I djeca dugo boluju od COVID-a, ali još se pokušava utvrditi koliko često i ozbiljno.
Dok COVID-19 hara uokolo, djeca su često pošteđena ozbiljnijih posljedica te bolesti. No, i ona su počela pokazivati znakove dugog bolovanja od COVID-a, što je natjeralo istraživače da se zapitaju koja je cijena pandemije kada je riječ o zdravlju mladih. To je pitanje posebno relevantno s obzirom na to da postotak zaraze kod mladih raste u zemljama u kojima je do sada cijepljeno mnogo odraslih osoba – kao i s obzirom na to da rasprave o prednostima cijepljenja djece postaju sve intenzivnije, piše Nature.com.
Većina ljudi koji prežive bolest COVID-19 potpuno se oporavi. No, za neke to slabo razumljivo stanje, koje je postalo poznato pod nazivom “dugi COVID”, može trajati mjesecima – možda čak i godinama, nitko ne zna sa sigurnošću.
To je stanje prvi put zabilježeno kod odraslih. No, nekoliko istraživanja do sada navodi slične fenomene i kod djece, uključujuću simptome poput glavobolje, umora i lupanja srca, iako rijetko imaju ozbiljne početne simptome bolesti COVID-19. Procjene o učestalosti dugog COVID-a kod djece veoma se razlikuju. Istraživači kažu da je zaustavljanje tog stanja ključno jer odluke o zatvaranju škola i uvođenju cjepiva mogu ovisiti o riziku koji virus predstavlja za djecu. Dobivanje solidnih brojki „vrlo je važno“, istaknula je Pia Hardelid, epidemiologinja za zdravlje djece sa Sveučilišta u Londonu.
Pedijatar Danilo Buonsenso sa Sveučilišne bolnice Gemelli u Rimu predvodio je prvi pokušaj kvantificiranja dugog COVID-a kod djece. Zajedno s kolegama intervjuirao je 129 djece od 6 do 16 godina, kojima je dijagnosticiran COVID od ožujka do studenog 2020. U siječnju su izjavili kako je više od jedne trećine imalo jedan ili dva dugotrajna simptoma četiri mjeseca ili više nakon zaraze, a jedna četvrtina njih imala je tri ili više simptoma. Nesanica, umor, bolovi u mišićima i tegobe slične prehladi bile su uobičajene – obrazac sličan onom koji se može vidjeti kod odraslih osoba koje boluju od dugog COVID-a. Buonsenso kaže da ni djeca koja su imala blage početne simptome ili su bila asimptomatska nisu pošteđena dugotrajnih posljedica.
Rezultati istraživanja objavljeni u recenziranom časopisu 1. travnja izazvali su pravu navalu e-mailova i poziva zabrinutih roditelja.
– Bilo je to kao da smo otvorili vrata i odjednom su svi uglas – uglavnom roditelji – počeli postavljati pitanja, dodao je. Bolnica sada vodi tjednu ambulantu kako bi odgovorila na svačije potrebe za informacijama.
Zabrinutost su izazvali i podaci koje je objavio britanski ured za nacionalnu statistiku (ONS) u veljači, a ažurirali su ih u travnju. Pokazalo se da je 9,8% djece od 2 do 11 godina i 13% djece od 12 do 16 godina prijavilo najmanje jedan dugotrajni simptom pet tjedna nakon postavljene dijagnoze. Drugo izvješće objavljeno u travnju pokazalo je da je četvrtina djece koja je ispitana nakon otpusta iz bolnice u Rusiji, nakon bolesti COVID-19 imala simptome više od pet mjeseci poslije. Prijavljeni brojevi nisu tako visoki kao kod odraslih. Primjerice, podaci ONS-a pokazuju da je oko 25% osoba od 35 do 69 godina imalo simptome u prvih pet tjedana. No, brojevi su i dalje izazivali uzbunu jer je ozbiljan COVID kod djece mnogo rjeđi nego kod odraslih, stoga se smatralo da je većina djece pošteđena posljedica dugog COVID-a, kaže Jakob Armann, pedijatar sa Sveučilišta za tehnologiju u Dresdenu, u Njemačkoj.
Ako 10 ili 15 % djece, bez obzira na početnu težinu bolesti, ipak ima dugotrajne simptome, „to je pravi problem, pa to treba proučiti“, kaže Armann. Ipak, sumnja da su brojevi tako visoki. Dugi simptomi COVID-a uključuju umor, glavobolju, teškoće s koncentracijom i nesanicu. Kaže da bi ostali fenomeni povezani s pandemijom, poput zatvaranja škola i traume gledanja članova obitelji koji su bolesni ili umrli od bolesti COVID-19, mogli rezultirati i tim simptomima, te lažno napuhati duge procjene o COVID-u.
