Portal Centralna.ba objavio je opširnu analizu o tome tko i s kavim namjerama finacira medijske istupe i propagandne pamflete Stipe Mesića, Jadranke Kosor, Ive Komšića, Drage Pilsela Slave Kukića i drugih kojima oni legitimnu borbu Hrvata u BiH za ravnopravnost s druga dva naroda prikazuju kao nastavak zločinačke politike, kojoj je cilj podjela BiH i uništenje Bošnjaka. Članak pod naslovom “Kampanje Suzane i sedam patuljaka Bošnjački profil Drage Pilsela i Ive Komšića”, Hrvatski Medijski Servis prenosi bez uredničkih intervencija u nastavku:
Za što je Komšić plaćao Pilsela?
Prošli tjedan mediji su objavili kako je Ured za reviziju našao za neopravdane troškove iz ureda člana predsjedništva BiH Željka Komšića kojim je plaćao Dragu Pilsela po osnovu ugovora o djelu za poslove “regionalnog analitičara“, a kako bi isti “peglao“ Komšićev image u Hrvatskoj.
Naravno, u ugovor o djelu kao pravnoj osnovi za financijsko olakšanje proračuna BiH institucija može se proizvoljno napisati “što ti je volja“, a realno raditi nešto sasvim drugo te provoditi aktivnosti po naredbi šefa, a čak i ne raditi ništa. Međutim, Drago Pilsel je ipak nešto radio, mediji su u krivu, on nije peglao image u RH svom šefu, vjerojatno su shvatili da je on nepopravljiv i da predstavlja Sizifov posao ali jeste iz kabineta Željka Komšića plaćen da zajedno s njegovim prezimenjakom Ivom, “Hrvatom i uglednim profesorom“, kako prenosi hrvatski tjednik “Sedmodnevno“ uredi i stilski dotjera te pripremi njegovu novu knjigu naslova “Tuđmanov haški profil“.
Političku borbu Hrvata u BiH, ocrniti, diskvalificirati, dezavuirati
Istine radi, nisu Pilsel i Komšić jedina dvojica Hrvata koji s drugim Komšićem kao Hrvatom, posljednjih mjeseci i godina vrlo snažno stoje na liniji obrane i zalaganja za ideje političkog Sarajeva, one ideje krajnje nesklone narodu kojemu i sami pripadaju. Politički program obojice Komšića, kao i njihovih novinarsko-analitičkih istomišljenika u potpunosti se podudara s idejama najveće stranke u Bošnjaka, Stranke demokratske akcije. Urediti državu po mjeri bošnjačkog naroda. Zanimljivo je kako uvijek na tu temu uspiju naći i sugovornike u Zagrebu. Sve ono što čine i što je zamišljeno podređeno je samo jednom cilju; političku borbu Hrvata u BiH, ocrniti, diskvalificirati, dezavuirati i u konačnici destruirati. Vrlo domišljata akcija, plaćena novcima političkog Sarajeva, kako bi “nazovi Hrvati“ pisali, osporavali, promovirali i obračunavali se s političkim ciljevima i nastojanjima Hrvata u BiH kako bi se njihova legitimna borba za jednakopravnošću s druga dva naroda u BiH osujetila i u konačnici zaustavila.
Po starom UDBA-škom receptu kada “Hrvat iscjeljuje svog Hrvata“ onda se tome nema što puno ni prigovoriti, reći će promatrači; “vidite hrvatski intelektualci, profesori, novinari i javni radnici kritiziraju i osporavaju ideje za koje se dominantna politika hrvatskog naroda u BiH predvođena HNS-om zalaže.“
Suzana i sedam patuljaka
Ovakvom pristupu i filozofiji, diskreditacije političke borbe Hrvata u BiH već odavno pripada bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je već proskribiran kao velikobošnjački plaćenik jer kao omiljeni gost bošnjačkih medija ono što govori u javnom prostoru definitivno ocrtava temeljne ideje bošnjačke države na štetu naroda kojemu pripada, s tim što je njegov zadatak omalovažavati nasljeđe pokojnog predsjednika Franju Tuđmana kao i političku ideju HR-HB, danas sinonim za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Na desetine gostovanja i medijskih istupa u posljednjih pola godine u bošnjačkim medijima ili toj politici sklonim medijima. Kako ga nazva Šime Đodan, “avarskom žgepćetu“ svašta stane u obraz.
