Netko tko je, poput aktualnog hrvatskog predsjednika, aktivno sudjelovao u bošnjačkom zločinačkom pothvatu instaliranja Ljiljana Zlatnog u troglavi bh. državni vrh ima pravo, suočen s činjenicama, predomisliti se. Je li to (baš) teško razumjeti…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Predsjednika Hrvatske, iako je karijeru počeo u diplomaciji, ne treba čitati između redaka. Kod Zorana Milanovića je: što na umu to na drumu. No njegove posljednje, ovotjedne izjave o sve omiljenijoj mu temi – Bosni i Hercegovini, treba, ipak, malo raščlaniti. Primjerice, kada taj, zbog predsjedničkog mandata, umirovljeni esdepeovac kaže: „Ja znam što sam radio zadnjih 15 godina i kakvu sam vjeru i nadanja ulagao u neke ljude i neke koncepte Bosne i Hercegovine. Naprosto to ne ide”, on ne imenuje izravno bošnjačko kukavičje jaje u Predsjedništvu BiH, ali svi znamo na koga misli.
Milanovićevo pozorište
Poglavito mi malo stariji koji se sjećamo 2010., kada je Milanović, ispred sarajevskog Narodnog pozorišta u crvenoj esdepeovskoj jakni(ci), stajao uz (hrvatskog…) predsjedničkog kandidata Željka Komšića – čvrsto kao klisurina. Pa, onda, dakle, i uz građanski koncept Bosne i Hercegovine, što je, u bh. (realnim) okolnostima, drugo ime za dekonstituiranje, ponajprije Hrvata i realiziranje Federacije kao bošnjačkog entiteta. O čemu, uostalom, ovoga tjedna s Brda kod Kranja nadahnuto truni nekadašnji Milanovićev drug sarajevski, tvrdeći – kronično nebulozno! – kako nitko neće biti manje Bošnjak, Srbin, Hrvat, Rom ili Židov ako se odustane od načela konstitutivnosti i okrene se europskim vrijednostima. Kojih je, je li, on potvrđeni maneken.
Malo prije toga, na starostavnoj (bošnjačkoj) matrici o tzv. hrvatsko-srpskoj ujdurmi kontra Bošnjaka, Komšić je Milanoviću predbacio da se ponaša kao odvjetnik Dodikove i politike Aleksandra Vučića. A povod je, dakako, to što je hrvatski predsjednik, poziv srpskog člana kolektivnog bh. rukovodstva predsjednicima Turske, Hrvatske i Srbije na pregovore o budućnosti BiH, ocijenio dobronamjernim. Čime je, jasno, dao prigodu bošnjačkom narodnom heroju da ponovi svoju omiljenu sevdalinku o srpskim i hrvatskim agresorima, koji, dakle, nemaju što pregovarati o Tisućljetnoj i Nedjeljivoj!
A stari agresori?!
Zanimljivo, starog se agresora – Turske, nije sjetio. Malo, vjerujem, zbog Alijina glasovitoga amaneta, a malo zbog Bakirova novopromoviranog kumstva. A i davno je bilo doba kada su Osmanlije po Bosni na kolac nabijali kaurine i uzimali danak u krvi.
Pitanje je, međutim, koji je, zapravo, bošnjački problem – kojega, prije svih, potencira Komšić – sa Zoranom Milanovićem?! Puno im je, dakako, draži onaj drug Zoka od prije jednog desetljeća. Ali, netko tko je, poput aktualnog hrvatskog predsjednika, aktivno sudjelovao u bošnjačkom zločinačkom pothvatu instaliranja Ljiljana Zlatnog u troglavi bh. državni vrh ima pravo, suočen s činjenicama, predomisliti se. Osobito kada, kako je kazao – ne ide to! Uistinu, ne ide! A da je tomu tako, uvjeravamo se svakodnevno.
Eklatantan je primjer intervencija Komšićeva bošnjačkog cimera Šefika Džaferovića kod novoustoličenog Christiana Schmidta da smijeni Dodika i tako poništi izbornu volju 368 210 građana Republike Srpske. Slijedom čega bi, valjda, onda visoki predstavnik promovirao kakva Srbina po bošnjačkom šnitu. Kakva, eto, srpskog Ljiljana Zlatnog…
Što, dakako, nije naišlo na gluhe uši u „boljem dijelu BiH“.
I srpski Ljiljan Zlatni
„Šefik bi ponovo gledao političko odsijecanje glava liderima Srba i Republike Srpske, baš kao što je tijekom rata gledao glavosječe i zločince pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom. Ta vremena su definitivno prošla i nikada se više neće vratiti“, poručio je Džaferoviću ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Saša Košarac, misleći pritom na zločine mudžahedina nad Srbima u okolici Zavidovića, o kojima svjedoče i video zapisi. A koji su se dogodili u Džaferovićevoj zoni odgovornosti.
Nakon čega treba još jednom pročitati Milanovićevu izjavu o bošnjačkom tandemu Džaferović & Komšić: „To nisu ljudi poštenih namjera, ali neću im reći da su fašisti i šovinisti.”
Također, treba podsjetiti kako je Komšić svoju posljednju(?) predizbornu kampanju gradio obećavajući da će, pobijedi li, u Predsjedništvu omjer biti 2:1 za Bosnu. Biva, za ove što ih izaberu Bošnjaci protiv Srbina. Za Hrvate – tko te pita! Ovaj je tjedan, međutim, pokazao kako je to još jedna kriva procjena toga bošnjačkog pulena; Niti jedna odluka nije usvojena na sjednici Predsjedništva BiH, jer Dodik nije glasova ni za jednu, a sve točke dnevnog reda odnosile su se na vanjsku politiku. (Zato mala napomena onim Bošnjacima koji su spremni ponovo dati glas „poštenom Hrvatu” – riječ je o promašenoj investiciji!)
Ne ide to!
Tu je činjenicu Džaferović prvo povjerio novinarima, a onda zaplakao Schmidtu. Novinari su – a što će?! – izvijestili o ignorantskom odnosu laktaškoga lole, a Schmidt ga je, u biti, ignorirao, odgovarajući: “Veoma sam optimističan da ćemo svi zajedno sjesti i razgovaratii i naći način da riješimo te probleme, ali i ostale stvari, kao što su ekonomska pitanja i europske integracije.”
Dobro, Inzkov nasljednik po definiciji mora biti optimist. Ipak, nekako mi je realnija procjena Zorana Milanovića: „Naprosto, ne ide to!“ Ovako…
/HMS/