Kad je Zlatko Carević na svom Fejsu objavio kako će njegov ratni suborac veslom preko Atlantika spojiti Europu i Ameriku u slavu Hrvatske, telefoni su se užarili. Svi su htjeli znati što se događa. A događa se podvig koji će zasigurno ući u povijest. Jer, dvojica hrvatskih branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata, danas ratnih veterana i svjetskih vojnika, Werner Ilić (54) i Martin Cruickshank (61), naumili su veslima prijeći Atlantik, i to Kolumbovom rutom!
Kako vam je to uopće palo na pamet?
– Moj veslački partner Martin Cruickshank, koji je Škot, a bio je hrvatski branitelj, pripadnik 5. GBR i instruktor obuke u Šepurinama, gdje smo se i upoznali, već je sa sestrom Fenellom pokušao preveslati Atlantski ocean. Ali nije uspio. Vremenske neprilike bile su tako loše da su ih pet puta vraćale na istu točku.
DRAGOVOLJCI OD 1991.
Iako su bili prešli gotovo dvije trećine puta, oluja je bila tako opasna da im je more ušlo u kabinu, kormilo im se slomilo, ostali su bez vode i struje, pa im je preostalo samo poslati poziv u pomoć, koja je i stigla šest sati nakon poslanog apela. Zapalili su svoj brod da ne smeta nikome na moru i krenuli sa spasiocima.
I jednog dana, kako se Martin i ja družimo i zajedno smo u raznim projektima, govorim mu: “Ako ikada poželiš opet krenuti u taj podvig, ja ću ići s tobom.”
I u veljači ove godine, Martin me je pitao želim li ići s njim preko Atlantika. Tako je sve počelo. Odmah smo počeli s pripremama i organizacijom putovanja – kazuje mi Werner.
– Tim pothvatom želimo obilježiti 30. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 2022. godine, i ujedno Hrvatsku upisati u ligu prekooceanskih veslačkih velesila te time pridonijeti promociji Hrvatske u svijetu – pojašnjava Werner motive ovog pothvata kojim želi proslaviti ime Hrvatske. Nije prvi ni jedini na svijetu kojem je to palo na pamet, ali je prvi Hrvat koji se na to odlučio.
I on i Martin pristupili su obrani RH kao dragovoljci na samom početku Domovinskog rata 1991. godine.
– Došli smo iz inozemstva pomoći Hrvatskoj u trenutku kad joj je pomoć bila najpotrebnija. Danas, 30 godina kasnije, pripremamo se preveslati Atlantik i na taj način Hrvatsku učlaniti u Ligu naroda prekooceanskih veslača.
Na put kreću 15. siječnja iduće godine, baš na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i svojim činom žele “zahvaliti domovini i potvrditi svoje domoljublje.
– Nadamo se da ćemo svojim primjerom motivirati i druge hrvatske branitelje da svoj život žive u potpunosti! – govori Werner.
– Početna točka našeg podviga je španjolski otok Gran Canaria, a završna točka je Karipsko more, otok Martinique. To je udaljenost od 3300 nautičkih milja, odnosno 6100 kilometara. Računamo da bismo veslali oko 90 dana, plus-minus 10 dana, ovisno o meteorološkim uvjetima. Nije ovo utrka i nismo tu da slomimo nekakve rekorde, ali kako nam naše iskustvo pokazuje, “slow and steady wins the race!” – polako i sigurno uvijek pobjeđuje – kaže Werner.
UVIJEK S KRUNICOM
Za svoj naum uvelike se pripremaju već nekoliko mjeseci.
– Cijenim život. Nisam čovjek koji ide ludo, bez provjera, bez znanja i baš zato smo poduzeli sve da rizik smanjimo na najmanju moguću mjeru. Nisam čovjek koji se ne boji. Ali moraš imati strahopoštovanja prema moru, prirodi, jer će te u protivnom neugodno iznenaditi. Cijenimo naše živote i obitelji koje nas podupiru da se vratimo živi i zdravi kući – kazuje mi ovaj ratni veteran kojeg je u HV-u prije odlaska samo korak dijelio od čina generala.
Želja mu je, kaže, poslati poruku kao hrvatski branitelj, da nikad nisi star za ostvarenje snova.
– Mi Hrvati, a učio sam to od roditelja u iseljeništvu, uvijek smo sanjali svoju državu, bio je to tisućljetni san. Koji smo mi i ostvarili. A počelo je kao san. Pa iako je rat gotov, život ne staje. Zaboraviti prošlost nećemo nikada. Želimo živjeti i u budućnosti ostvariti ovaj pothvat za sebe i za Hrvatsku. Mogu, hoću, moram – vojnički odrješito govori nekadašnji zapovjednik obuke u kampu Šepurine.
Kad je kući svojima rekao što planira, oni su ga podržali, suza i drame nije bilo. Roditelje je poštedio da se ne bi brinuli, jer su već stariji i bolesni. Žive u Chicagu, gdje je on i rođen i odakle je i došao braniti Hrvatsku.
