Tamo sredinom srpnja 1921. godine, znači prije punih sto godina, prema dostupnim pisanim zabilješkama u Imotski su prispjela dvojica talijanskih trgovaca tekstilom iz Firence. Gdje su kanili ići, kako su se zvali, nije zapisano. No, zapisano ostade da su se, zbog velike vrućine, spustili u imotsko Modro jezero kako bi se osvježili u ugodnoj i čistoj vodi.
No dvojica Talijana doživješe u jezeru nešto što su poslije prepričavali prijateljima u svojoj Italiji. Pričali su o jednom mjestu s druge strane Jadrana koje je udaljeno dan, dva vožnje kočijom iz Splita u unutrašnjost Dalmacije. Kupali se i osvježavali Talijani, a onda spazili da se tamošnji momci spretno veru uz strme jezerske litice. Otvorenih očiju gledali su ih, ne mogavši vjerovati što rade.
A mladi Imoćani, kako koji, uhvatiše lijepu visinu na nesigurnim izbočinama strmih litica, na trenutak stadoše i onda se poput ptica u letu sunovratiše u modru i bistru jezersku vodu. Zapisano ostade kako se jezerom prolomio pljesak ove dvojice talijanskih trgovaca, dok ostali kupači sve promatrahu nezainteresirano. Skokovi se ponoviše, dva, tri, desetak puta, kao sasvim normalan ritual tadašnje imotske mladosti. I sve bi ostalo kako je bilo i prije, da Talijani nisu, onako oduševljeni, predložili prisutnim Imoćanima sljedeće.
TALIJANI I 15 HRABRIH IMOĆANA
– Ovo što smo vidjeli, ovoliko hrabrosti, odvažnosti, ljepote i stila u skokovima nigdje vidjeli nismo, a prošli smo pola Europe. Možemo li sutra organizirati pravo natjecanje u tim skokovima i spremni smo nagraditi najbolje skakače – bijaše zanimljiv prijedlog Talijana.
Za pristanak ondašnjih skakača nije trebalo mnogo. Stisak ruka, prema zapisanim detaljima ondašnjih kroničara, bijaše garancija da će se prvi put u Modrom jezeru službeno organizirati skokovi sa strmih litica. Talijani plaćali, Talijani postavili i pravila. A ona bijaše tko će skočiti s veće visine na glavu te će oni donijeti sud tko je najbolji. Cijela priča brzo se pronijela Imotskim pa je sutradan u jezero došla prava mala vojska znatiželjnika.
Prijavilo se nešto više od petnaest hrabrih koji su poželjeli nagradu Talijana. I, kako piše kroničar, prvo službeno natjecanje u skokovima prošlo je u redu. Pobijedio je izvjesni Meme, jedan od “varuških momčića”, skokom na glavu s visine od oko 25 metara. Talijani odlučiše tako i on dobi nagradu u novcu s kojim je tada mogao kupiti najboljeg konja u Imotskoj krajini. O tom događaju, piše kroničar, pričalo se mjesecima, godinama.
Ovaj uvod svakako je potreban da se upoznamo s ljetnom zanimacijom imotske mladeži. To su skokovi sa strmih litica. Izazovni, lijepi, no i vrlo opasni. Jer nije problem ni skočiti s visine u vodu da prije toga ne morate položiti i zahtjevni planinarski ispit.
Nisu jezerske litice s južne strane jezera baš tako pristupačne, naprotiv, vrlo su opasne. Treba itekako truda, odvažnosti, snage i spretnosti, bez pomoći bilo kakvog planinarskog pribora, osim vlastitih ruku i nogu, uspeti se onako bos uz litice, deset, dvadeset, trideset metara.
U svakom trenutku možete se pokliznuti, pa se nekontrolirano strmoglaviti ili u vodu, ili ne daj Bože na izbočine litica ispod. I onda svatko bira svoju visinu i prije skoka mora naći makar minimalnih deset puta deset centimetara izbočine kako bi se okrenuo, postavio na noge i pripremio se za skok. Slični skokovi na glavu proslavili su Stari most u Mostaru i tamošnje momke.
No Imoćani su ipak tu u većim izazovima, upravo zbog penjanja uz strme litice. Da bismo upravo obilježili tu stotu obljetnicu organiziranih skokova na glavu u imotskom Modrom jezeru, spomenut ćemo samo dio bezbrojne imotske mladosti koja je desetljećima ljeti skakala s visokih strmih litica.
IZ GNIZDA ANIĆA TICA
Imotske skakačke legende, o čijim se odvažnim i čudnovato hrabrim skokovima i danas priča među živućim Imoćanima, samim time nisu zaboravljene. Stariji Imoćani još uvijek se sjećaju legendarnog svoga sugrađanina Paške Anića, vozača autobusa koji je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća izvodio čudesne skokove s velikih visina.
Onda tamo pedesetih godina prošlog stoljeća svojim skokovima zadivljuje sve u jezeru Dalibor Rako, vrsni sportaš, atleta. Njegovi skokovi zaustavljali su dah prisutnih. Odlaskom Dalibora u Umag, gdje je nastavio bogatu sportsku karijeru kao rukometaš, nogometaš, plivač i vaterpolist i gimnastičar, imotska jezerska skakačka scena dobiva nove ptice.
Pojavljuju se opet Anići iz obitelji poznatog učitelja Stjepana Anića. Njegovi sinovi Ozren, Mladen, Ivo i Branimir predvodili su poznatu ekipu skakača. Posebno su se hrabrim skokovima na glavu s velikih visina isticali Ozren, te kasnije Ivo. Onda treba spomenuti poznatog imotskog sportaša Tihomira Kiku Skaku, koji je imao jedan od najljepših stilova. Bijaše to šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Imotska obitelj Đuka tamo osamdesetih dala je vrsnog skakača Eugena – Busu, koji je skokovima zaustavljao dah prisutnih.
Nabrajati dalje sve one imotske ptice koje skaču sa strmih litica dovelo bi nas u neugodnu situaciju iz jednostavnog razloga što bismo mogli nekoga nenamjerno ispustiti. A da se ta lijepa tradicija nastavlja u Modrom jezeru, svjedoče i nove generacije skakača. Ruku na srce, ne baš u onoj kvaliteti skokova ovih nabrojanih, ali po odvažnosti i spretnosti njima uz bok. Da su imotske jezerske ptice poznate, svjedoči i pjesma spjevana od nekog tamošnjeg pjesnika njima u čast.
Uostalom, dragi čitatelji, ako ljeti navratite u Imotski, spustite se u njegovo Modro jezero.
Osim uživanja u kupanju u čistoj i bistroj vodi, uživat ćete i u fenomenalnim skokovima imotske mladosti sa strmih litica.
Pripremite ipak sredstva za smirenje, jer adrenalin tu nekontrolirano teče.
JEZERSKE IMOTSKE TICE
Visina, modrina,
Stine pune dice,
Jata imotske lipote,
Jezerske tice.
Veru se lito cilo,
Penju, puzu uz strminu.
Onda polete ko iz gnjizda,
u modrinu, u dubinu.
U njima nema straja,
Jedan drugom puno sliči,
junaci mali, imotski sokolići
PIŠE BRACO ĆOSIĆ/slobodnadalmacija.hr