“Smatramo da je Vlada RH bila dužna politički i moralno raspisati sama takav referendum pa skupljanje potpisa ne bi bilo potrebno. Promjena nacionalne valute jedno je od najvažnijih nacionalnih pitanja. Upitna je demokratičnost vlasti koja takvu epohalnu promjenu u životu jednog naroda želi nametnuti bez provjere volje svojih građana. Još jedan pokazatelj kako hrvatske vlasti tretiraju vlastiti narod”, ističe se u opširnom priopćenju Matice hrvatskih sindikata povodom početka prikupljanja potpisa za referendum o uvođenju eura.
Matica hrvatskih sindikata naglašava da je uvođenje eura sindikalno pitanje prvoga reda, te upozoravaju da je imati valutu koja nije pod kontrolom vlastite ekonomske politike prijetnja položaju radnika i običnih građana.
“Potpis za provođenje referenduma potrebno je dati”, poručuju.
Podsjetimo, referendumska inicijativa ‘Zaštitimo hrvatsku kunu’ u nedjelju je u Zagrebu počela s prikupljanje potpisa građana za raspisivanje referenduma. Potpisi će se prikupljani na više od 250 lokacija diljem Hrvatske, a građani će se izjašnjavati jesu li za to da u Ustav RH uđe odredba koja glasi da je novčana jedinica Republike Hrvatske – kuna, koja se dijeli na stotinu lipa i da odluku o promjeni novčane jedinice u Hrvatskoj donose birači na referendumu.
Priopćenje Matice hrvatskih sindikata povodom prikupljanja potpisa za referendum o uvođenju eura prenosimo u cijelosti:
Dužni smo vas izvijestiti o sindikalnim stajalištima o uvođenju eura, a povodom prikupljanja potpisa za referendum o tom pitanju. Za one koji žele bolje razumjeti, dodatna objašnjenja i odgovore na mnoga pitanja naći ćete u prilogu ovom pismu.
1. Uvođenje eura je sindikalno pitanje prvoga reda.
Imati valutu koja nije pod kontrolom vlastite ekonomske politike prijetnja je položaju radnika i običnih građana. Porast cijena, kao posljedica uvođenja eura, znatno je manja opasnost od pada plaća i gubitka radnih mjesta koji će nastupiti u budućim ekonomskim krizama, ako ostanemo bez vlastite valute. U takvim situacijama slijedi smanjeno punjenje proračuna. To izaziva pad izdataka države za mirovine, za pomoći siromašnima i za javne servise na štetu bolesnih, starih i nemoćnih, djece i studenata, znanosti, kulture i obrazovanja. Takav scenarij već smo vidjeli. Rezultat: stotine tisuća iseljenih građana.
Ako se pitate kako to euro može uzrokovati takve nevolje, ili ako primijetite da smo isto doživjeli s kunom u proteklom desetljeću, onda na ovom mjestu odgovaramo kratko. Krizu uzrokuju drugi razlozi, a ne euro, ali bez vlastite valute teško ćemo se moći izvući iz krize, osim putem smanjivanja plaća radnika i radnih prava u privatnom i javnom sektoru, kao i standarda svih građana. U istovjetne nevolje smo doista već bili upali i s kunom, ali i tu je djelomično kriv bio euro. Kako? Vidi u pitanjima iz priloga.
2. Vi o ovome niste informirani. Zašto?
Ozbiljne javne rasprave u kojoj bi se sučelili protivnici i zagovornici uvođenja eura nije bilo. Hrvatska televizija, pod snažnim utjecajem vladajuće politike, organizirala je „rasprave“ na koje su pozivani samo istomišljenici, zagovornici eura. Veliki broj vrhunskih ekonomista u zemlji, i starijih i mlađih, protivi se srljanju u euro, upozoravajući na moguće nepopravljive nacionalne štete. Takvi ljudi marginalizirani su u javnom prostoru, a prostor se širom otvara onim ekonomistima koji govore u interesu politike, bankara i imućnih krugova u zemlji. Osobno, kao član Nacionalnog vijeća za uvođenje eura, nisam dobio priliku u javnom prostoru iznijeti naše stavove o uvođenju eura, koje sam na Nacionalnom vijeću redovito iznosio.
