Srpske stranke u Austro-Ugarskoj optužuju katoličko svećenstvo i Židove da su zatrovali hrvatski stranački život, a Hrvate optužuju za filosemtizam. Srpska samostalna stranka i njhovo glaslilo Srbobran u Austro-Ugarskoj žestoko se obaraju na Židove i optužuju Hrvate za naklonost i toleranciju prema židovskom narodu. Opozicijski hrvatski tisak iz Austro-Ugarske ističe domoljublje hrvatskih Židova, a koje nikada nije nalazilo u Srbima.
Vladimir Matijević je jedan od navjažnijih članova srspke zajednice u Austro-Ugarskoj, Obnašao je funkcije cenzora Austrougarske banke, predsjednika Srpske banke u Zagrebu, člana Nadzornog odbora Agrarne banke i Upravnog odbora Narodne banke Kraljevine SHS. Ali Matijević je davao izjave protiv Židova u Austro-Ugarskoj i optuživao Židove da naginju hrvatstvu.
Srpski trgovac i osnivač najznačajnijih organizacija Srba u Hrvatskoj i Austrougarskoj Vladimir Matijević rođen je na Kordunu, u selu Gornjem Budačkom 3. kolovoza 1854. godine. Otac Petar do raspuštanja Vojne krajine bio je časnik Slunjske graničarske regimente, kada kao porezni službenik prelazi u civilnu službu.
Po završetku školovanja zapošljava se u trgovačkoj radnji u Zagrebu gdje je radio najprije kao pomoćnik, a onda kao zastupnik i trgovački putnik. U to vrijeme kod Matijevića se stvara ideja o osnivanju Srpskog privrednog društva Privrednik koju je 1897. zajedno sa svojim prijateljima i ostvario. Pored toga što je u razdoblju prije Prvog svjetskog rata poklonio Privredniku velike novčane iznose, budući da nije imao djece svoju cjelokupnu imovinu ostavio je Privredniku za obavljanje humanitarnog rada.
Godine 1925. proveo je spajanje Jadranske i Podunavske banke u Jadransko-podunavsku banku čiji je predsjednik bio do svoje smrti. Vršio je funkcije cenzora Austrougarske banke, predsjednika Srpske banke u Zagrebu, člana Nadzornog odbora Agrarne banke i Upravnog odbora Narodne banke Kraljevine SHS. Također je bio član uprave brojnih privrednih organizacija. Jedan je od osnivača Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga a od samog početka rukovodio je radom Privrednika, piše snv.hr
Antisemitizam među Srbima i filosemitizam Hrvata u Austro-Ugarskoj
Malo je poznato da je Vladimir Matijević je u svojoj optužbi Židova išao jako daleko, optužujući gradskog zastupnika Moskovića, člana Čiste stranke prava žestokim antisemitskim napadom: „U zagrebačkom varoškom vijeću navijestio je gorljivi Hrvatski patriota Moskovic (nepokršteni poljski Čivutin) očito Vartolomejsku noć […] Jevreji plaćali su rulju. […] Glavni odbori zaključiše da se ne smije više nikako kod Srba trgovaca, već samo kod Hrvata mojsijeve vjere (jer katolici Hrvati nisu kao ni Mađari za trgovinu zauzeti) [kupovati]“.. piše dr. sc. Mato Artuković za azoo.hr
Srpske stranke u Austro-Ugarskoj optužuju katoličko svećenstvo i Židove da su zatrovali hrvatski stranački život. Istu je misao iznio i Nikola Stojanović u brošuri „Srbi i Hrvati“, koja je izašla 1902. kao pojašnjenje čuvenog članka „Srbi i Hrvati“ od istog autora, koji je obajvljen u zagrebačkom Srbobranu 22. i 23. kolovoza 1902. u broju 168. i 169. U brošuri Stojanović je pojačao svoje optužbe protiv katoličkog svećenstva i Židova kao glavnih čimbenika hrvatske politike. Naravno da to nije plod nekog ozbiljnog studija, nego površno osobno mišljenje. Stojanović piše: „Katolički popovi mjesto ljubavi šire mržnju protiv svih, koji ne vjeruju u dogme katoličke religije, i oni još od davnina upravljaju hrvatskom politikom i odgojem. Je li onda čudo, da je mržnja upravljena u prvom redu protiv šizmatika Srba.“
Onda dalje nastavlja:
Surevnjivost Čivuta trgovaca i netolerancija katoličkih popova idu ruku pod ruku. Izgleda paradoksalno, ali je na žalost istinito. Čivuti su zaista iza popova glavni faktor u hrvatskoj politici… Dakle, netolerancija koja se pokazala u događajima 1902. godine prema Nikoli Stojanoviću proizvod je katoličkih svećenika i Židova.
‘Hrvatska sloga’ na strani Židova protiv mržnje ‘Srbobrana’
Utjecaj Židova u životu Hrvatske krajem 19. stoljeća postajao je sve važniji na mnogim područjima života. Njihov doprinos hrvatskom gospodarskom, prosvjetnom, kulturnom, političkom i znanstvenom području osobito je velik. Da bi pokazao odakle prijeti glavna opasnost Hrvatima, i kamo ih je dovelo njihovo prijateljstvo sa Židovima, Srbobran uvijek iznova nabraja židovske trgovine po hrvatskim mjestima, a posebno u središtu Hrvatske, Zagrebu, nabraja članove hrvatskih trgovačkih društava u kojima prevladavaju Židovi.
