Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…
Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.
Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.
Anton F. Lučić (1855. ‒ 1921.)
Nije to bilo tako davno kad kod nas nije bilo benzinskih crpka. Nisu bile potrebne! Tko je imao osobni automobil?! Putovalo se autobusima i vlakom, a ponajviše pješačilo. Nije to bilo ni loše, bili smo čiliji i zdraviji. Danas bismo poludjeli bez auta! Ali samohodni strojevi ne mogu bez dobre „zobi”, bez skupe hrane; bez goriva koje poskupljuje, čini se, svakim danom.
Moderni svijet postao je ovisnik o benzinu, dizelu, nafti, lož-ulju, petroleju…; bez derivata sirove nafte koja se na milijune bačava (barela) crpi iz zemlje svakim danom.
Osim što nam ono treba za pogon motora, od tog zamazanog crnila danas se proizvodi na stotine stvari u industriji i svakodnevnom životu; od odjeće, obuće, plastike, tepiha do raznih krema i lijekova.
Čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u omasovljenju crpljenja sirove nafte iz utrobe ovog našeg planeta bio je Anton Franjo Lučić, Hrvat iz Splita. Nije to bila mala stvar kad je, usprkos procjeni svih stručnjaka, njegovom zaslugom, 10. siječnja 1901. u mjestu Spindletop Hill, u državi Teksas, iz dubine od 370 m nafta šiknula 60 m u vis. Ta crna tekućina, koja postade „crno zlato“ tekla je 9 dana bez prestanka, dok nisu to čudno vrelo stavili „pod kontrolu“ Lučićevim izumom, nazvanim Lucas Gusher (gusher – naftni izvor iz koga sirova nafta izlazi bez crpki).
Anton F. Lučić rođen je 9. rujna 1855. godine. Otac mu Stipe bio je brodograditelj i brodovlasnik. Poslije završene srednje škole Anton odlazi na studije u Graz i tamo postiže diplomu mehaničkog inženjera. Usput, bilo je to vrijeme kad je i Nikola Tesla bio u istoj školi.
Poslije Graza Anton ide u Austrijsku mornaricu u Puli i Rijeci te postaje časnik. Ali njegov životni put došao je do skretnice i doveo ga u Ameriku. Naime, godine 1879. Lučić je posjetio strica u Americi, u državi Michigan, ali se taj posjet pretvorio u stalan boravak. Promijenio je ime u Anthony Francis Lucas, postao američki državljanin, oženio se, imao sina Anthonyja i 1887. preselio se s obitelji u Washington.
Budući da je bio školovan i sposoban, za njega je bilo posla u raznim tvrtkama, posebice onim koji su se bavile rudarstvom. Njega je zanimalo kako doći do raznovrsnog blaga Božjeg koje leži u zemlji. Radi takvih istraživanja radio je za druge, a i sam je poduzimao istraživanja.
Godine 1899. Anton je procijenio da se u zemlji oko Spindletop Hilla, istočno od grada Houstona, nalazi velika količina sirove nafte. Drugi inženjeri tvrdili su da je to tlapnja. Lučić je bio uporan i bušenje je otpočelo krajem 1900. Premda nije sve išlo glatko, 10. siječnja 1901., uz euforično slavlje, otpočela je teći sirova nafta po prvi put u povijesti u tako velikim količinama. Kažu da je tih dana došlo oko 50 tisuća ljudi diviti se tom čudu.
Zahvaljujući našem Anti, „crno zlato“ počelo je teći i teče sve jače i brže do danas, a svakim danom treba ga više i više. Ne zaboravimo, dok je Lučić omogućio veliku proizvodnju sirove nafte u isto vrijeme počinje i proizvodnja automobila. Te dvije industrije i danas su u „bratskom“ zagrljaju.
U poznijim godinama Lučić je otvorio savjetnički ured u Washingtonu. Kao iskusan inženjer savjetovao je mnoge tvrtke u Americi i u raznim drugim državama gdje se crpila sirova nafta. Poslije jačeg srčanog napada Anton je umro u Washingtonu 2. rujna 1921. Nakon mise zadušnice u katedrali sv. Mateja pokopan je na groblju Rock Creek.
U čast Antonu Lučiću podignut je 15 m visok granitni spomenik u Spindletopu na kojem među ostalim piše: „Njegovo je otkriće revolucioniralo industriju i promet. Ono je izmijenilo ljudski način života u cijelom svijetu.“ Od 1936. u Americi se svake godine dodjeljuje „Anthony F. Lucas zlatna medalja“ za najbolje znanstvene doprinose u naftnoj industriji. Također, jedna osnovna škola u Beamontu, Teksas, i ulica u istom gradu nose ime Hrvata Antona Franje Lučića, to jest Anthony F. Lucas.
dr. Ante Čuvalo
izvor:hkv.hr