– Potrebna je kontrolna skupina kako biste otkrili što je uistinu povezano s infekcijom, kaže.
On i kolege u Dresdenu uzimaju uzorke krvi srednjoškolske djece od svibnja 2020. kako bi pratili stopu infekcije. U ožujku i travnju ove godine anketirano je više od 1500 djece, od koji je gotovo 200 imalo antitijela koja upućuju na prethodnu infekciju virusom SARS- CoV-2, kako bi se vidjelo koliko njih je dugo bolovalo od COVID-a.
U svibnju je Armannov tim izvijestio da nisu pronašli razliku u postotku simptoma koje su prijavile dvije grupe.
– To je bilo zanimljivo, izjavio je Armann i sugerirao da je postotak dugog COVID-a kod djece niži nego što su pokazala neka istraživanja. To ne znači da dugi COVID ne postoji kod djece, kaže, ali znači da je taj broj vjerojatno ispod 10%, što je razina koju su pokazala istraživanja. Pravi broj možda je čak 1%, kaže.
Hardelid je proučila podatke prikupljene u istraživanju Virus Watch koje prati infekcije i simptome u više od 23.000 kućanstava diljem Engleske i Walesa. Kako su izvijestili u lipnju, ona i kolege otkrili su da 4,6% djece s dokazima infekcije virusom SARS-CoV-2 ima uporne simptome koji traju više od četiri tjedna. Još jedno britansko istraživanje, objavljeno u svibnju, pokazalo je slične rezultate. Od više od 1700 školaraca koji su bili pozitivni na SARS-CoV-2, njih 4,4% imalo je simptome poput glavobolje, umora i gubitka mirisa koji su trajali; 1,6% imalo je simptome koji su trajali najmanje osam tjedana.
– Također će biti važno utvrditi koliko dugo takvo stanje traje kod djece. Glavobolje ili problemi sa spavanjem koji traju šest mjeseci mnogo su drugačiji problem od onoga kad ovi simptomi traju cijeli život – čak i ako se to odnosi na samo 1% njih, kaže Armann.
Buonsenso ističe da je jedan od izazova u utvrđivanju broja djece koja dugo razvijaju COVID to što ne postoje postavljeni dijagnostički kriteriji ni za odrasle, a kamoli za djecu. Kaže da su istraživanja za otkrivanje simptoma obično dosta općenita i nisu dovoljno specifična da odvoje dugi COVID od drugih stanja. Ipak, uvjeren je da neka djeca, možda 5-10% onih s COVID-om, ipak razviju to stanje. Da je stres velik faktor kada je riječ o simptomima koje vidi, kako tvrdi Armann, Buonsenso kaže da bi bilo više djece sa simptomima iz prvog vala infekcija 2020. kada su ograničenja bila najstroža u Rimu.
– Umjesto toga, drugi val rezultirao je s više slučajeva djece sa simptomima dugog COVID-a, kaže on.
Hardelid napominje da je potrebna odgovarajuća definicija dugog COVID-a kako bi se istraživanjem moglo utvrditi koliki problem predstavlja kod djece i koja su djeca najugroženija. Nakon što je britanski Nacionalni institut za zdravstvena istraživanja pregledao literaturu, predložio je da dugi COVID bude zbroj četiriju različita sindroma, uključujući sindrom postintenzivne njege, sindrom postvirusnog umora i dugotrajni COVID sindrom.
– To bi mogao biti slučaj i kod djece, kaže Hardelid.
Buonsenso je također proučavao imunosne promjene koje se javljaju kod ljudi s dugim COVID-om kako bi provjerio postoje li biološki markeri koji bi mogli dovesti do liječenja. U malom istraživanju objavljenom u svibnju on i njegovi kolege otkrili su da su samo djeca s dugim COVID-om pokazala znakove kronične upale nakon infekcije. Takva istraživanja, koja se temelje na biološkim osnovama dugog COVID-a, mogla bi imati dalekosežne učinke. Buonsenso kaže da općenito vrlo malo znamo o kroničnim postvirusnim stanjima jer se većina kliničke pozornosti i financiranja usmjerila na akutnu fazu infekcije.
Izvor:hrt.hr