Nakon što je u Haagu definitivno pao „kalinovački Napoleon“, u Beogradu se pojavila teorija o novom bosanskom srpskom nacionalizmu, koji, veli krsni kum te (nove) pojave u Srba, kontaminira prostor majčice Srbije. Iz Srpske – znakovito! – ni riječi o ovoj objedi…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Više je puta, nikad se ne umarajući ponavljati, Milorad Dodik galamio kako nije bosanski Srbin. Štoviše: „Vrijeđa me kad mi to kažete“, znao je ispaliti Mile od Laktaša, tvrdeći kako, zapravo, bosanski Srbi (ni) ne postoje. Ukratko, Srbin je, dakle, Srbin – od Laktaša do Tokija. Ma gdje – bio! Zemljopisna je odrednica naprosto višak. Slijedom čega sam (naivno) vjerovao kako će taj nekadašnji beogradski student i neslužbeni ratni distributer (malog) Ronhilla reagirati u svome rabijatnom stilu na prošlotjednu opservaciju „slučaja Mladić“ jednoga beogradskog analitičara.
Što kaže (krsni) kum?!
Naime, nakon što je „kalinovačkog Napoleona“ Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove poslalo na doživotnu robiju, a erseovski ga vožd žurno smjestio u legendu, direktor beogradskog Foruma za etničke odnose, Dušan Janjić, u sveopćoj, inače, utrci glede apsolviranja haaškog kraja „slučaja Mladić“, prezentirao je uistinu zanimljivu teoriju. „Mi u Srbiji imamo na sceni jedan novi nacionalizam, nazvao bih ga bosanski srpski nacionalizam. Veoma je agresivan, mjeri dubinu grobova, održava ideju o ugroženosti Srba… Rezultat je to činjenice da je veliki broj ljudi, možda i stotine tisuća Srba iz BiH, stiglo u Srbiju u posljednjih nekoliko desetljeća. Preuzeli su javnu scenu, imaju potporu Srpske napredne stranke i sad imamo to što imamo“, kaže, eto, kum novog (?!) nacionalizma u – Srba.
Slijedom čega nije teško zaključiti kako se Srbima iz preka stavlja golemo breme i to baš na primjeru đenerala Ratka, koji je – gle, apsurda! – još ’92. na Palama upozoravao uže erersovsko rukovodstvo Karadžić & Krajišnik koliko su duboko zabrazdili.
„Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Momčilo i Radovan objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”, kazao je „oficir“ koji će nekoliko godina poslije postati sinonim za – genocid.
O čemu Srbi trebaju voditi računa…
No kad smo kod „prosijavanja“, i rečeni mu je Janjić, možda i ne htijući, zapravo pribjegao. A da je Republika Srpska važno, mada i delikatno, pitanje još otkako ju je Dobrica Ćosić proglasio jedinim srpskim ratnim plijenom, ilustrira i to što je predsjednik SANU-a Vladimir Kostić svojevremeno poprilično uznemirio srpsku javnost tvrdnjom kako su Srbi poraženi na Kosovu te kako se trebaju okrenuti ka Republici Srpskoj, jer je tu zdravi korpus srpskog naroda, „koji je brojan i obrazovan i o kome treba voditi računa“.
Neki su, doduše, razumjeli kako prvi akademik u Srba nije (javno) dovršio misao, jer, u biti, vjeruje kako je strana na koju bi se Srbija trebala širiti u pravcu Krajine. Bosanske, dakako, kad su već sve ostale (ratne) “srpske krajine” otišle k vragu.
Zanimljiva je to, dakako, teza, poglavito u vrijeme kada se sve češće spominje Memorandum SANU II. Jer, Kostić je još 2016. za beogradski Nedeljnik izjavio kako je Memorandum I. (iz lipnja 1986.) doista opasna i teška hipoteka nametnuta SANU-u, uz opasku kako je riječ o „konstruktu krivice bez ostavljene mogućnosti za preispitivanje“. A, evo, sada, u slučaju RS-a i on je na crti novog Memoranduma, koji su iznjedrili srpski akademici prije jednog desetljeća, a na temelju kojega je iste godine nastao dokument Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države, dijaspore i Srba u regionu, što ga je Vlada Srbije usvojila na sjednici održanoj 21. siječnja 2011.
Unitarna i – srpska! K’o nekad…
Neke od odrednica Memoranduma II. danas su deplasirane. Primjerice ona u kojoj se kaže: „Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribuna i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.“ Međutim, neke druge, poput naputka: „Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije“ i naročito: „Pomagati otcjepljenje Republike Srpske“ te „Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu“, življe su no ikad.
