Dok ovih dana pratimo slučaj Mateja Periša, gledamo okolnosti s kojima se susreću njegovi bližnji, oca koji sa suzama u očima čeka neku vijest o sinu, kroz glavu nam prolaze brojni, drugi mateji, djeca i ljudi koji su bili dio naše zajednice i odjednom, preko noći, nestali. Od nekih nestanaka prošle su godine, desetljeća, ali nada da će se nešto dogoditi, da će obitelji pronaći svoj mir, ne blijedi, piše Večernji list.
Na stranici Interpola žute objave sugeriraju da se radi o nestalim osobama ili osobama koje nisu u stanju dati podatke u svojem identitetu. I onda, kad se izabere opcija države BiH, pojave se osobe iz ove zemlje. Najpoznatiji slučaj nestanka za žitelje BiH je zasigurno onaj Darka Stančevića iz Mostara. Nestao je 21. prosinca 1982., kada je i posljednji put viđen dok se igrao i vozio bicikl ispred djedove kuće u Rudarskoj ulici. Ove godine će se napuniti 40 godina, a obitelj kao i svi koji su pratili ovu priču ne gube nadu, unatoč izgubljenim godinama, strepnjama, iščekivanjima… Bilo je raznih informacija, međutim, činjenica je da tužna priča koju je znala cijela bivša država još nije dobila sretan kraj, onakav kakav svi priželjkujemo, a to je da se Darko pojavi u svom Mostaru i susretne sa svojom obitelji. I brojne druge nestale osobe iz BiH danas bi bili odrasli ljudi, roditelji, bake i djedovi… Jadranko Gabrić iz Mostara nestao je u Sarajevu 1999. godine. Danas bi imao 65 godina. Inga Perković iz Livna imala je 16 godina kad je nestala 6. srpnja 2001. Krenula je po svjedodžbu i od tada joj se gubi svaki trag. U prvim mjesecima obitelj je dobila poziv da je djevojka u Mostaru i da ju je oteo izvjesni Fikret, ali ništa se pozitivno nije dogodilo. Ovog mjeseca bit će punih 9 godina otkad je nestao Adem Čomor, bivši policajac i načelnik KPZ-a Mostar. U veljači će biti 8 godina od nestanka Dalibora Milanovića iz Mostara. Obitelj o Ameli Belkić iz Tuzle ne zna ništa skoro 5 godina. Kako se javila 2017. svojoj sestri, od tada joj se izgubio svaki trag. Niz je još traumatičnih nestanaka, priča koje traže da se postavi milijun pitanja, a pravih odgovora niotkuda. Među nestalima su i Mladen Pejčić, Senad Jusić, Vlado Andačić, Astrit Temaj, Dragoljub Misimović, Dijana Zelić, Ivan Vegar, Goran Simić, Ismail Davud Mešinović, čiji je otac poginuo boreći se za ISIL, a majka Talijanka strahuje da je i sina odveo u tu strahotu… Nedavno je Dragan Mioković, umirovljeni policajac, naveo da puno toga ovisi o okolnostima nestanka, a ključ je vrijeme jer što se prije dođe do bitnih informacija, veća je vjerojatnost pronalaska. S poznatim psihologom dr. Markom Romićem pričamo o ovim stvarima. Niz je slučajeva u kojima je on pomagao bližnjima da lakše podnesu stravično iskustvo. – Nestanci bliske osobe jedan su od najtraumatičnijih događaja koji može netko doživjeti, poseban problem je taj što cijela situacija traje jako dugo i iscrpljuje. Zamislite samo jedan dan živjeti u takvim okolnostima. Taj jedan dan je izuzetno težak, a zamislite kako je mjesece, a u nekim slučajevima i godine, živjeti u takvim okolnostima. Nažalost, imamo i primjere gdje govorimo o desetljećima, a o nestalim osobama obitelj još ništa ne zna – priča nam dr. Romić. Ovakve stvari su većini ljudi koji se s tim nisu susretali nezamislive. – Osobno sam imao priliku razgovarati s nekim osobama koje u svojoj obitelji imaju slučaj nestale osobe i to je izuzetno traumatično i teško iskustvo, rekao bih da se s pozicije čovjeka kojem se ništa slično nije događalo to teško može razumjeti – objašnjava za Večernji list Romić. Pitali smo ga i na koji način pomoći osobama koje su se susrele s ovakvom traumom. – I ja kao terapeut i ostali moji kolege imamo naučene tehnike, obrasce prema kojima postupamo i koje služe da ojačaju osobu da se nosi s problemom. Mi ne možemo davati nikakva obećanja, nego samo osnažiti osobu da se lakše nosi s tom situacijom koja je ogroman teret, jedan strašan gubitak s velikom neizvjesnošću i kako vrijeme prolazi, malom šansom da će se nešto promijeniti nabolje – kazao nam je dr. Romić.
Prošlog ljeta, Robert Markt, izvršni predsjednik Hrvatskog Crvenog križa, kazao je: “Svako ime s popisa nestalih znači dvije žrtve – nestalu osobu i obitelj koja puna nade čeka odgovor na pitanje što se dogodilo njihovu sinu, kćeri, supružniku ocu, majci, bratu, sestri… Međutim, obveza je svih nas, cijeloga društva, pružiti pomoć obiteljima nestalih i iskazati im potporu kako bi znali da u svojoj potrazi nisu sami i zaboravljeni te da ćemo uvijek biti uz njih u traganju za istinom.” I osvrt na cijelu ovu priču ostavlja gorak dojam, bespomoćnost, a opet tinja nada da su ta nekoć djeca ili ljudi negdje sretni i da će se pronaći neka nit koja će ih povezati s njihovim najbližima. A dotad, čuvajmo one koje volimo jer trenutak nepažnje može promijeniti cijeli naš svijet onako kako nismo ni u snu zamišljali.
Izvor:Vecernji.ba