Čitam u Večernjem listu (29.01.2022.) tekst Slavoja Žižeka o krizi u Bosni i Hercegovini i pitam se što nam taj slovenski filozof uopće želi poručiti.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
U prvom dijelu teksta govori se o nesnalaženju, pa i pristranosti, međunarodne zajednice u odnosu na stanje u BiH, počevši od Daytona pa do danas. Slijedi priča o tome kako Srbija želi nadoknaditi gubitak Kosova Republikom Srpskom. Zatim dolazi tvrdnja kako bi u slučaju podjele BiH nastala mala muslimanska fundamentalistička država. Ništa novo što nije već tisuću puta od drugih autora rečeno i napisano.
Dayton je, u tome ima pravo Žižek, nepravedan prema Bošnjacima, ali u istoj mjeri i prema Hrvatima, pogotovo onima u Posavini iz koje su Srbi protjerali više od 100 000 bosanskohercegovačkih građana hrvatske nacionalnosti, ali i povelik broj Bošnjaka.
Bojim se da Žižek poput većine svjetskih političara i površnih analitičara i ne zna da su Hrvati Posavine, uz Bošnjake Podrinja, najveće žrtve srpske agresije na BiH.
Ako se netko već upušta u analizu stanja na nekom prostoru, onda bi se trebao malo bolje informirati o njemu, njegovoj geografiji i etničkoj strukturi. Nažalost, mnoge svjetske političare i analitičare BiH to i ne zanima. Važno je da se nešto rekne.
Ovisi o bh. muslimanima
Tvrdnja Žižeka kako bi se na bošnjačkom prostoru, u slučaju podjele BiH, stvorila radikalna islamska državica, zastupaju i neki od bošnjačkih intelektualaca, kako oni s lijevoga spektra, tako i oni s desnoga (vjerski orijentirani). Već sam u nekoliko navrata upozorio da lijevi i desni bošnjački intelektualci ne polaze s istih pozicija kad se radi o kritici rješenja hrvatske izborne ili nepovezane federalne jedinice. Dok se prvi boje za vlastitu političku budućnost u slučaju stvaranja izborne ili federalne bošnjačke jedinice – a to se vidi i u njihovom odbijanju pregovora u Neumu – oni drugi je odbijaju, jer misle da bi čitava BiH jednoga dana trebala postati muslimanskom zemljom. Istina, postoji opasnost od radikalizacije islama u zaokruženom bošnjačkom prostoru, izbornoj ili federalnoj jedinici, ali ta opasnost, ako je ima, postoji tada i u odnosu na čitavu BiH, jer će Bošnjaci ionako s vremenom brojčano ovladati čitavom državom. Utoliko strah od radikalizacije samo u maloj bošnjačkoj državici ne pije vodu. Hoće li do toga doći, ne ovisi o uređenju BiH, nego o samim bh. muslimanima.
Uostalom, gospodin Žižek govori u istom tekstu o tome kako je Švedska postala jednom od najopasnijih zemalja u Europi. Iako se djelomično dotiče problema koji je doveo do političkoga i ekonomskoga kriminala u Švedskoj, ne ulazi filozof u detaljniju analizu takvoga stanja. Prema njemu, krivica za to loše stanje u Švedskoj leži na objema stranama, švedskom domicilnom stanovništvu i doseljenicima, jer se ne žele integrirati u švedsko društvo i prihvatiti njegove vrijednosti. Filozof ne govori o tome da se kod slabo integriranih doseljenika radi uglavnom o azijskim i afričkim muslimanima. Oni drugi doseljenici, a to se odnosi i na europske muslimane (BiH, Albanija, Crna Gora, Kosovo) uglavnom prihvaćaju europske univerzalne vrijednosti.
Na putu kaotičnoga stanja
U mnoštvu eseja i jednoj znanstvenoj knjizi (Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije) u izdanju poznate sarajevske izdavačke kuće Rabic – dio knjige objavljen u 21 feljtonu u Oslobođenju – upozorio sam već prije 10-ak godina na opasnost koja dolazi s azijskim i afričkim muslimanima u Europu. Ta opasnost ne proizlazi iz toga što su ti ljudi muslimani po vjeri, nego iz toga što se u većini država iz kojih dolaze prakticira konzervativni islam. Upozorio sam da će Europa polagano sve više tonuti u svijet kaotičnoga stanja ukoliko ne dođe do stvaranja europskoga islama, to jest onoga koji će zahvaljujući prosvjetiteljstvu prihvatiti univerzalne vrijednosti koje je zapadna civilizacija iznjedrila u stoljetnom dijalogu, ali i sukobu s kršćanstvom.