3. Euro je politički projekt na lošim ekonomskim postavkama.
Sve se to događa zato jer je euro politički projekt, u koji vladajući srljaju nesvjesni konzekvenci, ili još gore, nije ih briga za konzekvence, jer ih oni neće snositi. Najveći svjetski ekonomisti, dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, bili su upozoravali već u začetku da je to projekt na labavim nogama. Da su bili u pravu potvrdila je kriza od 2007. do 2015. godine. U tom razdoblju sve zemlje koje nisu bile u eurozoni, npr. Poljska, Rumunjska, Švedska, Velika Britanija, Češka, Danska itd., imale su znatno bolje ekonomske pokazatelje od zemalja u eurozoni, uključujući i Njemačku.
4. Za što se mi zalažemo?
S obzirom da euro ima neke prednosti u normalnim okolnostima, mi nismo protiv eura generalno, već smatramo da Hrvatska još nije spremna za ulazak u eurozonu. Međutim, još je gore to što niti eurozona nije spremna za zemlje poput Hrvatske jer nije uspjela stvoriti mehanizme i institucije, koje bi jamčile zemljama bez svoje valute kompenzacije u kriznim situacijama. Vlade drugih zemalja to razumiju pa tako niz onih koje još nisu ušle u euro, koče svoj ulazak dok ne vide je li eurozona sposobna reformirati samu sebe i tako jamčiti njihovim ekonomijama zadovoljavajuću sigurnost.
5. Što mislimo o skupljanju potpisa i pitanju za referendum?
Hrvatski suverenisti organiziraju skupljanje potpisa za provođenje referenduma na kojemu bi se birači izjasnili o tome žele li da se Ustavom propiše obavezno provođenje referenduma u slučaju promjene nacionalne valute. Smatramo da je pitanje sasvim korektno i na tragu poželjnih demokratskih standarda. Neovisno o tome tko referendum organizira, valja prije svega gledati o čemu se on organizira. U ovom slučaju pitanje koje se nudi za referendum je demokratsko i na tragu interesa narodne većine.
6. Što je trebala učiniti Vlada RH?
Smatramo da je Vlada RH bila dužna politički i moralno raspisati sama takav referendum pa skupljanje potpisa ne bi bilo potrebno. Promjena nacionalne valute jedno je od najvažnijih nacionalnih pitanja. Upitna je demokratičnost vlasti koja takvu epohalnu promjenu u životu jednog naroda želi nametnuti bez provjere volje svojih građana. Još jedan pokazatelj kako hrvatske vlasti tretiraju vlastiti narod.
Bilo bi bolje da je referendum organizirala koalicija i desnih i lijevih stranaka sa sindikatima zajedno, međutim, sindikati nisu htjeli sudjelovati kao suorganizatori, ako inicijativu provodi samo jedna stranka, jer je i vjerojatnost uspjeha manja. Unatoč tome, potpis za provođenje referenduma potrebno je dati. Ako još uvijek niste sigurni u vaše stajalište, imajte na umu da davanje potpisa nije i opredjeljenje. Njegova je namjera samo u tome da se provede referendum. Do samog referenduma, ako se skupi dovoljno potpisa, stignete donijeti konačnu odluku.
Referendum je pravo građana i ono će živjeti onoliko dugo koliko smo ga spremni konzumirati.
U Zagrebu, 25. listopada 2021. godine
Za Maticu hrvatskih sindikata,
Predsjednik
Vilim Ribić
Za one koji žele znati više!
Prilog
1. Zašto je u krizi važno imati vlastitu valutu?
S promjenom tečaja vlastite valute, što u kriznim vremenima rade sve zemlje u svijetu, možemo jednim potezom poskupjeti uvoznu robu i smanjiti cijene naših proizvoda u inozemstvu. Time naši izvoznici i turizam neće izgubiti strana tržišta, održat će konkurentnost i očuvat će se proizvodnja i radna mjesta. Negativan utjecaj na uvozno-ovisnu proizvodnju je manje zlo nego gubitak inozemnih tržišta za izvoznu proizvodnju.