U posljednje vrijeme njegovim idejama sve je bliže i bivša premijerka i predsjednica HDZ RH Jadranka Kosor koju je upravo Mesić u neka prošla vremena političkih rivalstava “prekrstio“ u Suzanu naglašavajući njen plačljivi karakter umišljene žrtve političkih odnosa koji do izražaja dođe svaki put kada je izgledno da će izgubiti izbore, a to je bilo svaki put kada god je ona bila ta od koje su ovisili izborni rezultati bivše stranke kojoj je bila predsjednica. Njen zadatak u ovoj bošnjačkoj strategiji konačnog obračuna s politikama Hrvata u BiH jeste na poseban način naglašavati “neprirodan, nemoralan i neprihvatljiv“ partnerski odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika kako bi svojim tobožnjim “autoritetom i imageom bivše predsjednice HDZ-a i Vlade“ stvarala dojam prema široj javnosti, osobito onoj međunarodnoj, o tome kako postoje i oni “uljuđeni i civilizirani“ Hrvati koji su djelatni u političkom životu, a ne slažu se s proklamiranim ciljevima i politikama, do jučer sestrinske stranke u BiH. Iako je Kosor drugačije govorila i javno istupala kada se obraćala biračima iz 11. izborne jedinice u susret parlamentarnim izborima kada je ona bila predsjednica HDZ RH. S puno razumijevanja je govorila o odnosu koje Dragan Čović ima s Miloradom Dodikom smatrajući ga tada političkom nuždom u borbi protiv centrističke politike “političkog Sarajeva“. Kopernikanski obrat na razini Drage Pilsela, “od ustaše do liberala“. Čovjek progledao. Očito su joj honorari “N1 televizije“ na kojoj je angažirana kao politička analitičarka, “omekšali srce“ te joj pomogli da obnovi prijateljstvo i zakopa “ratne sjekire“ sa svojim protukandidatom Stjepanom Mesićem. Ljudi se “našli u temi“. Oboje su rado viđeni gosti na spomenutoj TV kući.
Dragan Markovina koji se voli predstavljati najvećim Jugoslavenom na ovim prostorima, također, je u posljednje vrijeme veliki miljenik sarajevskih medija, a opći stavovi koje zastupa jeste da su zapravo Hrvati sami sebi krivi za svoju nacionalnu poziciju u kojoj se nalaze. Uvijek se nalazi u nekom pokušaju, prigodom svojih gostovanja, naći nekakvo opravdanje za Komšićevo ponašanje i postojanje u političkom životu BiH. Istina on primijeti i određene devijacije u bošnjačkoj i srpskoj nacionalnoj politici ali njegovi ključni argumenti su ocjena o promašajima vodstva Hrvata u BiH i RH, a ne činjenica da se nad Hrvatima provodi ustavno i pravno-političko nasilje. Ponavljajući fraze o greškama hrvatske politike iz prošlosti koje su nanijele štetu Hrvatima u BiH pokazao je grubo nerazumijevanje političkog konteksta i odnosa među narodima u BiH. Primjerice radi, praviti analogiju između posjete predsjednika Milanovića BiH za vrijeme obljetnice u Srebrenici s pitanjem kako bi državni vrh Hrvatske reagirao da Vučić posjeti mjesta pobune u Hrvatskoj za vrijeme obljetnice u Vukovaru je u najmanju ruku glupa i bezobrazna usporedba.