– Rekao sam bratu. Mama se u takvim situacijama obično sekira i počne odmah moliti krunicu. I mogu vam reći, iako sam probao svako oružje i oruđe i iako sam radio 15 godina u četiri najopasnije države svijeta, Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu, krunica je najjače oružje. S krunicom idem na put, krunica je moje oružje. Vjerujem da postoji Bog, prepuštam se u njegov plan i sve prihvaćam što mi On dade – ponizno reče ovaj 54-godišnji nekadašnji hrvatski vojnik.
Za pothvat života priprema se fizički i mentalno. U koroni je “natukao” 116 kilograma jer nije vježbao, pa od veljače radi na fizičkim pripremama u teretani i vani na vježbama izdržljivosti.
– Između 100 i 140 kilometara tjedno hodam, trčim, planinarim. Veslam 7,5 do 12 kilometara dnevno na veslačkim spravama. Vježbam i jogu za fleksibilnost. Glava je najbitnija. Moraš se znati isključiti. Kad si sam na moru, a na nebu nema mjeseca ni zvijezda, moraš biti stabilan u glavi, a ne razmišljati kako te bole leđa ili kako ti je stražnjica utrnula – ističe.
ASTRONAUTSKA HRANA
Njega nosi geslo iz Šepurina: “Mogu, hoću, moram.” Uvjeren je da je sve moguće ako to želiš.
Čamac kojim će preveslati Atlantik izrađuje im Martinov prijatelj Ukrajinac, a znakovito je da je baš Ukrajina bila prva država koja je priznala Hrvatsku i sad će dva prijatelja, na godišnjicu priznanja, krenuti u veslačku odiseju. Čamcu su dali ime “Feniks”, po mitološkoj ptici koja se ponovno rađa, a zanimljivo je da se tako zove i Martinova omiljena mačka. Brod je dug 7,1 a širok 1,9 metara. Prazan teži 300 kilograma. Izrađuje se od staklene vune. Obložit će ga kevlarom, materijalom koji se koristi za pancirke i vojničke šljemove, što će im biti zaštita od agresivnih riba koje sabljama mogu probiti brod.
– Klasični dizajn. Nije najskuplji ni najaerodinamičniji, ali je robustan i izdržljiv, nešto kao da usporedimo Mercedes i Ladu Nivu – pojašnjava mi Werner.
Brod ima spremnik za hranu. Nosit će 540 paketa hrane, što im je dovoljno za tri obroka dnevno za 90 dana.
– Hrana je u prahu, priprema se s toplom vodom od koje nabubri. Imamo tu svega, od zobi i jagoda za doručak, preko piletine, karija i riže za ručak do govedine, povrća i graha za večeru. Otprilike je u svakom obroku 890 – 1100 kalorija. To je tzv. astronautska hrana. Tu je i suho voće, orasi i bademi. Pit ćemo samo vodu, koju ćemo dobivati iz solarnog desalinizatora, a ako se on pokvari, pumpamo ručno dok ne popravimo uređaj jer smo proveli cijeli dan sa stručnjakom simulirajući sve moguće potencijalne kvarove. To su preventivne mjere kako bismo rizik sveli na najmanju moguću mjeru.
Planiramo veslati po sistemu “2 plus 2”, spartanski, što znači da ćemo dva sata veslati, potom se odmarati. Ako su meteorološki uvjeti teški i valovi dosegnu 7-10 metara, zatvaramo se hermetički u brod dok oluja ne prođe. Najvažnije je da smo uvijek vezani i da imamo pojas za spašavanje na sebi, jer ako netko upadne u ocean u oluji, gotovo je – objašnjava.
U avanturu života idu bez ikakve pratnje, samo dragi Bog je s njima, a komunikacija s ostatkom svijeta moguća je samo preko satelitskog telefona.
Bili su na tečaju u Engleskoj, gdje su ih učili navigaciji, preživljavanju na otvorenom, prvoj pomoći na oceanu i izolaciji i radiokomunikaciji, za što su dobili i certifikat. To je tek dio vještina i znanja koja su usvojili, a kad se tome pribroje vojničke karijere i službe nakon rata, jasno je kako ništa nisu prepustili slučaju. Martin je godinama prije dolaska u HV bio britanski vojnik na službi u Sjevernoj Irskoj, a nakon rata u Hrvatskoj bio je u nekoliko specijalnih misija vani.
STO TISUĆA EURA
Werner je zahvalan ljudima koji ih podupiru jer im za ovu ekspediciju treba oko 750 tisuća kuna, odnosno 100 tisuća eura, od čega su, što kroz ugovore, što kroz obećanja, najveći dio prikupili, a vjeruju da će uskoro i ostatak.
