Mostarska kantautorica Anita Šunjić, autorica pjesama kao što su „Korak naprijed“, „Put bez laži“, „Sretna na dan“ gostovala je u programu Radija Ljubuškog te je popričala s nama o trenutnim aktivnostima, viđenju kantautorske scene u BiH i regiji, svom kreativnom procesu i kako je to probijati se na glazbenoj sceni.
Iza nje su nastupi po brojnim festivalima, s bendom Venus ona i njezine kolegice bili su svojevremeno osvježenje na mostarskoj sceni, a Anita je i nakon raspada benda nastavila glazbenim putom – jer drugačije ne može – ona piše, aranžira svoje pjesme, nastupa po „tezgama“, ide po festivalima, brine se o spotovima…
„Počela sam s nekih pet godina upoznavati se s glazbom. Općenito moje neko “trčanje za glazbom“ bilo je već sa dvije godine kada bih u tržnom centru trčala za nekom gitarom. Sa pet godina sam počela učiti instrument, bilo je to učenje s najboljim tadašnjim prijateljem i otada nisam prestala“, govori Anita o svojim počecima.
Sa osmijehom se sjeća prve svirke kada je još bila dijete.
„Moja prva, da kažem, svirka bila je sa doslovno pet-šest godina u jednom restoranu gdje je jedan momak svirao harmoniku i ja i moj prijatelj smo pozvani na binu i mi smo izvodili. On je tada na bini svirao narodnjake, ali je za nas odsvirao nešto od „Pilota“, prisjeća se Anita i dodaje kako joj je gitara obilježila čitav život.
„Uvijek sam svirala. Obično bi me prijatelji iz ulice pozvali; „donesi gitaru da sviraš pred ulazom“ i imam puno divnih situacija iz tih druženja s prijateljima. I tada, kada bih svirala u društvu prijatelja uvijek sam imala želju da to bude svima uživanje. I njima koji slušaju i meni koja sviram. To se nije promijenilo do danas“, opisuje ona.
Prva svirka za novac, kako ona kaže „tezga“, bila je kada je imala negdje 18 godina.
„Bio je to jedan posve drugi osjećaj kada sa 18 odjednom bivaš plaćen da sviraš u kafiću“, otkriva Anita.
Njene rane glazbene godine obilježio je uspjeh sa bendom Venus, a Aniti je teško pao raspad ovog benda sastavljenog od mostarskih cura.
„Bit ću iskrena. Ja nikad ne bih prekinula taj bend. Već sam tu bila autor, netko tko je donosio pjesme, ja sam voljela taj period. I dan danas kažem da je to bio najbolji period mog života. To je bila kao mala porodica, kao jedan brak za koji sam ja mislila da nikad neće prestati. Tada smo svi bili studenti i u to vrijeme imaš neku slobodu da misliš da mijenjaš svijet“, kaže nam i dodaje kako je i nakon raspada benda krenula u samostalne vode.
„Imala sam potrebu da ostavim neki trag, imala sam potrebu da u svojoj zajednici budem nekome uzor, da pokažem nekome da se može“.
Njezin novi put nakon Venusa krenuo je s pjesmom znakovitog imena „Korak naprijed“.
Govoreći o svom stilu, Anita kaže kako joj je vrlo važna iskrenost u glazbi.
„Bavljenje glazbom mora biti iskreno. Mora biti onaj neki osjećaj koji ja imam i kada sam sama u svojoj sobi i kada sam u nekoj najsenzualnijoj i najiskrenijoj verziji sebe“, govori Anita i dodaje kako se njezin stil oblikovao 20-30 godina.
„Taj svoj stil ja sam stvarala slušajući irsku glazbu. Mnogo volim pop pravac te bilo koji utjecaj drugih vrsti glazbe u popu. Celtic-pop, country-pop kojeg obožavam, meni je Shania Twain vječna inspiracija, Dido kao brit-pop. Strašno volim utjecaj svih tih drugih vrsta glazbe u popu, ali to teško kod nas prolazi“, kaže Anita.
Svoj stil ne namjerava mijenjati, ali kaže kako joj komercijalizacija nije niti bitna.