2. Zar mora doći do nove krize?
Mora. Već smo naučili da svakih 7 do 10 godina u kapitalizmu nastaje jedna velika kriza. Krize su neizbježna i gotovo redovna pojava svjetskih ekonomija. To je poznato već 200 i više godina. Sjetimo se samo nedavnih: azijska kriza 1998. godine, financijska globalna kriza 2007., eurokriza 2011. godine i pandemijska kriza 2019. godine.
3. Imali smo vlastitu valutu pa zašto se njome nismo koristili u prošloj krizi?
Točno. To je rezultiralo iseljenjem 300 tisuća građana. Imali smo svoju valutu, ali Hrvatska narodna banka nije koristila te mogućnosti, jer su nam ciljevi monetarne politike bili reducirani na stabilnost cijena i tečaja po cijenu zagušene proizvodnje, gubitka radnih mjesta, smanjivanja plaća i na koncu masovnog iseljavanja. Takva strateški pogrešna politika okamenjena je ulaskom u Europsku uniju, jer su se Vlada RH i HNB obvezali na uvođenje eura, a to znači na kontrolu javnog duga i deficita te na monetarnu politiku kao da smo već u euru, čuvajući stabilnost tečaja kune po svaku cijenu, neovisno o stanju u ekonomiji. Imali smo valutu, ali je nismo koristili, iako smo mogli, međutim, kada je jednom izgubimo nećemo je moći koristiti, i kada bismo htjeli, jer je nećemo više imati.
4. Zar Vladi neće ostati na raspolaganju druga sredstva za upravljanje krizom?
U vođenju ekonomske politike ne postoji puno sredstava, pogotovo ne u kriznim okolnostima. Vlade imaju na raspolaganju samo tečajnu, kamatnu i fiskalnu politiku. U krizi mogu spuštati kamate, smanjivati tečaj svoje valute i smanjivati poreze. U isto vrijeme moraju povećavati potrošnju, kako bi ublažile krizni udar na proizvodnju i radna mjesta. Ako Vlada povećava potrošnju, a ima smanjene prihode u proračunu, stvara se deficit i javni dug. Ako se može zadužiti tada neće morati smanjivati plaće da bi smanjila dug, a niti javne izdatke za zdravstvo i školstvo. Međutim, ulaskom u euro, interventno zaduživanje je također pod vanjskom kontrolom, jer Vladu obavezuju europska ograničenja u visini javnog duga i deficita. Dakle, ostaje jedino cijeđenje vlastitog stanovništva.
5. Zar je smanjivanje plaća jedina mjera koja onda Vladi preostaje?
Osim smanjivanja plaća slijedi i smanjivanje svih javnih izdataka, za školstvo, znanost, zdravstvo, investicije itd., što će sve ići na štetu narodne većine, u vrijeme kada se imućna manjina dodatno bogati, a to smo sve vidjeli u prošloj financijskoj krizi od 2008. do 2015. Sve to dovodi do smanjenja opće potražnje u zemlji i do još dubljeg ekonomskog kolapsa. Takvu pogrešnu ekonomsku politiku EU je preporučala svim državama, s pogubnim socijalnim i političkim posljedicama, pogotovo za istok i jug Europe (milijuni raseljenih ljudi). U ovoj krizi EU je promijenila politiku, jer je uzrok krize pandemija, koja je pogodila i bogate zemlje zapada. Sada EU tiska novac, savjetuje povećanje javnog duga, a sve radi očuvanja opće potrošnje, a to znači proizvodnje i radnih mjesta.
