Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.”
Dana 11. studenoga 1997. Kongregacija za proglašenje svetaca proglasila je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca mučenikom kršćanske vjere.
Ti prerađeni i pročišćeni dokumenti su proslijeđeni Kongregaciji za proglašenje svetaca na 6000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. studenog 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.
Njegov progonitelj bio je komunistički režim koji je htio iskorijeniti Crkvu i kršćanstvo. Na tom putu, upravo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj naišao je na snažan otpor, a posebice u njezinom pastiru nadbiskupu Stepincu.
Budući da nije htio Katoličku Crkvu odvojiti od sveopće crkve i stvoriti nacionalnu hrvatsku crkvu, doživio je progone, blaćenja i nepravednu osudu komunističkog režima, a na kraju i trovanje i fizičko ubojstvo. Svojim držanjem i vjerom nasljedovao je Kristov put do smrti.
Lik kršćanskog mučenika sadrži u sebi
1)spremnost na mučeništvo
2) prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri, Crkvi i Kristu
3) opraštanje i ljubav prema svojim neprijateljima, u ovom slučaju komunistima.
Alojzije Stepinac je uistinu sve te sastavnice posjedovao i stoga je mučenik vjere i Katoličke Crkve.
Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.”
“On (Stepinac op.) sada je u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. Zato u njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“ (sveti Ivan Pavao II.)
Izvor: narod.hr