S blagdanom Svih svetih počeli su najtužniji dani u godini za Vukovar i Vukovarce. Trideset je godina prošlo od stradanja grada i njegovih ljudi u Domovinskom ratu. Ovaj dan posebno je bolan za vukovarske obitelji koje i dalje traže svoje najmilije. Vukovarsko groblje i danas je mjesto tišine, pijeteta i dubokih emocija.
Od ranoga jutra na Memorijalno groblje pristižu ljudi iz cijele Hrvatske. Dolaze zapaliti svijeću i pomoliti se za svoje najmilije. Cijeli prošli tjedan vukovarska groblja bilježe veću posjećenost. Najteže je onima koji u Aleji branitelja imaju svoje najdraže.
– Ovo groblje, kao i sva braniteljska groblja, za nas je svetinja. Emocije se podignu u smislu ponosa i tuge na one koji su stali na branik domovine, koji su stali braniti svoja ognjišta, a u toj svojoj borbi dali su sebe. Njihova žrtva nas obvezuje. Bdiju nad svima nama i našom domovinom, oni su naši nebeski zagovornici, rekla je braniteljica i volonterka Vilma Vidović za emisiju “Studio 4”.
– Vukovar je mjesto hodočašća. Tihi koraci hodočasnika i njihovi su koraci i nikada neće prestati koračati ulicama svoga grada. Oni su među nama zauvijek, dodala je Vidović.
Na blagdan Svih svetih ratne ’91. Boris je svoj mladi život dao za slobodu. Majka Irina Doroghazi otad je prolila more suza. Sin joj je kaže – izašao malo na sunce i ubila ga je granata. Imao je 23 godine. Dolazi na grob i teško je. “Ne može biti gore”, kaže.
U velikoj boli već tri desetljeća živi i Mira Komunicki. Svijeću je danas zapalila sestri koja na Memorijalnom groblju počiva uz svojeg zaručnika. Streljana je na Lušcu sa skoro cijelom obitelji Vidaković.
Dan posebno bolan za one koji traže svoje najmilije
Otac Kristine Podrugović nestao je 19. studenoga u Borovu Selu, a njegove kosti još nije pronašla i pokopala. Svake godine, kaže “stisneš zube, odeš zapališ svijeću i provedeš to u nekoj nadi da će iduće godine netko nešto reći”. Jer od istine o svojim nestalima ove tužne obitelji nikada neće odustati. Za njima i dalje tragaju i tuguju.
– Koliko ja znam odveden je prema Ovčari i po nekim informacijama to je taj zadnji autobus šesti i toliko samo znam o ocu, kaže Nemanja Savanović, sin nestalog hrvatskog branitelja Vukovara. Veronika Soldo traži svoga oca i poručuje: “Svi ti naši i poginuli i nestali sve dok je nas i dok mi pričamo o njima uvijek će živjeti”.
Sjećanja su teška i bolna. I zato je za Vukovarce studeni najtužniji mjesec u godini. Jer uvod je u najteže dane koje Vukovar obilježava s velikom tugom, ali i ponosom.
Jedan od poginulih branitelja je i Tihomir Savanović, otac Nemanje Savanovića.
– Po zadnjim informacijama koje znam jest da je bio teško ranjen u Hercegovačkoj ulici na Trpinjskoj cesti. Odveden je na bolnicu na operaciju. Kad je 18. listopada JNA počela izvlačiti ranjenike iz bolnice, počeo mu se gubiti svaki trag. Navodno je odveden na Ovčaru, rekao je Nemanja. Nada da će pronaći svog oca, kaže Nemanja, postojat će dok god je živ.
Kazao je kako je njegova majka prije 4-5 godina dobila poziv na ekshumaciju.
– Kad sam bio manji, bilo je teško, odrastao sam bez oca. Trebala mi je ta očinska figura. Kako sam postojao stariji, pomirio sam se s činjenicom da njega nema i da moram nastaviti život, rekao je Nemanja koji svake godine pali svijeću podno središnjeg križa na Memorijalnog groblja za svog oca i sve nestale i poginule branitelje
Izvor:hrt.hr