6. Zašto brinemo ako je EU promijenila pristup i politiku, zar nam neće onda ona pomoći u prvoj idućoj krizi?
Čim se globalni ekonomski poremećaj završi, i zemlje zapada vrate u svoju normalu, vratit će se i svojim starim politikama, egoizmima, strahovima, ideologijama i nesolidarnosti, a njihovo javno mnijenje svojim predrasudama o južnim i istočnim narodima. Ne zaboravimo, Europska unija nije država. Kada Vlada RH pomaže Slavoniju iz državnog proračuna, onda se ne bune niti Dalmacija, niti Istra, jer Hrvatska jeste država u kojoj se takva vrsta solidarnosti predmnijeva. EU nema državni proračun iz kojeg bi mogla alimentirati pomoć zemljama koje zbog objektivnih razloga upadnu u ekonomsku krizu (npr. nije pomogla Finskoj zbog pada cijena drvene građe u svijetu i propasti Nokije). EU nije razvila niti dodatne institucije pomoću kojih bi olakšala stanje kada zemlje upadnu u krizu, čemu se već više godina suprotstavljaju bogate zemlje Zapada na čelu s Njemačkom. Međutim, ili je EU država koja automatizmom brine o svim svojim dijelovima pa si možemo dopustiti preuzimanje zajedničke valute ili su njeni dijelovi u nevolji prepušteni sami sebi; onda EU ne samo da nije država, već niti njena valuta ne može biti upotrijebljena da pomogne zemljama u krizi.
7. Nismo li se obvezali na uvođenje eura prilikom ulaska u Europsku uniju?
Svaki ugovor se može mijenjati zbog bitno promijenjenih okolnosti. Svjetska financijska kriza i njene posljedice, masovni gubitak stanovništva, debakl europske ekonomske politike u razdoblju od 2008. do 2015. godine, sve je to bitno promijenilo okolnosti. Osim toga, u potpisanoj obvezi, nije propisan datum uvođenja eura pa se s time može čekati i uvjetovati reformu eurozone.
8. Zašto je uvođenje eura jedno od najvažnijih političkih pitanja?
Zato jer u krizi smanjivanje plaća i socijalnih davanja vodi do zaoštravanja socijalnih i političkih odnosa, i otvara prostor za esktremno desne i ekstremno lijeve opcije, kao što su to upravo pokazale financijska kriza i neodgovarajuća politika Europske unije u razdoblju prije 2015. godine.
9. Koje zemlje nisu u eurozoni i zašto? Kada će one ući?
Velikoj Britaniji nikada nije ni padalo na pamet ostaviti funtu. Međutim, niti osam članica EU-a nije do sada ušlo u eurozonu. U nju srljaju samo dvije najzaostalije, ekonomski, administrativno i politički potkapacitirane zemlje, Bugarska i Hrvatska. Švedska i Danska su referendumima odbile euro. Češka, Poljska, Mađarska i Rumunjska ne pokazuju namjeru da se pridruže eurozoni, iako su i one potpisale obavezu o prihvatu zajedničke valute. U tim zemljama očigledno dobro razumijevaju zašto ne treba srljati s time, naime, oni čekaju da eurozona uspostavi neophodne institucije i mehanizme, koji pružaju potrebnu sigurnost zemljama bez vlastite valute.
10. Kako su nastradale zemlje u krizi koje nisu imale vlastitu valutu, ali niti pomoć ECB-a?
Euro je sve svoje slabosti snažno ispoljio u vrijeme krize od 2007. do 2015. godine. Zemlje koje nisu imale svoju valutu poput Španjolske, Irske i Finske, a da ne spominjemo Grčku, nisu se mogle iščupati iz krize bez dramatičnog smanjivanja plaća i mirovina. Centralne banke su uvijek zadnje utočište bankarskim sustavima. U ovom slučaju banke spomenutih zemalja to utočište nisu našle u Europskoj centralnoj banci, niti su mogle utjecati na njihovu politiku, što je dovelo do nestašice kredita i urušavanja cjelokupne ekonomije. Od zemalja u eurozoni, najbolje je prošla Njemačka, iako i ona lošije od zemalja izvan eurozone, unatoč tome što je njoj pogodovala kineska potražnja za proizvodima njene industrije. Zemlje izvan eurozone mogle su voditi svoju vlastitu monetarnu i tečajnu politiku i na taj način zaštiti svoje ekonomije.