Slavo Kukić kao sveučilišni profesor i politički analitičar je jedan od prvaka na javnoj sceni koji više od dva desetljeća provodi antihrvatsku i antihadezeovsku histeriju u BiH. Njegovo javno djelovanje je poznato, a u posljednje vrijeme najaktivniji je zagovornik teze o ruskom utjecaju u BiH i regiji koje se upravo ostvaruje preko hrvatskih političara u BiH. Prikazujući Hrvate kao “ruske igrače“ u BiH nastoji otvoriti potpuno novi oblik političke difamacije hrvatskog vodstva u BiH pritom zazivajući intervencije novog visokog predstavnika, ističući kako su jedino to prave reforme koje su BiH potrebne.
Istina koju nameće Pilselov “Autograf“ – prikazati da je na sceni hercegbosanski holokaust – dok realnost govori kako su Hrvati obespravljeni s otetim političkim pravima
Sve se to radi s jednim vrlo jasnim ciljem, hrvatsku politiku u BiH kao i predvodnike te politike prikazati kao nepouzdane partnere zapadnim silama kako bi se zapadni svijet, koristeći instituciju visokog predstavnika u BiH kao instrumenta preko kojega mogu ostvarivati svoj izravan utjecaj na političke tijekove u BiH, u konačnici obračunao s tom politikom i ciljevima hrvatskih nastojanja u BiH. Zbog toga je važno stvoriti ozračje i antihrvatsku klimu putem medija sklonih probošnjačkoj političkoj agendi.
Da se vrlo jasno radi o medijskom i političkom agitpropu u režiji sarajevske kominterne pokazuju i najnoviji naslovi kolumni koje za Pilselov Autograf.hr piše dio autora, prije svega Ivan Markešić, Ivo Komšić i Drago Pilsel. To su tekstovi koji su predstavljeni kao “glas razuma“, smjeli otklon od pogrešnih politika naroda kojem pripadaju, “mohikansko“ suočenje s istinom s kojom se njihov narod nema hrabrosti suočiti. “Pilselski obrat“ je rijetko moguć čak i u induciranim uvjetima, sarajevskih blagodati. Tekstovi koje Markešić potpisuje, inače prezimenjak prononsiranog prijatelja političkog Sarajeva i bivšeg predsjednika HNV-a, u pravilu su usmjereni na prikaz onih političkih ideja kojima su sve druge političke ideje i zalaganja o tome na koji način bi trebalo urediti BiH kao državu i društvo prihvatljivija od ideja koje su pretočene u političku platformu koja je odraz većinskog raspoloženja hrvatskog naroda u BiH.
Ivan Markešić, prezimenjak notornog Luke Markešića u svojim političkim stajalištima jasno demonstrira kako su zapravo obojica jednoobrazni u shvaćanju o tome kakva je nacionalna pozicija Hrvata u BiH, a njegovi poznavatelji čak i kolege s Instituta kažu kako se radi o čovjeku koji nije sposoban znanstveno objektivizirati stvari te kojemu smeta svatko tko imalo prohrvatski razmišlja.
Ideje HNV-a su legitimne, o njima se može razgovarati, jednako dugo su postojane u javnom prostoru kao i ideje nekih drugih organizacija civilnog društva ili pak političkih stranaka. Svaka ideja je dobro došla i može se tumačiti kao inicijativa o potrebi pronalaska rješenja kako bi se izašlo iz ustavno-pravne i političke “pat pozicije“ u BiH. Međutim, potpuno je nejasno kako ti vrsni intelektualci ne shvaćaju da su samo “alat u rukama“ za ostvarenje bošnjačkih političkih interesa u BiH koji imaju dva cilja; prije svega delegitimirati političke ideje koje su odraz većinske političke volje Hrvata u BiH (a to nije nužno revitalizacija HR-HB), te stvoriti uvjerenje u domaćoj i međunarodnoj javnosti kako stavovi koje zastupa HNS kao odraz 95% volje hrvatskog biračkog tijela u BiH, nisu monolitni i jedinstveni, te pojačani sarajevskim medijima predstavljaju alternativnu intelektualnu scenu kod Hrvata u BiH koja nije mala. Markešiću nije jasno da objava njegovih kolumni na Slobodnoj Bosni ili drugim bošnjačkim portalima jeste bošnjačko-muslimansko vještačko