Razgovarati s Josipom Lisac posebno je (novinarsko) iskustvo. Dva sata prolete u hipu, a sva ona pitanja koja ste pripremili, kako razgovor promiče, polako, ali sigurno počnu padati u drugi plan, jer vas vrsna, neponovljiva i fakat uvijek jedinstvena glazbenica uvede u neki svoj ritam priče. Koji je baš kao i ona sama – nepredvidljiv, poseban, intrigantan…
Dok je slušate, promislite a-ha, ovo je baš dobra misao za naslov, onda za minutu-dvije opet to promislite, pa opet…Onda shvatite da ćete imati problem – što od svega toga zapravo izabrati za naslov…
Umjetnicu, koja svaki svoj izlazak na pozornicu doživljava kao svečanost i to još od vremena kada se prvi put na nju popela kao 12-godišnja djevojčica, nastupajući u Lilleu u Francuskoj s Dječjim zborom HRT-a, a potom i na prvom nastupu na Splitskom festivalu daleke 1969. godine, godinu prije na svom prvom festivalu u Opatiji…pa sve do danas…Žar nije popustio sve ove godine.
Osjetili su to nedavno i Splićani, koji su došli na Josipin koncert na Sustipan, a da je osjećaj obostran, osjetila je i ona.
– Jako sam uživala u Splitu. Toliko puta sam znala čuti kao: splitska publika je stroga, splitska publika je oštra…Nisam to osjetila, prema meni su bili jako nježni. Osjetila sam obostranu ljubav i predanje; zatvorili smo krug primopredaje. U jednom trenutku sam im rekla da ne znam gdje je pozornica; ono gdje sam ja ili tamo gdje su oni, pitala sam ih je li taj koncert bio moj ili je njihov. Ili je naš…Tamo su bili neki divni ljudi, osjetila sam njihovu energiju…Tijekom izvedbe, ja sam fokusirana na pjesmu i ona me svaki put negdje odvede, ali svaka moja pjesma odvede negdje i njih, u neke momente njihova sjećanja. I to je jako bitan trenutak koncerta, tada dolazi do te intimnosti između mene i njih. Premda je riječ o koncertu, osjetim tu neku tišinu, koja je mnogo moćnija od galame. Tišina može biti jako snažna, koja govori tisuću jezika… – kaže nam glazbenica, koja kroz svoje pjesme, ali i tišinu, s publikom dijeli istu frekvenciju i to više od pola stoljeća.
Tko bi rekao da je već toliko prošlo od njezina “Dnevnika jedne ljubavi”…
Tko bi rekao da je od odlaska njezina nikada preboljenog Karla Metikoša prošlo gotovo trideset godina…Josipa svojoj ljubavi, partneru, prijatelju, suradniku svake godine održi poseban koncert u čast.
Ove godine taj jubilej je okrugli…A njihov ljubavni trag – nezibrisiv. Uvjerit će te se još jednom u to i sami, kada pročitate sljedeće retke.
ZBOG JOSIPE ZATVORILI GRAD
– Svaki trenutak mog života posvećen je njemu, svaki moj korak, svaki moj udah. On mi je poklonio sve: ljubav, glazbenu baštinu…Sve! Znate, smrt sam prihvatila, ali nisam se pomirila s njom… Ja još uvijek svaki dan radim na tome da pomirim emocije i racio…Ovako ću vam reći…ja ću pitati smrt: Zašto si mi ga uzela, a smrt će meni: Jesam, uzela sam ti ga, ali jesi li se upitala koliko sam ti toga dala? Tuga je uvijek tu, ona stanuje u meni i mi se družimo, ali s druge strane ja neću pasti, ne želim pasti! Meni Karlo ne da da padnem…Sve ono što smo nas dvoje stvarali meni daje snagu da to pronosim za nas dvoje. Svečano, dostojanstveno…I sve dok budem mogla, ja ću to raditi za nas oboje. Mir je stanje koje je najteže postići. Iskreno, ja još uvijek radim na tome da ga pronađem…
Ljubavni trag koji se ne da izbrisati, jesmo li vam rekli…
Josipa će dakako i ove godine prirediti taj koncert s velikim K, iako kaže da je svaki njezin nastup zapravo nastup za Karla. Kaže kako je je i splitski koncert bio takav, te da svoje koncerte nikada nije dijelila na velike i na male.
Svi su joj bili jednako važni.
– Evo, prije Splita sam nastupala u Grožnjanu, u spomen na velikog Boška Petrovića. Došlo je jako puno ljudi, oni su morali zatvoriti grad zbog koncerta! Korona je prošle godine zaustavila moj koncert u Slavonskom Brodu; ljudi su mogli vratiti kupljene ulaznice, a onda sam čula da 163 osobe nisu vratili svoje karte godinu dana. Čekali su me…Nemate pojma koliko sam bila sretna zbog toga. Došla sam tamo, održala dva koncerta i ništa me u tome nije moglo zaustaviti – veli Josipa koja će 25. kolovoza nastupiti u Rijeci, slijede nastupi u Varaždinu, Đakovu…Ono što uvijek često ističe jest da na njezine koncerte dolaze jako mladi ljudi.
