Otac Nikola Grizelj, karmelićanin je koji je u Međugorje došao pješice ovoga ljeta o četrdesetoj obljetnici ukazanja Kraljice Mira. Trebao je ići na put sv. Jakova, ali su granice bile zatvorene pa ga je Božja providnost dovela u Međugorje.
”Prije svega ostaje osjećaj zahvalnosti na svemu. Zbilja je bilo predivno, prije svega cjelokupno iskustvo, a pogotovo jučerašnji dan, sveta misa, i vidjeti sve te ljude okupljene. Moram priznati, da mi je srce igralo kada bi s oltara gledao koliko je tu naroda okupljeno, koliko je tu suza izliveno, koliko je tu radosti na licima ljudi bilo i ne može biti drukčije nego neki osjećaj zahvalnosti i milosti. Ideja se rodila jer sam ja ove godine trebao ići na put sv. Jakova, ali nažalost ili na sreću, jer Božja providnost svime upravlja, granice su bile zatvorene, Španjolska je bila u karanteni. I sa jednim subratom dok sam razgovarao kaki bi trebalo ići sv. Jakovu tamo, u njemu se rodila ideja da zajedno odemo na hodočašće Majci Božjoj, Kraljici Mira. I kako je ovaj put otpao, ja sam shvatio da me sv. Jakov poziva na jedan drugi put, u Međugorje sv. Jakovu i Kraljici Mira. Nije trebalo ni dugo vremena ni premišljanja, ova godišnjica je bila samo dobar povod da odmah krenemo i Bogu hvala na tome”, priča nam otac Nikola, a onda pojašnjava i kako je izgledao taj koji je trajap 17 dana.
”Jedan dan smo uzeli odmor, jer noge nisu nosile dalje. Bilo je milosno, ali i teško. Nismo krenuli kako Gospodin kaže bez torbe i štapa. Imali smo i torbe i štapove, imali smo dobre tenisice, ali smo krenuli oslanjajući se na Božju providnost, da će Gospodin providjeti, kad nam treba odmora, gdje nam treba odmora. Okvirno smo znali gdje želimo prenoćiti. Tako smo svakih 30-ak kilometara uzimali pauzu, prenoćište. I kada bi došli u mjesto, zvali bi župnika, tražili smještaj, ljude, koji su isto tako rado i susretljivo otvarali svoje domove. To je bilo jedno bogatstvo susreta, ne samo za nas. Komentirali smo kako ti Gospodin stavi te ljude na put. Svatko od njih nosi svoju priču, svatko od njih želi ti nešto reći, želi otvoriti svoju dušu. Molili smo mjesec dana, prije polaska na put, za sve te ljude koje ćemo susreti, ne znajući njihova imena, njihova lica, ali znajući da Gospodin pripravlja njihova srca”, priča nam otac Nikola koji je u Međugorje stigao 23. lipnja navečer te nam je opisao i dolazak u Međugorje.
”Baš je bila sveta misa na otvorenom, za vrijeme pričesti. I tu je svaka muka prestala. Zadnja tri dana bila su teška, ta žega hercegovačka, to sunce, kamen gori, gori nebo, bole noge, leđa, i na kraju kada dođeš tu i sjedneš na tu travu, sve zaboraviš, ostane samo milost, radost, ispunjeno srce”, objašnjava nam ovaj svećenika. Vrijeme u Međugorju su proveli sudjelujući na večernjem molitveno-liturgijskom programu, u druženju sa obitelji koja je stigla iz Zagreba i prijateljima koje već dugo poznaju u Međugorju. I, naravno, ispovijedajući, jer Međugorje je ispovjedaonica svijeta.
”Točno tako. I koliko je to ljudima potrebno, koliko je to ljudima značajno. Moram priznati, meni je to prvo iskustvo. Prije dvije godine sam zaređen za svećenika, i tu sam u Međugorju ispovijedao. To nije ispovijed iz običaja, to su zbilja ljudi koji nakon određenog vremena, znaju da im je potreban Bog i traže Boga”, kazao je Nikola, koji se prisjetio i svog prvog dolaska u Međugorje. Tada je i prepoznao da ga Bog poziva.
”Iako sam odrastao u Omišu, jako kasno sam došao u Međugorje. Kada sam došao prvi put, imao sam dugu borbu s pozivom. Nisam znao, da li otići u svećenike ili ne, ali sam imao potrebu doći u Međugorje Majci Božjoj. Nisam znao povijest Međugorja, samo sam znao da je to mjesto natopljeno molitvama. Osjećaj koji sam doživio kada sam izišao iz autobusa ne mogu opisati riječima. Kada sam došao nisam znao gdje ću spavati, ali sam susreo jednu dobru gospođu podno Križevca, koja je mi je ponudila smještaj. Nisam imao ni novaca, ona mi je rekla, slobodno uzmi moju kuću, budi sam, prespavaj, uzmi ključ, uzmi sve što ti treba. Sve su to bili mali znakovi koji su govorili da je Gospodin otvoren za mene, da me rado prima, u čemu sam ja prepoznao da me poziva”.
Izvor:pogled.ba