bildanje alternativne društvene scene kod Hrvata u BiH, koji samo pridonose stvaranju općeg uvjerenja kako su stajališta političkog Sarajeva o budućnosti BiH jedino pravovjerna. Naivno je, gospodine Markešiću delegitimizirati i snažno kritizirati ideju Herceg Bosne (za koju uvijek usput kažete da je presuđena u Hagu) kao nešto što vi smatrate da je službena politika Hrvata u BiH, a pritom ne vidjeti kakvi su snažni otpori političkog Sarajeva na potrebu da se izvrši reforma izbornog zakona u BiH. Ipak, od izbornog zakona do Herceg Bosne, dalek je put, analize su vam površne i vrlo suspektne. Teško je pomisliti da takve stvari vama nisu jasne i da ih ne razumijete ili je, ipak, kod vas u pitanju svjesno, dobro plaćeno, mentalno porobljavanje iz Sarajeva. Sramotni su naslovi kojima diskreditirate ideje i političko vodstvo Hrvata u BiH, koje, čak, mogu u određenoj mjeri i razumjeti ali je neshvatljivo da kritizirate i političko vodstvo u RH ili da ne postavite sebi pitanje iz kojih razloga je npr. Zoran Milanović, predsjednik RH promijenio svoja početna uvjerenja o tome što se to u BiH zapravo događa.
Ivo Komšić je znao za zločine u Srednjoj Bosni i bojao se odgovornosti
Kako je Ivo Komšić govorio nekada prije i zašto je potpisao Zajedničku Deklaraciju iz 1993. godine?
Ivo Komšić je političar koji se svojim javnim djelovanjem u potpunosti uklapa u opisane narative koje godinama baštini političko Sarajevo u BiH. Međutim, nekada je Ivo Komšić imao drugačija razmišljanja, a upravo takva razmišljanja koja su dijametralno suprotna u odnosu na ova koja pokušava etablirati svojom najnovijom knjigom, doista pokazuju kako je narav tog zajedničkog projekta Drage Pilsela i njega, uistinu smišljen u uredima bošnjačkog političkog vodstva s namjerom da se propagandnim aktivnostima o navodnim zločinačkim namjerama predsjednika RH Franje Tuđmana i vodstva HR-HB dogodi i konačni obračun s političkim idejama i nastojanjima Hrvata u BiH u njihovoj borbi za jednakopravnost i konstitutivnost. Knjiga “Tuđmanov haški profil“ treba poslužiti kao propagandni materijal kojim će se bombardirati domaća i međunarodna javnost o tome “kako još uvijek nisu poražene ideje i zločinačke namjere te genocidna politika Hrvata u BiH potpomognuta službenom politikom iz Zagreba“
Snaga argumenata koje iznose Drago Pilsel i Ivo Komšić u ovoj knjizi prije svega leži u činjenici kako je osnova za nastanak te knjige pravomoćna presuda Haškog suda u slučaju Prlić i drugi. I to bi trebalo biti gotovo na dogmatskoj razini jedino ispravno, bez ikakvih mogućnosti preispitivanja ispravnosti takve odluke. Ovdje nije namjera preispitivati presudu Haškog tribunala, ona je takva kakva jeste, o tome će svoj sud i analizu dati pravni eksperti i drugi relevantni stručnjaci za međunarodno humanitarno pravo ali jeste cilj i namjera preispitati primijenjenu logiku haškog Tribunala u ovom slučaju, iako je i to po vama nedvojbeno ispravno. Međutim gospodo, postoje i oni po kojima je rad haškog Tribunala, dvojben u svojoj cjelovitosti, a nasljeđe koje je ostavio nakon zaključenja svoga rada, daleko je od onoga što mu je bila misija. Za to postoji mnoštvo argumenata koje vrijedi uzeti u obzir. Znam, reći će te ali to je presuda iza koje stoje eksperti, jeste, ali presude su donosili i komunistički sudovi gdje je istina često bila oskrnavljena, a i njih su potpisivali eksperti. Jako čudna logika Haškog suda u ovom predmetu, koja ohrabruje i daje argumente mnogim kritičarima da se koriste kvalifikacijama kako je isti zapravo politički sud čiji zadatak nije bio utvrditi činjenice i uspostaviti istinu, već presudama oblikovati karakter rata na prostorima bivše Jugoslavije.
