlak povezan sa šećernom bolešću. Procjenjuje se da više od 60 posto ljudi koji boluju od šećerne bolesti tipa 2 ima retinopatiju određenog stupnja. Vrlo je važno redovito odlaziti na preglede očiju jer je neliječena dijabetička retinopatija jedan od najvažnijih uzroka sljepoće kod radne populacije. Dijabetička retinopatija u pravilu utječe na vid tek kad promjene mrežnice prilično uznapreduju.

Uz retinopatiju, osobe koje boluju od šećerne bolesti mnogo češće imaju sivu mrenu i glaukom (bolest kod koje povišen tlak u očima može oštetiti vidni živac i dovesti do sljepoće) nego osobe koje ne boluju od šećerne bolesti. 

​Oštećenja bubrega

Veća količina glukoze u krvi i u urinu može oštetiti bubrege koji nastoje filtrirati višak, što se naziva dijabetička bolest bubrega ili nefropatija. Molekule glukoze su velike i narušavaju strukture koje čiste krv dok prolaze kroz membrane za filtraciju urina u bubrezima. Te se membrane zadebljavaju i šire u prostor malih krvnih žila. Dijabetička bolest bubrega nije bolna, pa oštećenja ostaju godinama neopažena, sve dok ne nastane teški poremećaj funkcije bubrega, koji mogu potpuno zatajiti. Zato je važno redovito odlaziti na preglede i barem jednom godišnje raditi pretragu urina. Prisutnost malih količina bjelančevina u urinu ukazuje na prvi stadij bolesti bubrega, koji se može zaustaviti lijekovima i zdravim životnim navikama, koje će pomoći u dobroj regulaciji glukoze, održavanju krvnog tlaka i masnoća u krvi u granicama normale, održavanjem primjerene tjelesne mase. Također, prestanak pušenja smanjuje rizik od napredovanja nefropatije za 30 posto.

Koronarna srčana bolest

Najčešći uzrok smrti bolesnika oboljelih od šećerne bolesti je bolest srca i krvnih žila. Smrtnost od infarkta srčanog mišića i angine pektoris dva su puta češći u bolesnika sa šećernom bolesti nego u ostalih. Naime, srčana se bolest mnogo ranije događa u oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 u usporedbi s onima koji nemaju šećernu bolest jer razina glukoze u krvi može biti abnormalno visoka i dvanaest godina prije postavljanja dijagnoze. Visoka razina glukoze u krvi u međuvremenu može prouzročiti stvaranje naslaga u arterijama i njihovo sužavanje, što nazivamo aterosklerotskom bolesti. I ateroskleroza je češća kod bolesnika sa šećernom bolesti i ugrožava im srce, krvne žile, mozak i periferne arterije. I drugi čimbenici povisuju rizik od srčane bolesti kod oboljelih od šećerne bolesti, a uključuju visoki krvni tlak, visoku razinu masnoća u krvi, pretilost i debljina (osobito masno tkivo oko struka), pušenje. 

– Rezultati nekoliko kliničkih studija potvrdile su kardioprotektivni učinak nekoliko lijekova za šećernu bolest. Naime, lijekovi iz dvije skupine, tzv. SGLT-2 inhibitori i agonisti GLP-1 receptora, pokazali su da se njihovom primjenom značajno smanjuje kardiovaskularna smrtnost, kao i rizik od srčanog infarkta. Ti lijekovi imaju i povoljan učinak na smanjenje tjelesne mase, regulaciju arterijskog tlaka, kao i na smanjenje rizika od srčanog zatajivanja. To je na neki način bila revolucija u dijabetologiji, jer smo dobili mogućnost osobe sa šećernom bolešću liječiti lijekovima koji, uz učinak na smanjenje šećera u krvi, pridonose smanjenju tjelesne mase, arterijskog tlaka ali i kardiovaskularne smrtnosti. Tako pridonosimo prije svega produženju života, ali i poboljšanju kvalitete života oboljelih osoba – ističe doc. dr. Dario Rahelić.  