11. Ima li euro kakve prednosti?
Euro ima nekih prednosti kada bi u ekonomiji stanje uvijek bilo prosperitetno i stabilno. Ali prednosti poput smanjivanja troškova pri promjeni valuta, ili prednosti smanjivanja valutnog rizika u poslovanju izvoznika i uvoznika, ili prednost ponešto smanjenih kamatnih stopa su male u odnosu na nacionalne štete nepostojanja vlastite valute u kriznim okolnostima.
12. Ako eurozona nije spremna za zemlje poput Hrvatske, je li Hrvatska spremna za eurozonu?
Hrvatska je preslaba ekonomija da bi mogla ravnopravno ući u bitku s ekonomski snažnim zemljama, bez instrumenata vlastite zaštite. Kvalificirano stanovništvo napušta zemlju, što će za posljedicu imati dugogodišnju stagnaciju sve do stasanja nove generacije, a onda će možda i one otići jer će nas pogoditi nove krize kojima ćemo se bez vlastite valute teško moći suprotstaviti. Uslijed toga će naše zaostajanje za bogatim zemljama samo rasti, baš onako kao što se jaz među zemljama povećao u eurozoni tijekom krize. Ukratko, izostanak vlastite monetarne politike i ograničenja fiskalne politike u eurozoni znači gubitak prilika našim vladama, sadašnjim i budućim, za efikasno i uspješno vođenje ekonomske politike. Tečaj eura i kamatne stope će biti prilagođene interesima velikih i moćnih ekonomija. Nije za očekivati da će ECB koju čine predstavnici 27 zemalja imati ikakvu posebnu osjetljivost za zemlje kao što je Hrvatska. Ulazimo u ring bez obje ruke. Ruku samostalne tečajne politike ćemo dati odrezati, a fiskalnu su nam stavili u gips.
13. Treba li onda definitivno odbiti euro ili čekati?
Zbog prednosti koje ima zajednička valuta, mi smatramo da u euro trebamo ući samo onda kada se budemo po ekonomskoj snazi približavali prosjeku Europske unije, a pogotovo onda kada eurozona stvori institucije i mehanizme koji će nadoknaditi odricanje od vlastite monetarne i fiskalne politike.
14. Hoće li Ustavni sud proglasiti referendumsko pitanje neustavnim?
Ne treba računati da će Ustavni sud donijeti neku odluku koja će biti u općem interesu građana, a kamoli radnika. To je politički sud, politički komponiran, počesto nekompetentan i neodgovoran, koji ne tumači Ustav, već pozivanjem na tekst Ustava oblikuje hrvatsku društvenu stvarnost, baš kao politička vlast, bez ikakvog demokratskog legitimiteta za takvo proširenje svoje uloge.
15. Možemo li izaći iz eurozone kada jednom uđemo?
Kada jednom uđemo u eurozonu, gotovo je nemoguće izaći van bez dramatičnih socijalnih i ekonomskih poremećaja kao i političkih pritisaka, kao što je to zorno pokazao neuspješni pokušaj grčke vlade da se vrati drahmi. To je i razlog zašto zemlje koje su dramatično loše prošle zbog izostanka vlastite valute tijekom financijske krize (Finska, Irska, Španjolska, Portugal, Italija, a da ne spominjemo Grčku) ne planiraju izaći iz eurozone.
16. Zašto nas predstavnici EU hvale zbog ulaska u eurozonu?
Zašto se Vlada hvali time što nas hvale iz EU zbog uvođenja eura? Europrojekt je u krizi. Oklijevanje drugih zemalja straši europske čelnike pa nakon izlaska Velike Britanije žele pod svaku cijenu iz političkih razloga pričvrstiti kroz euro i druge zemlje, a da ne moraju provoditi puno teži zadatak, tj. reformirati eurozonu, suprotno volji dosadašnje politike u Njemačkoj i njoj bliskim zemljama. Hrvatska bi trebala biti primjer drugim zemljama koje to neće.