Kako se Ivo Komšić u svom javnom gostovanju upuštao u konstrukcije, nikada i ničim dokazane, osobito za vrijeme akcije Oluja, navodne kalkulantske uloge predsjednika Tuđmana u pregovorima, pravac kretanja združenih snaga HV, HVO-a i ARBiH te kako je koja formacija djelovala na terenu pa čak i tvrdnje kako je Tuđman vojnoredarstvenu akciju “Oluja“ dogovorio s Miloševićem, osjećati ću se slobodan i ja konstruirati i reći kako presuda Haškoj šestorci i UZP-u, ne može opstati, te da će doći i vrijeme i okolnosti kada će se ista preispitati i promijeniti jer povijesne, sociološke, ratne i pravno-političke okolnosti i razlozi ne daju opravdanje za njeno postojanje i održanje. Zna to i Ivo Komšić ali glava razmišlja onako “kako tko plati“.
Međutim, kako je nekada govorio Ivo Komšić, ni najmanje se ne uklapa u poruke koje želi poslati ovom knjigom. U intervjuu za “AIM Tuzla“ 19.11.1994. na upit novinara odgovara:
Neki hrvatski političari uvjetuju Federaciju konfederacijom. Da li se ona može Srbima onemogućit i koliko je to principijelno? … to je složeno pitanje na koje se ne može odgovoriti jednoznačno. U pogledu prava, konfederacija Hrvatske i BiH nije isto sto i konfederacija tzv. republike srpske sa Srbijom jer su oni izvršili agresiju na BiH i Hrvatsku – i na Hrvate i na Bošnjake Muslimane. Nepoznato je u povijesti da je svjetska zajednica omogućila spajanje teritorija država koje su bile agresori u jednom ratu. Svijet nema ni moralne ni političke osnovice da to učini jer bi to bilo puno nagrađivanje agresora. Konfederacija BiH i Hrvatske je drugog tipa. Nju prave žrtve. One imaju pravo da prave saveze, čak i vojni. Nismo mi izvršili agresiju na Srbiju, već obratno, a u samoobrani imamo pravo na sve vrste saveza. Moramo voditi računa da konfederacija BiH i Hrvatske ne otvori put stvaranja velike Srbije.
Ipak, prisutna je aktivnost političkih lidera na terenu, primjerice Daria Kordića, koji obilazi BiH i traži daljnje podjele. Nije li kočenje na općinskoj razini rezultata i takve političke aktivnosti? – Teško se jednoznačno odrediti prema tome. Kad neki zajednički posao ne ide kako je zamisljeno, uobičajeno je da zainteresirani i odgovorni za taj posao prebacuju odgovornost na drugu stranu, nastojeći je optužiti da je ona kriva sto taj posao ne ide naprijed. Pravi razlozi se kriju u stupnju demokratiziranosti društvenih odnosa i državnih institucija, odnosa unutar svakog naroda. To će s vremenom postajati sve dominantnije pitanje i osim agresije koja je dominantan problem, u najvećoj mjeri određivati ukupne društvene odnose. Zato je, osim borbe protiv agresije, temeljna borba u BiH borba za njenu demokratizaciju. Jer bez demokracije Bosna ne može opstati.
Dakle, tih godina Ivo Komšić nije smatrao da je RH agresor, nije ništa sporno nalazio u konfederalnim vezama BiH i RH koje su bile zajednički dogovorene u Washingtonu, čak mu nije bilo sporno ni djelovanje Darija Kordića, nalazeći opravdanje kako je izgradnja federalnih institucija zajednički posao Hrvata i Bošnjaka.
Što su Komšić i Kljuić pitali Izetbegovića o zločina ARBiH i Srednjoj Bosni?