„Meni je važno da mogu nastaviti ovo što najviše na svijetu volim i da makar jednu osobu inspiriram da može raditi ovo isto.“
S vremenom se okušala i u glazbenoj produkciji, napravila je još jedan iskorak u svom širokom glazbenom spektru, no kaže kako je shvatila da se tu previše „gubi“.
„Uvijek sam željela imati svoj studio i uložila sam veliki novac u to. Tri godine sam kupovala opremu dio po dio, ali sam primijetila da dugo vremena traži to učenje i da to bezveze učim ako neću imati neku praksu, ako neću iz dana u dan razmišljati kao producent, a ne kao aranžer i kao umjetnik. Tu sam imala jednu vrlo važnu lekciju od prijatelja koji mi je rekao „ja što više ulazim u produkciju, sve sam manje muzičar, sve sam manje osoba koja kreira. Ne stižem da se bavim tim dijelom.“ Onda sam razmišljala. Ja ne želim cijeli dan samo miksati i baviti se nekim tehničkim stvarima i onda sam tu opremu iskoristila da budem aranžer i tu sam stala“, opisuje nam.
Kaže da joj je najveća nagrada kada ju neka njezina pjesma pogodi.
„Bit će smiješno, ali meni je najdraže kad napravim neku pjesmu i ako se ja rasplačem nakon toga i ako mene ta melodija uspije dovesti do suza. Onda je to to!“, kaže o osjećaju koji ima kada kreira pjesme.
„Kada je nastala pjesma „Utjeha „dva dana sam je bez prekida pravila. Nisam ništa jela. Samo je bilo; kompjuter, ja, instrumenti i plač. Tada sam pisala aranžman i to je bilo samo snimanje. Kada sam završila, onda je to bio samo instrumental i onda tu nije bilo teksta. I onda sam htjela napraviti tekst, ali sam razmišljala; tu mora imati malo teksta, jer želim da melodija priča tugu…“
U razgovoru za Radio Ljubuški Anita je govorila i o svom kreativnom procesu.
„Bilo je dana kada uzmem gitaru i vrtim neku melodiju. Ja melodiju i tekst nekako zajedno radim jer poslije mi se jako teško vratiti u tu neku ideju. Ne mogu se vratiti u tu emociju. Volim taj trenutak kada mi dođe ta emocija. Nekada se dogodi da ne pišem ništa po pola godine što je tragedija za mene s obzirom na to koliko volim to, a nekad se dogodi da napravim dvije-tri pjesme u mjesec dana“, kaže nam i dodaje kako joj je najveća inspiracija ljubav.
Upravo tekst njezine pjesme „Put bez laži“ najbolje opisuje njen karakter, način na koji voli, i nesebičnu ljubav koju želi pružiti.
„To je jedna rijetka moja pozitivna pjesma. Svi mi kažu; „ti uvijek u nekim bolovima i problemima ljubavnim. Pjesma „Put bez laži“ je jedna pjesma koju mnogo volim. Radili smo je pola godine u studiju. Poludjela sam na snimanju vokala koje je trajalo šest sati. Gabrijel Prusina je radio tu pjesmu i čitav taj proces je za mene bio veliko učenje. Od Gabrijela sam mnogo naučila. Ova pjesma govori kakva sam ja. Govori i koliko ja volim tu irsku glazbu…“
Kaže da do sada ima završenih nekih 15-tak pjesama.
„Ali ima sigurno još toliko koje ja nisam finalno oblikovala. Ja kada sam kretala, mislila sam da ću se baviti time da će to biti samo gitara i glas kao akustični glas. Da je to tako, ja bih dosad imala tri albuma snimljena, ali ja u ovim svojim pjesmama vidim tu čitav bend. Vidim taj neki zvuk gdje ima i drugih instrumenata pa to traje“, objašnjava nam.
Govorila je Anita i o promociji na društvenim mrežama, o glazbenoj sceni u regiji, o suradnji s mladom ljubuškom kantautoricom Sarom Mihaelom Dedić i o mnogim drugim stvarima
Poslušajte razgovor
Ivan Herceg / Radio Ljubuški