Stanje u Švedskoj i nekim drugim zapadnim zemljama potvrđuje samo moju pretpostavku iz spomenute knjige. Naime, kad govorim u knjizi o islamskoj Europi, ne mislim da će muslimani brzo postati većinom europskoga stanovništva, nego da će sukob između neprosvijećenoga, konzervativnoga shvaćanja islama, dovesti do reakcije u zapadnim državama – da će se pojaviti revanšistička desnica, što će dovesti do nesigurnih političkih i kriminalnih društava kakva poznajemo u nekim afričkim i azijskim zemljama u kojima je utjecaj religije prevelik. Nažalost, danas je to realnost europskoga društva. I bit će sve gore, ukoliko ne dođe do radikalne promjene. A ta se promjena mora događati kroz sustavni dijalog između pridošlica i domaćega društva, kroz integraciju i prihvaćanje univerzalnih vrjednota.
Krivica leže na obje strane
Istina, Žižek ima pravo kad govori o tome da Švedska nije znala integrirati migrante u svoje društvo. Pa, ipak, jedna rečenica zbunjuje: „Kriviti imigrante što se odbijaju integrirati, kao i kriviti švedsku autohtonu bjelačku većinu zbog njene nespremnosti da integrira imigrante, je pogrešno i obmanjujuće.“ Naprotiv, za razliku od Žižeka, mislim da krivicu snose obje strane: migranti koji ne prihvaćaju vrijednosti na kojima počiva zapadna civilizacija, ali i „bjelačka većina“ (politika) koja nije shvatila da će se pridošlice teško uklopiti u liberalno, ponekad i previše liberalno, europsko društvo. Štoviše, moglo bi se reći da mnoge europske države snose odgovornost, jer nisu uopće pokušale integrirati pridošlice u svoje društvo, pojasniti im da se u Švedskoj, Francuskoj ili Njemačkoj ne mogu ponašati kao u Afganistanu, Pakistanu ili u arapskim društvima s jakim utjecajem islamske religije. Izostalo je početno pojašnjenje da su europska društva sekularna i da religije imaju puno slobodu, ali ne i pravo postavljati se iznad zakonodavstva države.
Do kakvih je apsurdnih posljedica doveo propust angažirane i pozitivne integracije, najbolje se pokazuje u tome da, prema nedavnim ispitivanjima, i druga generacija migranata, rođena u Francuskoj, preferira u velikom postotku šerijatski zakon u odnosu na državni. Razlog za loše stanje leži u nepoznavanju islama, ali i u nespremnosti političara da čuje upozorenje onih liberalnih muslimana koji su pobjegli od radikalnoga islama u Europu.
Treba ponuditi rješenje za BiH
Kad je BiH u pitanju, može se složiti sa Žižekom da bi njezin raspad bila velika prijetnja po mir u okruženju i šire. Ali ta konstatacija nije dovoljna. Potrebno je ponuditi rješenje koje bi zaustavilo podjelu. Uostalom, sam Žižek piše kako je „Bosna bila stoljećima mjesto krhkog suživota triju vjeroispovijesti (muslimanske, pravoslavne, katoličke) koje su bile neraskidivo povezane…“ Istina, bile su povezane nedemokratskom vlašću, od Osmanlija preko Austro-Ugarske do Jugoslavije. Danas su druga vremena. Umjesto konstatacije kako bi njezin raspad bila opasnost po mir, bilo bi bolje da je Žižek pozvao na pronalaženje pravednoga rješenja za sva tri konstitutivna naroda i sve građane. Ako do toga ne dođe, mogao bi se doista dogoditi raspad BiH ili neka nova diktatura ispod čije će se vanjske, lijepe fasade skrivati moguća eksplozija buduće destrukcije, kakvu poznajemo iz 1990-ih godina.
A to je ono što ne treba niti jednom narodu u BiH. Prosipanje iluzija o BiH ne koristi. Potrebna je jedna iskrena, razborita analiza stanja u BiH i pokušaj pronalaženja onoga rješenja s kojim će biti zadovoljni svi narodi i građani, a ne neko bezizgledno sugeriranje. Bilo je i 1990-ih onih među političarima i analitičarima u svijetu i BiH koji su tvrdili da neće biti rata. A on se dogodio s onim najružnijim naličjem. Upravo bi o tome trebali dobro razmisliti oni koji ovih dana, možda i na nagovor ponekih svjetskih političara i analitičara, opstruiraju razgovore u Neumu.
/HMS/