Ivo Komšić je također znao i za zločine koje su snage ARBiH počinile nad Hrvatima u Srednjoj Bosni svjedoči dokument o magnetofonskom zapisu sa sjednice Predsjedništva BiH od 29.12.1993.
Na sjednici Predsjedništva BiH 29.12.1993.(godina UZP-a po bošnjačkom kalendaru) Ivo Komšić upitao je Izetbegovića o vojnim operacijama Armije BiH u Srednjoj Bosni odnosno o ulozi i odgovornosti Predsjedništva kao Vrhovne komande, tko je odlučio koja područja srednje BiH će se “odraditi“ jer je bio svjestan da sa Srednjom Bosnom “nije sve čisto“;
“ono što bi morali mi raščistiti ovdje između sebe…to je da li će se prostor središnje republike utvrditi na pregovorima i da li će se to poštivati ili ćemo ići i na neku vojnu opciju…Sjećam se predsjedniče vi ste jednom rekli, mi ćemo na pregovorima što mognemo, a ovdje gdje mognemo vojno, uraditi ćemo to vojno. Nemam ja ništa protiv toga ali da mi to utvrdimo točno, da markiramo koje prostore treba uraditi vojno. Da ne bismo sebi otežavali situaciju na pregovorima u Ženevi ili tamo gdje se vode. Bojim se da ova sad situacija u Srednjoj Bosni može otežati naš položaj, pregovarački položaj.
Na ove riječi reagirao je čak i Stjepan Kljuić koji se obratio Aliji Izetbegoviću:
“ako iz ove enklave otjeramo ovo malo Hrvata onda smo mi svi Hrvati koji smo za BiH poraženi jer nećemo imati naroda…mi hoćemo sada da ovo malo Hrvata sirotinje sačuvamo. Ako ih oni izvedu, armija i dalje napada, armija će dobiti tvornicu, otjerati će Hrvate, onda vjerujte u BiH neće biti ni 12 % Hrvata što si ih ti predvidio u onim podjelama. Ti tvornicu nećeš dobiti a ja ću izgubiti narod, ostalo mi je još 150 000 ljudi tamo.“
Komšić supotpisnik “podjele BiH”
Ivo Komšić je također i supotpisnik ZAJEDNIČKE DEKLARACIJE iz Ženeve od 14.09.1993. godine (godina UZP-a) u kojoj se predviđa osnivanje radne skupine za pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije Republike u predviđenoj Uniji Republika BiH, na osnovu koje je imenovan u radnu skupinu za pitanja ljudskih prava u ime BiH, kao što je i potpisnik INICIJATIVE upućene predsjedniku Franji Tuđmanu kao jedan od predstavnika Koordinacije hrvatskih institucija od 27.11.1993. u kojoj se moli predsjednik Tuđman da on ne dopusti nestanak države BiH, a unutarnje uređenje BiH provesti onako kako je dogovoreno u tj. kao Savez triju Republika BiH i uvođenje dvodomnog parlamenta kao i prekid svih neprijateljstava, upravo je Ivo Komšić imao zadaću u osobnom susretu informirati predsjednika Tuđmana o navedenim molbama.
Ovo je vrlo važan detalj koji dijametralno suprotno govori o činjenicama koje Ivo Komšić na svoj način nastoji etablirati u svojoj knjizi. Iz arhivskih dokumenata razvidno je kako je zapravo dogovor o uređenju BiH kao Unije 3 Republike, dogovor iz Ženeve koje je i sam Komšić potpisao, a ne Tuđmanova podjela BiH. Ako je bilo podijele BiH iz navedenog se onda može zaključiti da je Ivo Komšić s ostalim akterima zajedno dijelio BiH. Događajni okvir je posebno zanimljiv, jer stenogram sa sjednice Predsjedništva ukazuje da je Komšić znao za ratne zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni jer Izetbegović nije želio da prostori Srednje Bosne pripadnu hrvatskoj republici unutar Saveza Republika zato je ABiH bila u punom ratnom djelovanju na prostoru Srednje Bosne.