Glavni sponzori njihova pothvata su Ministarstvo hrvatskih branitelja, pa je Werner osobito zahvalan ministru Tomi Medvedu i Janafu, gdje zahvaljuje Stjepanu Adaniću i Vladislavu Veselici. Dan uoči objave ovoga teksta dobio je i potporu generala Ante Gotovine, pa zahvaljuje i njemu kao dragome prijatelju i njegovoj Pelagos net farmi, a osobito je zahvalan Draženu Hrženjaku, predsjedniku Udruge veterana, vojnika i domoljuba, pod čijom kapom se odvijaju sve pripreme i organizacija ovoga pothvata i projekta nazvanog “Atlantik – Banovina”.
– Želimo cijelom svijetu pokazati da je domoljublje čast i privilegij. Ono se živi svaki dan. Nama je čast da se možemo zvati hrvatski vojnici. Rat je katastrofa, želim svima mir i dobro. Ljubav je nešto usađeno u nama – objašnjava.
Pothvat ima i humanitarnu notu. Veslaju za Banovinu, a pomoć koju prikupe uložit će u izgradnju edukativno-rekreativno-rehabilitacijskog centra koji će biti na službu marginalnim skupinama: djeci siromašnih obitelji, invalidima Domovinskog rata, osobama s posebnim potrebama.
Sin hrvatskih iseljenika koji su u prošlom stoljeću iz Hercegovine emigrirali u Njemačku, a potom u Ameriku, već sad zna što će učiniti kad doveslaju na drugi kraj Atlantika:
– Najprije ću zahvaliti Bogu. Potom ću poljubiti hrvatsku zastavu, pa zagrliti ženu i djecu, a onda ću popiti – hladno pivo.
Zaljubljen je u Hrvatsku. Za sebe kaže da je čovjek koji iznimno voli svoj jedini hrvatski narod, svoju jedinu svetu domovinu Hrvatsku i čovjek koji živi svoj život “Sve za Hrvatsku – Hrvatska iznad svega!”.
NEMA ŽIVOTA BEZ RIZIKA
Htio je cijeli svoj život posvetiti Hrvatskoj vojsci i teško mu je palo umirovljenje u punoj životnoj snazi, no i bez toga nastavio je borbu za Hrvatsku drugim putevima. To je za nj domoljublje.
– Biti iskren je rizik, da ne budete odbijeni. Biti svoj je rizik, da ne budete odbačeni. Živjeti je rizik, da ne umremo. Nadati se je rizik, da ne izgubimo nadu. Pokušati je rizik, da ne bi uspjeli. Riskirati moramo jer je u životu najveći rizik – da ne riskiramo. Čovjek koji ne riskira ne napravi ništa, nema ništa i nije ništa. Bez rizika ne može se učiti, osjećati, mijenjati se, rasti, ljubiti… živjeti. Samo čovjek koji riskira je slobodan čovjek!
I zato imamo našu Hrvatsku! Živi život kao da te milijuni ljudi gledaju stalno 24 sata dnevno sedam dana u tjednu (kao Big Brother) i u tebi želi prepoznati tvoju hrvatsku kulturu, hrvatski narod, hrvatsku državu, hrvatsku vjeru i cijelo hrvatstvo. Sve što činiš dobro – činiš dobro za svoju državu i narod, i sve što činiš loše – činiš loše za svoju državu i narod. Tako živite, braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, i nećete pogriješiti, te ćete biti istinski hrvatski domoljubi! Sve za Hrvatsku – Hrvatska iznad svega! – zaključuje Werner.
OD KANARA DO KARIBA: test iznimne izdržljivosti
Atlantski ocean prvi put su još 1896. godine preveslala dvojica Norvežana. Svijet nije mario za njih sve do 1966. godine, kada su dva britanska vojnika ponovila taj pothvat.
Tijekom sljedećih 30 godina prekooceansko veslanje našlo je svoje mjesto u sportu te slovi za izazov izvanredne izdržljivosti u kojem snage odmjeravaju ljudsko tijelo i um naspram nepredvidljive moći prirode. Od samih početaka do danas, dizajn prekooceanskog čamca se razvijao usporedno s pravilima toga sporta, čija popularnost neprestano raste.
Danas posade veličine od jedne do 12 osoba prihvaćaju ovaj izazov veslajući preko jednog od pet svjetskih oceana, pri čemu Atlantik predstavlja klasičan test ljudske izdržljivosti, a ruta istok-zapad od Kanarskih otoka do Kariba originalna je tradicionalna ruta.
Ovaj su pothvat do danas uspješno izvršili muškarci i žene iz više od 30 zemalja svijeta, od Norveške do Indije i Novog Zelanda do Litve. Posade u malim čamcima, uz minimum potreba za preživljavanje i s ogromnim entuzijazmom i voljom, otisnule su se prema drugoj obali oceana svjesne iznimnih fizičkih i psihičkih napora koje moraju podnijeti kako bi ostvarile svoj cilj.
Neke od zemalja tek su male otočne države, ali u toj ligi još nema naše svete Hrvatske.
Martin Cruickshank, rođen 1960. i ja, Werner Ilić, rođen 1967., želimo to ispraviti! – odlučan je Werner.
Izvor: Slobodna Dalmacija / Ljportal.com