– Moje generacije na mojim koncertima baš i nema ha-ha…Ali zato je mnoštvo mladih. I to je ono što ruši sve barijere i što mi dodatno otvara puteve i daje snagu za sutra, poentira ekstravagantna umjetnica, koja, kada smo već kod mladosti, mladim glazbenicima daje bezrezervnu podršku, ali bi htjela da što već broj njih izađe iz vlastite komfor zone, iz prosječnosti pred kojom je uspješno bježala cijeli život.
– Mnogi će na riječ komercijalno reći da, a ja ću uvijek reći ne. Kada si glazbenik; postoje dva puta – na jednom je uvijek velika gužva, a na drugom je itekako prohodno. Uvijek im savjetujem da biraju ovaj drugi put…Ali, znate, mladim glazbenicima nimalo nije lako…Vrijeme je danas drugo…digitalno je doba, s jedne strane, lako ćeš doći do informacija, ali s druge to postaje kontraproduktivno. Koliko su oni bliže svemu tome, toliko se udaljavaju sami od sebe. Teško je odmaknuti se od svega onoga što te okružuje, ali bi trebali jer tek tada će shvatiti tko su oni zapravo kao glazbenici. Život je rizik, ali oni moraju biti pripremljeni na neizvjesnost, trebaju se usuditi živjeti, savjetuje ona mlađe naraštaje.
BEZ KALKULACIJE
Također je smeta što se po njenom mišljenju premalo pušta domaća glazba na našim radiopostajama, ne drži se dovoljno do naših sportaša, previše koristimo stranih riječi…Ne držimo baš do – svoga.
– Ponekad se pitam gdje je to naše domoljublje…Mi bi trebali više isticati svoje; naravno apsolutno ne omalovažavati nešto “tuđe”, ali uvijek isticati i prednost dati svome; bilo to pjesma, sport ili nešto treće, kaže Josipa, koja redovito bodri sportaše. Prati njihov uspjeh, raduje se njihovim medaljama, navija za njih…i smatra ih istinskim junacima.
Ali i Josipa je junakinja, u svojoj biografiji može se podičiti s pregršt pobjede na internacionalnim festivalima, suradnjama s vrhunskim svjetskim glazbenicima, a tek Porini i ostale nagrade, a tek hitovi… Ali nećete to čuti od nje, ona o tome baš i ne priča, ali evo što smatra svojim velikim uspjehom.
– Ja sam u ovoj zemlji opstala na sceni pedeset godina. Kad sam krenula, naravno da nisam o tome niti razmišljala, niti to planirala, ali ljudi kažu da sam uvijek iza sebe ostavljala tragove. Kako? Tako što sam pred publiku uvijek dolazila iskreno i sa istinom u sebi. Ja sam uvijek znala što jesam i što nosim u sebi; kod mene nikada nije bilo nikakve kalkulacije i računice. I publika je to prihvatila i zavoljela; zbog njih moji tragovi nisu izbrisani, iz godine u godinu pridružuju mi se nove generacije…Zaljubljujemo se jedni u druge, volimo se i razumijemo se – reći će ona.
Jasno, ima onih i koji je baš i ne vole i ne razumiju… U životu je dobila čitav naramak nagrada, priznanja, komplimenata, pitamo je što je onim negativnim komentarima, pogađaju li je, pamti li ih? Evo što nam odgovara:
ISKRENA I ODGOVORNA
– Nisam zlopamtilo, ali neke stvari ne razumijem…Ako me ne voliš, ako ti se ne sviđam; zašto si onda toliko opterećen sa mnom, zašto me ne ignoriraš? Zašto misliš o meni, zašto trošiš svoje vrijeme na mene, čega se bojiš? Ne sviđam ti se, ali te zanimam, silno se baviš sa mnom. Onda ja dođem do zaključka: možda ti se ipak sviđam, ali imaš nekih svojih problema, pa to ne možeš niti osvijestiti. Pogotovo mi nije jasno kada nekakvi takvi komentari dolaze od nekih osoba koje, za pravo reći, ne znaju ni tko su, ni što su. I onda se mislim, ako ti ne znaš tko si ti, što ti uopće meni imaš govoriti tko sam ja.
A ono što je sigurno, “jedan kroz jedan”, jest da je ona jedna od najvećih predstavnika hrvatske glazbene umjetnosti. Poznata po izvornoj mješavini različitih glazbenih žanrova, unikatnoj, autentičnoj i ekscentričnoj scenskoj pojavi te izraženim vokalnim sposobnostima. Svako njeno pojavljivanje uvijek je senzacija.
Biti na sceni preko pedeset godina samo po sebi je fascinantno, a onda je još fascinantnije kako uvijek uspijeva biti posebna, nikad ista, uvijek originalna…
Zna li to ponekad biti iscrpljujuće; vjerojatno nije lako uvijek biti jedinstven?
– Osjećam veliku odgovornost. Pa, nije teško, zato što dolazi iskreno i iz srca!
PIŠE ANITA MATIĆ/slobodnadalmacija.hr