Knjiga Ive Komšića je Islamska deklaracija za 21. stoljeće
Knjiga Ive Komšića “Tuđmanov haški profil“ je propagandni materijal, a koja bi trebala poslužiti kao alat u rukama političkog Sarajeva potpomognut medijima sklonim njihovoj političkoj agendi, a sve što je zamišljeno podređeno je samo jednom cilju; političku borbu Hrvata u BiH, ocrniti, diskvalificirati, dezavuirati i u konačnici destruirati. Vrlo domišljata akcija, plaćena novcima političkog Sarajeva, kako bi “nazovi Hrvati“ pisali, osporavali, promovirali i obračunavali se s političkim ciljevima i nastojanjima Hrvata u BiH kako bi se njihova legitimna borba za jednakopravnošću s druga dva naroda u BiH osujetila i u konačnici zaustavila.
Nakon završetka rukopisa i promocije knjige koja bi se trebala dogoditi na jesen ove godine u zajednički plan uključiti će se sve institucije i mediji kako bi se materijali i poruke razrađene u knjizi distribuirale po različitim centrima moći, institucijama, stranim veleposlanstvima i drugim relevantnim adresama s jednom vrlo jasnom porukom; Hrvati u BiH i njihovi politički predstavnici su sudionici u UZP-u, činili su zločine s namjerom uništenja bošnjačkog naroda, te politike s drugim akterima žive i danas, njihovi ciljevi su zločinački, a političke namjere genocidne, sve sa ciljem delegitimiranja i destruiranja političke borbe za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Zbog toga je važno etiketirati i službeni Zagreb, predsjednika Vlade i države kako bi ih se obeshrabrilo u tim nastojanjima.
Da je to dobro osmišljen institucionalni plan, koji vrijedi provesti do kraja, potvrđuje i činjenica kako je Grad Sarajevo direktnim sporazumom podržao projekt kupovinom 200 knjiga i to prije same promocije knjige. Jednako konspirativan plan kao i Paddyeva salveta, naslovnica knjige, na kojoj je navodno Tuđman izložio svoju viziju podjele BiH. Ako vi gospodine Komšiću na salveti uspijete nacrtati kućicu, onda možete biti i stručnjak za geopolitiku, međutim možda su ipak one britanske salvete kvalitetnije. Vrijeme će pokazati koje institucije i na koji način će sudjelovati u tom poduhvatu čiji je cilj dostaviti poruke i materijale do ciljane publike o tome svjedoče osvrti Ive Komšića i Drage Pilsela o ovoj knjizi;
IVO KOMŠIĆ; “…pravno je stvar završena. Međutim, šta nije završeno? Pa oni istrajavaju na zločinu i dan-danas. I dan-danas se vodi Tuđmanova politika. HDZ vodi Tuđmanovu politiku u BiH. Plenković i Čović vode Tuđmanovu politiku. Oni nisu odustali do dana današnjeg. Mi, umjesto da se oslobodimo zločina, oni istrajavaju, slave zločince i formiranje Herceg-Bosne koja je zločinačka tvorevina. To je presuda Haškog suda … zato jer dijeli BiH, komada našu državu. Drugi dio tog plana je isto monstruozan, a to je uništenje jednog naroda. Ono što je Karadžić rekao u parlamentu, jer ovdje se stalno zapravo operira sa time. “Muslimani moraju nestati” ili se “moraju opredijeliti, ili će biti Srbi il Hrvati … Mene kad su to pitali, ja sam pitao – a šta će biti s Muslimanima. Oni su rekli – ko se ne opredijeli, mi ćemo njih pobiti.“
DRAGO PILSEL; Prevažna knjiga Ive Komšića ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” ukazuje i na to da se ad acta ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović. I to zato jer su nastupila nova vremena. Vremena u kojima niti mi, kao niti američki predsjednik Joe Biden, niti mi ne smijemo imati razumijevanje za ”hrvatske zločine”. ”Hrvatske zločine” počinili su pojedinci, Haški sud je utvrdio da je na čelu udruženog zločinačkog poduhvata vezanog uz ”Herceg-Bosnu” i HVO bio Franjo Tuđman ali ti zločini su počinjeni u ime naroda, u ime njegovih ”povijesnih interesa” i u ime ”povijesnih interesa hrvatske države”…Zato je važno postići pravično suočenje sa zločinima koji su u ime tih ciljeva izvršeni. Bez toga se narod ne može osloboditi zločina, bez toga će stalno nositi krivicu koju su zaslužili pojedinci, bez toga neće nikada biti ravnopravan s onima nad kojima su zločini izvršeni. Bez toga narod nema budućnosti….Sud je nedvosmisleno dokazao, ”bez racionalne sumnje”, da zločine nisu počinili neovisni pojedinci, da zločini nisu slučajni, dio nepredvidivih okolnosti, nego su dio jedinstvenog projekta u koji su se udružili pojedinci radi provođenja zacrtanih zločinačkih ciljeva.