Pa ako bismo uzeli sito onoga spomenutoga beogradskog analitičara i, vidjeli smo, kuma novog srpskog (bosanskog) nacionalizma i malo prosijali, vidjeli bismo kako su bosanski (Oprosti, Milorade!) srpski nacionalisti – Karadžić, Plavšić, Krajišnik, Mladić… u Miloševićevo doba bili izvođači (prljavih) radova prema nacrtu Memoranduma I., a da se, evo, Dodik, na istome poslu u ponešto izmijenjenim okolnostima, drži Memoranduma II. (U Hrvatskoj su, ne zaboravimo, devedesetih prema naputcima srpskih akademika delali razni Martići, Babići, Hadžići… kojima je presudio Tribunal ili su, pak, poput kninskog Mile zubara omastili konopac u vlastitoj izvedbi.)
Budale se predale
Legenda kaže da je, gledajući – navodno ?! – na televiziji kako kninski Srbi u kolonama nakon Oluje bježe ka Srbiji, Milošević kazao: „Vidi, one se budale predale!“ Slobin ministar informiranja (1998. – 2000.) ili, pak, novinar paljanske Srne (1992. – ’93) te ađutant vojvode Šešelja (1993. – ’95.) a aktualni srbijanski predsjednik, nije još u toj fazi. Ipak, kada laktaški lola zagalami kako je novi visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt samo turist dok ga – a što, vjeruje, neće dati braća Rusi! – ne potvrdi Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, Vučić spušta loptu te – zasad vrlo tolerantno – upozorava prekodrinskog pajtaša kako (on) mora razgovarati s Inzkovim nasljednikom. Ako ništa, dodao bih, a ono zato što je Nijemac!
Mada, veli, razumije Dodika, koji se – bjelodano je to – drži Memoranduma II. kao pijan plota. Poglavito danas kada se nad Republikom Srpskom, ako je vjerovati bruxellskim i washingtonskim kuloarima, nadvio golem upitnik. Zapravo, Milorad bekrija galami kako bi otjerao vlastiti strah. Boji se, dakako, i Aca njegov (povremeni) apaurin, ali dobro se krije. Zasad…
U kontekstu „prosijavanja“ valja kazati i kako je Aleksandar (potencijalno) Veliki, nakon presude navjestitelju i egzekutoru srebreničkog genocida, poručio Srbima da drže glavu gore. Po, valjda, načelu čega se pametan stidi, budala se ponosi… A zapravo bi baš on trebao zauzeti pozu noja. Zabiti, dakle, glavu u pijesak.
Ništa od te ljubavi
S druge strane, Dodik je svjestan što se iza brda valja, i to ne krije. Zato i jest nervozan kada čuje Vučićeve diplomatske i demagoške opservacije na temu otcjepljenja. Ili – još gore! – patetično: „Ja volim Republiku Srpsku, ali poštujem Bosnu i Hercegovinu.“ To drugar Mića drži inkompatibilnim.
A i vrijeme je pokazalo da je tvrdoglav, baš onako – bosanski. Što bi Vučić, također bosanskog (bugojanskog) podrijetla, mogao razumjeti. Ali ne i predugo tolerirati. Ovotjedni NATO summit u Bruxellesu potvrdio je, naime, povratak SAD-a na Stari kontinent. A najavljene mjere nove administracije predsjednika Joea Bidena, koja se, prema općem mišljenju, vraća (i) na zapadni Balkan, nisu dobra vijest za Srbe. Sa ili bez zemljopisne odrednice, svejedno. I Kosovo i Srpska, znanstvena je fantastika, a Srpska umjesto Kosova blizu toga. A kako se u Srbiji odnose prema prečanima kada kola krenu nizbrdo, vidjeli smo sredinom 90-ih prošloga stoljeća.
No Dodik je tada trgovao cigaretama i nije (još) znao da bosanski Srbi ne postoje. Sada kada – ma što on o tomu mislio – prema beogradskom atestu, ipak, postoje, ima onih – i ne beznačajnih – koji u Beogradu misle kako je njihova (poslijeratna) golema nazočnost u majčici Srbiji zapravo kontaminirala tamošnji prostor.
Što je (možda) i sondiranje terena Vučiću da u jednom teškom (budućem) trenutku, govoreći o prekodrinskoj braći, parafrazira Slobu i kaže: „Vidi, onih budala… bosanskih!“
/HMS/