17. Kakve argumente ima Vlada?
Vladini argumenti su ponekad istiniti, iako ne i dovoljno relevantni, a ponekad su neistiniti u funkciji najobičnije propagande. Vlada ima pravo kada kaže da zajednička valuta ima nekih prednosti, ali ne kaže da to vrijedi samo u mirnim, prosperitetnim okolnostima. Odgovorna vlast mora biti oprezna i prvenstveno voditi računa o nepovoljnim okolnostima, a ne misliti da će sve ići dobro. Lakoća s kojom se iznose neistiniti i poluistiniti argumenti indikator su namjera, zbog kojih se vlast tako boji referenduma.
Teška je neistina da su zemlje u eurozoni bolje prošle nego zemlje izvan eurozone za vrijeme financijske krize (vidi Stiglitz, Euro, 2016). Neodgovorno je obećavati da će nam zemlje eurozone pomoći u sljedećoj krizi. Javno mnijenje tih zemlja silno se opire financijskim pomoćima za druge zemlje, a nisu stvoreni mehanizmi i institucije koje bi to jamčile automatizmom.
Također, nije korektna informacija Vlade da su plaće od uvođenja eura rasle u svim zemljama eurozone za 46 posto, a inflacija 24 posto. Hrvatska je u istom razdoblju imala bolje pokazatelje od toga, a Danska i Švedska, koje nisu u euru, bolje nego Njemačka i Austrija koje jesu.
18. Zašto hrvatski izvoznici podupiru euro?
Zato što ne razmišljaju o kriznim okolnostima. Oni gledaju mikro, umjesto makroekonomski. A upravo je njima važno i najvažnije imati valutu na koju njihova država može utjecati. Smanjenjem tečaja politika im može održati konkurentnost na stranim tržištima.
19. Nisu li manje kamatne stope ključni argument Vlade?
Manje kamatne stope svakako su pozitivan učinak uvođenja eura, ali u vrijeme kada su one na tako niskim razinama to jednostavno nije argument. Međutim, dugoročno gledajući jeste, ali opet se otvara pitanje, je li veća korist od smanjenih kamatnih stopa ili je veća šteta od neimanja vlastite valute kao instrumenta ekonomske politike. Uvjereni smo da je šteta daleko veća nego korist, tim prije, jer u eurozoni svaka zemlja ima različitu razinu kamatnih stopa, a to ponajviše ovisi o ekonomskoj situaciji pojedinih zemalja. Borba za niže kamatne stope treba se voditi na planu povećanja proizvodnje i zapošljavanja, a za tu svrhu vlastita valuta ima prednosti. Veoma je važno spomenuti da su kamatne stope za vrijeme financijske krize bile veće u zemljama eurozone nego u onima izvan nje.
20. Što nam govori ova situacija s eurom o hrvatskoj politici?
Hrvatska vladajuća politika, svejedno lijeva ili desna, već je desetljećima imitativna, bez smjelosti, ideja i vizije, i kao takva jedino joj preostaje izgubiti se u velikoj vodi, bez obzira na to što sve po njoj pluta. Ona ne artikulira interese vlastitih građana, ne osvješćuje i ne mobilizira narodnu većinu na velikim i korisnim idejama, kako bi na taj način mogla voditi samosvojnu politiku. To je razlog zašto se svaka toliko boji referenduma. Ona slobodnoj i neovisnoj državi oduzima subjektivitet i prepušta najvažnije nacionalne poluge silama izvan njene kontrole, bez kompenzacijskih jamstava. S takvom politikom čak i osobni interesi lako presuđuju nacionalnim. Hrvatska oporbena politika, s druge strane, ne podređuje se najvažnijim interesima vlastitog stanovništva, već se vodi svojim uskostranačkim i partikularnim interesima, što potvrđuje i ova referendumska inicijativa, koju organizira jedna jedina stranka u želji za vlastitom afirmacijom po cijenu neuspjeha referenduma. Ostale stranke niti ne pomišljaju dati podršku referendumskom pitanju, jer se boje da će dati podršku jednoj desnoj stranci, neovisno o tome što o uvođenju eura misle isto. I tu je nacionalni interes manje važan od stranačkog.
MATICA HRVATSKIH SINDIKATA
Izvor: narod.hr