U svojim opservacijama na knjigu Ive Komšića nemoguće je ne primijetiti nekoliko važnih detalja kojima autor knjige i Drago Pilsel slijedom poredanih činjenica kojima operiraju, a ovom knjigom nastoje stalno perpetuirati svoju istinu te žele izvući zaključke o tome kako je i današnja politička agenda Hrvata u BiH oživotvorenje ideje Herceg-Bosne, koja je zločinačka tvorevina, predvodnici te politike su Plenković i Čović, ona komada BiH i preko toga ne smije preći administracija Joa Bidena, Hrvati nikada neće biti ravnopravni s narodom koji je njihova žrtva.
“… što nije završeno…oni ustrajavaju na zločinu i dan danas…Plenković i Čović vode Tuđmanovu politiku…oni ustrajavaju u slavljenju Herceg-Bosne kao zločinačke tvorevine…dijeli i komada našu državu…uništavanje bošnjačkog naroda“.
“… prevažna knjiga… ad acta se ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović… niti američki predsjednik Joe Biden, niti mi ne smijemo imati razumijevanje za ”hrvatske zločine”… ti zločini su počinjeni u ime naroda…narod se mora suočiti…bez toga će nositi krivicu…nikada neće biti ravnopravan…zločini nisu slučajni i dio su jedinstvenog projekta…”
Vjerodostojnost i iskrene namjere spomenutog dvojca vrlo su upitne osobito u pogledu autentičnost njihove poruke da kao pripadnici hrvatskog naroda utiču na svijest i savjest Hrvata u BiH koji bi se trebali suočiti sa svojim zločinima. Razina njihove iskrenosti i vjerodostojnosti je tolika koliko su puta govorili i pisali o hrvatskim žrtvama i hrvatskom stradanju u BiH. A nisu nikada, nikada za shodno niti jedan od njih nisu našli za spomenuti niti osvrnuti se na zločine počinjene nad narodom kojemu i sami pripadaju, a bili su brojni, strašni, nerasvijetljeni, neprocesuirani.
Točno gospodine Pilsel s tom izlizanom frazom se slažem, to ste dobro rekli, odnosi se mogu graditi samo na istini, međutim Hrvati u BiH ne vide tu istinu, ne vide jer nisu je doživjeli. Istina nije “voda duboka“, jer voda nekada nešto izbaci i na površinu. Hrvatska stradanja su još uvijek negdje duboko skrivena.
Ciljevi ovog projekta pisanja knjige su evidentni, on je usmjeren na i predstavlja pokušaj konačnog obračuna s idejama i potrebama političke i institucionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH. Smisao knjige jeste pomoći političkom Sarajevu u tim nastojanjima, ona treba poslužiti kao poruka koja će doprijeti do relevantnih svjetskih adresa o zločinačkim i genocidnim namjerama Hrvata u BiH koje žive i danas, a prvenstveno do nove američke administracije i predsjednika Joa Bidena, koji bi trebao bošnjački status žrtve potvrditi konačnim obračunom s Hrvatima u BiH.
/HMS/