Srbobran je ovako interpretirao pisanje Hrvatske sloge (br. 6. od 1899):
Hrvati ne treba da se boje Čivuta, jer im nisu opasni. Pa zatim – gle čuda! – ističe se domoljublje hrvatskih Čivuta nad domoljubljem ovozemskih Srbalja. Zbilja je žalosno da stražari javnog života hrvatskog, da njihove žurnaliste mogu tako neosnovane i plitke sentencije izbaciti, kao da Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost od židovstva, i toplo preporučivati filosemitstvo. E ti ljudi nisu onda nikada vidjeli, kako zmija sisa žabu, jer da su to ikada vidjeli, bez sumnje bi se pri tom žalosnom prizorju sjetili i svoje domovine, pa bi se i zapitali: ko njihovoj domovini najslađi sok sisa. I ako bi realno i trezveno promislili odgovor na ovo pitanje, zar bi mogli nespomenuti, da su Židovi opasali ovu zemlju, te da joj sišu slatke sokove.
Dakle, u glasilu Srbobran uvijek napadano filosemitstvo Hrvata, koje se smatralo naivnošću koja ne prepoznaje opasnost od Židova. Srbobran upozorava na židovsku opasnost i metode, kojima nitko ne može odoljeti. Hrvatski trgovci će „biti pregaženi, a uza njih pašće i Srbi trgovci, koji još nijesu pali“. Tako će sasvim nestati domaćega trgovačkog staleža. Hrvatko zagorje su „već Čivuti poklopili“, i stara plemićka dobra prelaze jedno za drugim u „čivutske ruke“. „Ali to ‘braća’ ne vide i ne zarezuju; glavno da je ‘otadžbenička svijest u Hrvata Mojsijevaca čvrsta’, pa ‘Bog i Hrvati’ i udri složno na ‘Vlahe’“.
Na optužbe da su mu bliži Židovi nego Srbi, da Židove štiti i zagovara, a Srbe žestoko napada, Hrvatsko pravo je odgovaralo:
Što se pako tiče Židovah, to nismo nigdje čuli ni čitali da su oni protivnici Hrvatah, da su pogrdjivali hrvatsku poviest i hrvatske svetinje, kako to čini Srbobran i njegovi fanatični sljedbenici.
Sve ono što smo do sada rekli i što smo pročitali u srpskom tisku i izdavačkoj djelatnosti srpskih samostalaca (Srpska samostalna stranka) u ovom razdoblju, nuka nas da prihvatimo tumačenje pisca članka u Hrvatskom pravu.
Srpski samostalci su bili uvjereni i dosljedni protivnici svake nacionalno-političke i kulturno-društvene emancipacije Hrvata.
Dapače, kao što smo već spomenuli, Srbobran je isticao da Hrvati nemaju ni svoga jezika ni svoju kulturu, da nemaju ništa u povijesti što je vrijedno spomena i da su katolički kulturni stvaratelji kroz povijest Srbi.
Khunenovo doba i jačanje velikosrpstva u Austro-Ugarskoj
Srbobran je smatrao da je sav život Hrvata zatrovan „čivutizmom“ i „klerikalizmom“. „Klerikalizam“ i „čivutizam“, to su dva pola između kojih se besvjesno njiha veliko-hrvatska misao i nema tog junaka, koji bi se drznuo makar samo pokušati da osnuje stranku izvan domašaja ova dva magnetska pola. Nema te ideje u Hrvatskoj u koju nije pljuno klerikalizam i čivutizam“, ocjena je srpskih samostalaca hrvatoskoga stranačkog života.
Sve to je bilo doba vladavine bana Khuena Hedervarya.
Razdoblje banovanja Khuena Héderváryja vrlo je važan period za razumijevanje hrvatsko-srpskih sukoba u posljednjih 130 godina. Prvi sukobi započeli su negacijom i prisvajanjem najvećeg dijela hrvatskog naroda, što ju je učinio Vuk Stefanović Karadžić, („Srbi svi i svuda“) i žestokim odgovorom na tu negaciju i prisvajanje, što je učinio Ante Starčević negacijom Srba. U Khuenovo vrijeme ti sukobi dobivaju nove dimenzije. Najvažnija među njima je velikosrpska državna ideja, koja postaje bitna za razumijevanje sukoba i ratova.
Srbi iz Hrvatske u tom sukobu igraju vrlo važnu ulogu, zbog svoje negacije Hrvata i prisvajanja hrvatske kulturne baštine koju je započeo Vuk Karadžić, pa tako svojatanjem Slavonije, Srijema, Like, Krbave, Banovine, Dalmacije i Bosne i Hercegovine.
Za srpske samostalce (ali i za tzv. Khuenove Srbe iz Narodne stranke, na svoj način) to su „srpske zemlje“, koje moraju pripasti Srbiji kao „Pijemontu“ svih srpskih zemalja. Ističe se da je „mrtva straža srpstva“ Varaždin. Prisvajanje za Srbiju zemalja koje su i po narodnom načelu i po povijesnom pravu izrazito hrvatske zemlje, srpski samostalci su otvorili sukob koji će biti više ili manje aktualan kroz cijelo 20. stoljeće i biti temeljni uzrok sukoba i ratova među Hrvatima i Srbima. Srpska državna ideja sastojala se u težnji za proširenjem državnog teritorija na područja hrvatske državne ideje, i nastojala na ruševinama Hrvatske stvoriti „veliku Srbiju“.
Ta je velikosrpska misao svoj korijen učvrstila u Khuenovo vrijeme, davno prije stvaranja Jugoslavije ili čak NDH.
Cijeli članak dr. sc. Mate Artukovića možete pročitati ovdje.
Izvor: narod.hr