Oštećenja živaca 

Dijabetička neuropatija može zahvatiti bilo koji dio živčanog sustava. Posljedica je metaboličkih poremećaja koji su uzrok mikrovaskularnih promjena, nedovoljnoj pokretljivosti (ishemiji) i demijelinizaciji živaca. U početku se očituje osjećajem trnaca u potkoljenicama, stopalima i šakama, ponekad s bolnim grčevima, koji se javljaju noću. Kasnije se javljaju bolovi u mišićima, pojačan umor, osobito pri naporu, te osjećaj hladnoće ili ponekad topline u nogama i rukama. Neki bolesnici se pojačano znoje, rjeđe nedovoljno, osjećaju slabost, vrtoglavicu i nesvjesticu te smetnje pri mokrenju, opstipaciju ili proljev, mučninu i povraćanje. Mnogi imaju smetnje potencije, nemir, strah, sklonost uzbuđenjima, poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, nesanicom… 

Dijabetičko stopalo

Osobito je važno poučiti bolesnika kako čuvati stopala, koja su često ugrožena neuropatijom.Pod pojmom dijabetičko stopalo podrazumijeva se bilo koja promjenu na stopalu koja je nastala zbog šećerne bolesti ili njenih komplikacija. Uznapredovala promjena je rana na stopalu (ulkus), koja se teško liječi, pogotovo ako se inficira. Ako je cirkulacija loša može doći do odumiranja tkiva u tom području, odnosno razvoja gangrene. Tada se mora učiniti amputacija zahvaćenog dijela. Većinu amputacija moguće je spriječiti pravovremenim otkrivanjem i nastojanjem da se što više vremena boravi u ciljanim vrijednostima glukoze. 

Rizični čimbenici za razvoj dijabetičkog stopala su: oštećenja živaca (dijabetička periferna neuropatija) s gubitkom protektivnog osjeta za bol; oštećena cirkulacija koja dovodi do smanjene, ili čak prekida, opskrbe perifernih tkiva krvlju. Povećan rizik za razvoj dijabetičkog stopala i lošije ishode imaju osobe s lošijom regulacijom šećera, ako šećerna bolest traje više od 10 godina, osobe muškog spola, osobe starije od 60 godina, ako imaju pridružene bolesti kao što su uznapredovala bubrežna bolest i srčano zatajenje, oštećenje vida, depresija, ako puše, konzumiraju alkohol, lošeg su socijalnog statusa. Nepovoljno je i to što osoba koja je jednom imala ranu na stopalu ima 40% vjerojatnost da se rana ponovo pojavi za jednu godinu. U 65 posto osoba rana će se pojaviti za pet godina. A ono što je najgore, smrtnost u ovih bolesnika je jako velika, te stoga glavnu ulogu u liječenju ima edukacija bolesnika, provođenje higijene stopala, svakodnevni samopregledi stopala, nošenje odgovarajuće obuće i pravovremeno liječenje novih ozljeda u specijaliziranim ambulantama za dijabetičko stopalo.

Pristup liječenju dijabetičkog stopala je multidisciplinarni i zahtjeva suradnju dijabetologa, kirurga, radiologa, ortopeda, mikrobiologa i drugih stručnjaka.Također je izuzetno važno odražavati dobru kontrolu glukoze u krvi, masnoća, krvnog tlaka, težine te ne pušiti. 

Izvori: 

Dijabetes: Chronic Complications, Dijabetes and the Eye, Shotliff, K. i Duncan, G. (2005.)

Živjeti s dijabetesom, dr. Val Wilson,(Mozaik knjiga, 2021.), hrvatskom izdanju prilagodila prof. prim. dr. sc. Tatjana Bačun. 

O. Moretti i sur:. Brinuti o zdravlju: Šećerna bolest i ja; HZJZ, HSDU

Diabetes UK 2008. Early Identification of Type 2 Diabetes and tje new Vascular Risk Assessment and Management Programme

Dr. Anica Badanjak, internist-endokrinolog, Dežurna ordinacija Doktora u kući. 

PIŠE SUZANA CIBOCI/ŽIVIM