Sve što je Bog stvorio dobro je, kaže u Knjizi Postanka, prve stranice Biblije. To je znao i osjećao, a što je još važnije, tako je i živio sam sv. Franjo pa i mnogi drugi sveci. Sveci su s ljubavlju i pažnjom postupali prema prirodi i životinjama.

Danas, 4. listopada, Crkva slavi spomendan sv. Franje Asiškog, siromašnog sveca iz 13. st., koji je jasno prepoznao besmislenost nagomilavanja materijalnih dobara i bogatstvo siromašnog življenja u slavi Kristove milosti. Utemeljio je franjevce i svojom jednostavnošću i poniznošću ostao trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana.

Sv. Franjo rođen je u Asizu (Assisi, Italija) 1182. godine. Pravo mu je ime bilo Giovanni Bernardone. Ime Francesko (Franjo) navodno je dobio po tome što je još u mladosti naučio francuski jezik jer je volio provansalske pjesme, vrlo popularne u ono vrijeme. Bio je sin bogatog trgovca Petra Bernardonea. Kao bogati mladić, a u skladu s ondašnjom moralnom raspuštenošću, Franjo je bio sklon uživanju u materijalnim blagodatima. Osim toga, bio je viteški borac, što je tada značilo da je imao i izniman ugled u društvu. No, nakon rata s Perugiom teško se razbolio, ali i ozdravio, tako da mu je to ozdravljenje potpuno promijenilo njegov dotadašnji način razmišljanja.

Sv. je Franjo bio i veliki mistik, odnosno doživljavao je duboki vjerski zanos. Jednom je prilikom, dok je bio suživljen s Kristovim patnjama, zadobio Isusove rane, tzv. stigme, koje su ga od tada pratile cijeli život. Franjo je tako postao prvi poznati stigmata (onaj na kome su se pojavljivali ožiljci Kristovih rana) u povijesti Crkve.

Nakon toga je Franjo sve više pobolijevao, te je čak i oslijepio, pa je zatražio da ga prenesu u crkvu Sv. Marije od Anđela, gdje je 4. listopada 1226. godine i umro. Dvije godine kasnije – 1228., papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.

Najpoznatija priča koja svetog Franju Asiškog povezuje sa životinjama jest ona o vuku. Stanovnici grada Gubbia dugo su živjeli u strahu od vuka koji je napadao njihovu stoku i njih same. U želji da stanovnike oslobodi straha i gradu donese mir, Franjo se sprijateljuje s opasnim vukom s kojim postiže dogovor da više ne napada ljude, a oni će ga zauzvrat hraniti. Tako je i bilo dok vuk nakon dvije godine nije uginuo.

Osim dijaloga mira s vukom, sv. Franjo poznat je po prijateljstvu s pticama poput lastavica, sokola, grlica, fazana, ševama, ribama i ostalim životinjama.

Franjevac blaženi Toma Čelanski prvi je vjerni svjedok dijela i riječi Svetog Franje iz Asiza. Iz njegovog svjedočanstva preuzimamo kakvo je bilo vladanje i druženje Svetog Franje sa svim Božjim stvorovima.

Ovdje navodimo spomenutu prispodobu s vukom:

Žitelji su Gubbia i okolice živjeli u velikom strahu. Krvožedan vuk je dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozlića pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku, vuk se sakrije, i vješti su lovci su ga se bojali.

U Gubbio je stigao iz Asiza sluga Božji Brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk uništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća:
„Smirite se i nemojte se bojati! Poći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“

Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu…

„Brate vuče, dođi, dođi k meni… Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!
Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si… Ali znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim , dakle, da s tobom sklopim ugovor…
Ti više nećeš počinjati zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obećajem ti u ime svih stanovnika.“

Vuk zatvori oči i spusti njušku.

„Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“
S visokih prozora Gubbia opazili su neobični prizor, i vijest je prošla gradom.

„Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim očima!“

Svi se strče na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:
Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“

Čuo se odgovor:
„Da, da prihvaćamo. Mi ćemo ga hraniti!“

Tada Sveti Franjo reče:
„A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš održati ovaj mirovni ugovor? Pokaži kakogod umiješ da svi mogu razumjeti kako želiš održati obećanje.“

Tada vuk podigne šapu te je stavi u Franjinu ruku, dajući tako znak da mu se može vjerovati. Otada je vuk živio unutar gubijskih zidina. Divlja zvijer se sa svima sprijateljila. Čak su je i djeca milovala kao psića. U bratu vuku žitelji se Gubbija sjećaju svetog Franje.

Izvor: narod.hr