Dobro jutro, Rezidualni mehanizme. Dobro jutro, suče Hall iz Bahama, suče Masanche iz Tanzanije i suče Ki Park iz Južne Koreje! I pozdrav presudi. Osjećam se nekako obveznom da je i ja pozdravim, kad ju je već pozdravio naš predsjednik Vlade. To je, sigurno znate, onaj naočiti, prosijedi momak i diplomat kakvi se rijetko sreću na Bahamima. Naš predsjednik i orao s Pantovčaka, koliko vidim, nije vas stigao pozdraviti, niti se oglasiti o presudi. Ali ne uzmite mu to za zlo. On sad glumi buntovnika.
Gospodo suci, vjerojatno su i do Vas u Haagu došle vijesti da je naš premijer i europski diplomat Andrej nezadovoljan tom Vašom presudom. Kaže on: Hrvatska ne može biti zadovoljna tom odlukom. I još dometne: “Smatramo da su Stanišić i Simatović bili među ključnim ljudima za provođenje velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku i BiH i da su sudjelovali u najstrašnijim zločinima poput Vukovara, Škabrnje i Srebrenice.”
Dragi suci, nemojte mu to javno izrečeno nezadovoljstvo uzeti za zlo. On sad mora biti javno nezadovoljan. Ali eto, ako Vam to nešto znači, ja sam baš zadovoljna Vašom presudom. Kako biste Vi drukčije i mogli presuditi tom Stanišiću i Simatoviću, prvacima nekadašnje srpske Udbe? Pa njih Vam je doslovce uvalila, uhitila i u Haag izručila srpska BIA, de facto prisilivši Carlu del Ponte da im napiše optužnicu? Možda vi i ne znate za te događaje, nisu to bile top-teme na Bahamima, u Tanzaniji, pa čak ni u Južnoj Koreji. Ali ukratko ću vam ispričati kako ste se zapravo petnaestak godina poslije Vi u Rezidualnom mehanizmu našli pred zadaćom da po drugi put sudite dvojici bivših srpskih udbaša, po optužnici koju su vam sročili prvaci obavještajne službe bivše JNA, kolokvijalno KOS-a. Oni su vam ujedno priredili i sve dokaze, što će reći vodili i kontrolirali postupak od početka do kraja.
Bilo je to 2003. godine, nakon ubojstva tadašnjeg srpskog premijera Zorana Đinđića i na vrhuncu (krvavog) sukoba dvaju klanova srpskih obavještajnih službi: Vasiljevićeva, poniklog iz strukture JNA, i Miloševićeva, poniklog iz strukture srbijanske Udbe. Acini (Vasiljevićevi) su tada već de facto pobijedili Slobine (Miloševićeve). Slobo je već bio u haaškom pritvoru, neki njegovi bliski suradnici već su bili fizički likvidirani. Acinima je pobjeda u tom obavještajnom ratu bila vitalno važna. Ponajprije, oni su doslovce branili sebe, KOS-ovu strukturu koja je najodgovornija za najveće srpske zločine počinjene u ratu u Hrvatskoj i BiH – od Ovčare, preko svih srpskih logora do Srebrenice. Oni su ih planirali, organizirali i upravljali egzekucijom. Svi ostali, uključujući i ove Miloševićeve udbaše, bili su suradnici ili pomagači.
Drugo, oni su branili Jugoslaviju i vrh JNA od presuda za zločine u Hrvatskoj i BiH, jer je jedino unutar jugoslavenskog okvira moguće revitalizirati velikosrpski projekt (Memorandum SANU II). I treće, oni su nastojali i nastoje maksimalno oslabiti Hrvatsku, među ostalim i procesima i presudama za ratne zločine pred Haaškim sudom. Jer bez Hrvatske velikosrpski, odnosno neojugoslavenski projekt gubi smisao, a jedino s oslabljenom, rastrojenom i dezorijentiranom Hrvatskom taj je projekt moguć. Na toj dezorijentaciji u Hrvatskoj i dalje marljivo radi njihova suradnička mreža, koja je ostala netaknuta i nakon raspada Jugoslavije. Prema svjedočenju bivšeg majora KOS-a Mustafe Čandića pred Haaški sudom, riječ je o tristotinjak KOG-ova (kontraobavještajnih grupa) infiltriranih u sve institucije hrvatske države i društva.
Sve su ciljeve uglavnom ostvarili. Aca Vasiljević je umjesto glavnog optuženika postao glavni svjedok i savjetnik haaškog tužiteljstva. Isključivu odgovornost za srpske zločine delegirali su Miloševiću. Potom su nizom smrti pod čudnim okolnostima (uključujući i Miloševića) i planskim odugovlačenjem izručenja (Mladić, Hadžić…) izbjegnute presude koje bi utvrdile odgovornost Srbije za ratne zločine u Hrvatskoj. Slali su u haaški pritvor svoje izabranike (Šešelj, Stanišić, Simatović), a potom uskraćivali sudu dokaze njihove odgovornosti. Uklonili su „međunarodni sukob“ iz haaških optužnica za srpske zločine u Hrvatskoj. Po klasičnoj KOS-ovoj matrici procese za ratne zločine su odradili DORH i hrvatski sudovi: optuživanjem zapovjednika obrane hrvatskih gradova, pretvaranjem srpske agresije u građanski rat, neprepoznavanjem uloge KOS-a i JNA u zločinima…
Njihovim ste radom Vi, dragi suci Rezidualnog mehanizma, dovedeni pred svršen čin: da ne vidite srpsku agresiju na Hrvatsku i da Jovicu (Stanišića) i Frenkija (Simatovića) pustite kući. Ne vrijeđa to Vas naš Andrej kad Vam poručuje da su Jovica i Frenki bili ključni „u najstrašnijim zločinima, od Vukovara i Škabrnje do Srebrenice“. On vrijeđa i ponižava nas. Kao što nas ponižava orao s Pantovčaka kada nam tumači da hrvatskom vojniku Mihajlu Hrastovu, kojeg su zbog ubojstva srpskih diverzanata na koranskome mostu četvrt stoljeća povlačili po hrvatskim sudovima i zatvorima, možda sad ne bi trebalo oduzeti i imovinu i zadužiti ga do praunuka – zbog odštete žrtvama. I ne bojte se, dragi suci, kljuna naših orlova ni rike naših lavova koji mogu doprijeti do vas ovih dana. Sve vam je to samo uštimani pjev naših kosova i njihovih mladih.
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
Dragi suci, nemojte mu to javno izrečeno nezadovoljstvo uzeti za zlo. On sad mora biti javno nezadovoljan. Ali eto, ako Vam to nešto znači, ja sam baš zadovoljna Vašom presudom. Kako biste Vi drukčije i mogli presuditi tom Stanišiću i Simatoviću, prvacima nekadašnje srpske Udbe? Pa njih Vam je doslovce uvalila, uhitila i u Haag izručila srpska BIA, de facto prisilivši Carlu del Ponte da im napiše optužnicu?
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr