Pojam “inkvizicija” (od lat. inquisitio, istraživanje, istražni postupak; inquirere, istraživati) još uvijek izaziva lavine optužbi i strastvenih polemika između tužitelja i branitelja ove srednjovjekovne ustanove namijenjene istraživanju heretičke zloće koja u okviru zapadnog kršćanstva i Rimske crkve djeluje od 13. stoljeća do Napoleonskih ratova.
Inkvizicija je za mnoge pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomače. Protivnici kršćanstva redovito ističu nehumanost postupaka inkvizicijskih sudova, a Crkvi odani povjesničari nastoje pod svaku cijenu opravdati njezino djelovanje. Papa Ivan Pavao II. naglašava da problem inkvizicije pripada povijesnom pamćenju Crkve o kojem valja razmišljati otvoreno, s isprikom i odlučni da se nešto slično više ne ponovi. Na znanstvenom skupu povjesničara i teologa, održanom početkom studenoga 1998. u Vatikanu, papa je istakao: “Već smo se u više navrata ispričali za propuste iz daljnje i bliže prošlosti: Zanimljivo da je oprost tražila samo Crkva (tj. Katolička Crkva), a da se njezinu pozivu dosad nitko drugi nije odazvao”, piše bitno.net
U nedjelju 12. ožujka u jubilejskoj 2000. godini Ivan Pavao II. s katedre sv. Petra u istoimenoj rimskoj bazilici zatražio je od kršćana-katolika opće pokajanje za grijehe i promašaje iz prošlosti spominjući poimence križarske ratove, inkviziciju, progone Židova i Cigana, uskraćivanje osnovnih ljudskih prava socijalno ugroženim pojedincima i skupinama drugačijeg svjetonazora, nepoštovanje dostojanstva i marginalizaciju žene, prodaju ljudi itd.
U svezi sa španjolskom inkvizicijom papa energično odbacuje nesnošljivost i nasilje, ali ističe da bez obzira na napetosti, zablude i pretjeranosti, koje danas procjenjujemo u svjetlu povijesnih činjenica, treba prepoznati iskrena nastojanja španjolskih intelektualaca u cjelini da slobodu istraživanja usklade s dubokim osjećajem pripadnosti Crkvi. Svjestan potrebe rasterećenja Crkve od neželjenih naslaga prošlosti papa izjavljuje:
Kako šutnjom prijeći preko različitih oblika nasilja koja su počinjena u ime vjere, kao što su vjerski ratovi, inkvizicijski sudovi i drugi oblici narušavanja osobnih prava. Znakovito je da su se metodama prinude, štetnim ljudskim pravima, obilno koristile totalitarne ideologije 20. stoljeća i da se njima još uvijek koriste islamski integristi. Iz metoda prinude rađaju se zločini hitlerovskog nacizma i marksističkog staljinizma. Deklaracija ljudskih prava i, u Crkvi, Deklaracija o vjerskoj slobodi ispravne su reakcije na spomenute događaje. U svjetlu Drugog vatikanskog sabora Crkva svojom vlastitom inicijativom mora revidirati tamne stranice svoje povijesti ispitujući ih u svjetlu evanđeoskih načela. (Iz Pro memorie kardinalima, 1994.)
U pozamašnoj Bibliografiji inkvizicije Emila van der Vekenea iz 1963. recenzirano je 1950 naslova, a dvadeset godina poslije, isti autor navodi 4808 knjiga, studija i prikaza o spomenutoj ustanovi, njezinu povijesnom razvoju i djelovanju. Najnovije publikacije i polemike pokazuju da je problem inkvizicije još uvijek aktualan. Historijska znanost razlikuje rimsku inkviziciju, tj. crkveni sud ustanovljen u 13. stoljeću s ciljem da na području Zapadne crkve iskorijeni vjerovanja i obrede koji nisu u skladu s kršćanskom vjerom i religioznom praksom Crkve, od tzv. španjolske inkvizicije, utemeljene 1. studenoga 1478. u obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti španjolskog katolicizma, koja s vremenom prerasta u oruđe državnih vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.
Inkvizicija je progonila i kažnjavala svako ponašanje koje je izravno ili neizravno dovodilo u pitanje disciplinu Rimske crkve ili neke od njezinih vjerskih istina, bez obzira radi li se o verbalnom ekscesu, znakovima ili vladanju protivnom rimskom uzoru. rimska inkvizicija, koju je 8. veljače 1232. bulom Ille humani generis ustanovio papa Grgur IX., zapravo je odgovor na nemoć dotadašnje Biskupske inkvizicije, predviđene dekretom Ad abolendam, kojim 4. studenoga 1184. papa Lucije III. i car Fridrik I. Barbarosa određuju da “svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će potpomognut nekolicinom svjetovnjaka istraživati djelovanje krivovjeraca na području njegove jurisdikcije.”
Stav prema otpadnicima u prvom mileniju povijesti Crkve
U prvim stoljećima povijesti kršćanstva protivnike službenog naučavanja Crkve isključuje se iz zajednice vjernika od kojih se traži da ne posjećuju krivovjerce.
Kada je krajem 4. stoljeća kršćanstvo proglašeno službenom religijom Rimskog carstva, krivovjercima se počeo upisivati u krivnju “zločin uvrede veličanstva” (crimen laesae majestatis) pod optužbom da ne izvršavaju svoje građanske i vjerske obveze. Srednji vijek je ideju o vjerskom jedinstvu naslijedio od rimskih careva. Političko jedinstvo trebala je osigurati jedna državna vjera.
Poznati kanonist Gracijan oko 1140. godine izjavljuje da su “neki biskupi zajedno s povjerenim im stadom pali u krivovjerje. Kad su krivovjerci prijetnjama i kaznama počeli katolike prisiljavati da prihvate krivovjerje, papa je naredio susjednim biskupima, kojima je car prethodno podijelio građansku jurisdikciju, da brane katolike protiv krivovjeraca i da ih svim sredstvima usmjeruju povratku jedinstvu vjere. Snagom papinih ovlaštenja ovi su ujedinili svoje snage i započeli borbu protiv krivovjeraca, od kojih je jedan dio pobijen a drugi osuđen na zatvor. Krivovjerci su na taj način bili prisiljeni vratiti se jedinstvu katoličke vjere”. Iz navedenog se teksta vidi da crkvene vlasti u borbi protiv krivovjeraca daju prednost fizičkoj prisili.
Bernard iz Clairvauxa (1091. – 1153.), Gracijanov suvremenik, savjetuje da krivovjerce ne treba pridobiti oružjem nego dokazima i uvjeravanjem. I zaključuje: “Ako se uvjeravanje pokaže neefikasnim, neka ih se iz zajednice vjernika isključi izopćenjem. Stavi li tvrdokorne krivovjerce narod na lomaču, u tom slučaju odobravamo njegovu gorljivost ali ne savjetujemo takav postupak, jer vjeru treba preporučivati a ne silom nametati”.
Masovno širenje krivovjerja u drugoj polovici 12. stoljeća zahtijeva i hitna rješenja. Opći crkveni sabor održan 1179. u lateranskoj bazilici izglasava odluku da se “krivovjerci poput katara i patarena izopće” iz crkvenog zajedništva.
Organizirani progon krivovjeraca na Zapadu počinje 4. studenoga 1184. objavom dekreta Ad abolendam u kojem papa Lucije III. i car Fridrik I. Barbarosa zajednički određuju da svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će, potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraživati djelovanje krivovjeraca na područje svoje jurisdikcije. Dekret Ad abolendam unosi u istražni postupak dvije značajne novine: istraga se pokreće ne samo protiv krivovjeraca nego i protiv njihovih zaštitnika i pomagača, a uvjerene i tvrdokorne krivovjerce crkveni forumi dužni su izručiti svjetovnim vlastima (ad brachium saeculare).
Dekretom Vergentis in senium 22. ožujka 1199. papa Inocent III. pooštrava postupak protiv krivovjeraca utvrđujući zakonsku osnovu za konfiskaciju njihove imovine. Dekretalima Licet Heli (2. rujna 1199.) i Qualiter et quando (29. lipnja 1206.) isti papa daje precizne upute za vođenje samog istražnog postupka. Osim toga, Inocent III. na Četvrtom lateranskom saboru 1215. traži da se osuđeni predaju svjetovnim vladarima i njihovim izvršiteljima vlasti, koji će na njih primijeniti zasluženu kaznu.
Rimska ili papinska inkvizicija
Inkviziciju kao “istražni postupak protiv heretičke zloće” (Inquisitio haereticae pravitatis) ustanovljuje, vidjeli smo, papa Grgur IX. bulom Ille humani generis. Papa istražni postupak izuzima iz biskupske nadležnosti i povjerava ga svojim komesarima iz redova svjetovnog klera, monaških zajednica cistercita i premonstrata i prosjačkih redova dominikanaca i franjevaca.
Papinska inkvizicija permanentni je organizam Crkve usredotočen na suzbijanje krivovjerja. Kod inkvizicijskih sudova primjenjuje se izuzetni postupak u kojem je osumnjičeni pod zakletvom dužan svjedočiti protiv sebe. U prvo vrijeme optuženi nema ni odvjetnika, a osuda je bez priziva. Okrivljenog koji bi uporno branio svoje krivovjerne stavove i ne bi pokazao namjeru da od njih javno odstupi, inkvizicija bi redovito predavala svjetovnim vlastima (ad brachium saeculare), koje su opet bile obvezne nad upornim krivovjercima izvršiti presudu. Slično je bilo s relapsima, tj. nad onima koji su se jednom ili više puta javno pokajali ali su uvijek iznova upadali u krivovjerje.
Uz potrebu tako drastičnih metoda i oružja, bila je opasnost da inkvizicija izmakne papinoj kontroli ili da se izrodi, što se nerijetko i događalo. Papa Inocent IV. dekretalom Ad extirpanda (15. svibnja 1252.) dopušta primjenu torture u istražnom postupku, točno određujući slučajeve i uvjete korištenja. Papa se pritom poziva na sličnu praksu koja se kod svjetovnih sudova primjenjuje protiv lopova i razbojnika. Njegovi nasljednici Aleksandar IV. i Urban IV. 27. travnja 1260. i 4. kolovoza 1262. dopuštaju inkvizitorima da prisustvuju torturi i da preko svojih pomoćnika bilježe iznuđena priznanja.
Pape, istina, uporno ponavljaju da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim i strogo određenim slučajevima zahtijevajući da nikad ne dovede u pitanje tjelesni integritet i život optuženoga, ali se pojedinci nisu uvijek pridržavali papinskih instrukcija, pa odatle brojne pritužbe protiv inkvizitorskih postupaka.
Španjolska inkvizicija
Nije poznato na osnovu kojih motiva papa Siksto IV. godine 1478. ovlašćuje Ferdinanda Aragonskog da imenuje tri do četiri inkvizitora radi uspostave mira u Španjolskoj, u kojoj su poslije “reconquiste” Granade, zajedno živjeli kršćanski starosjedioci, Židovi i muslimani. Latentni je antisemitizam prisutan na Pirinejskom poluotoku, a od 11. se stoljeća manifestira povremenim krvavim progonima Židova, koji su se po mišljenju mnogih u novčarskom poslovanju bogatili lihvarenjem. Da izbjegnu neprilike sa starosjediocima, ugledniji Židovi prelaze na kršćanstvo, iako mnogi sumnjaju u iskrenost ovih obraćenja što još više pojačava napetost između kršćanskih starosjedilaca i novoobraćenika. Libro verde de Aragort, priručnik rodoslovlja uglednih španjolskih obitelji 15. i 16. stoljeća, dokazuje da u venama mnogih pripadnika najvišeg španjolskog plemstva teče židovska krv.
Papinska se inkvizicija u Aragoniji, koju od 13. stoljeća vode dominikanci, ograničavala na “istraživanje heretičke zloće” te u vrijeme “reconquiste” očito nije odgovarala namjerama španjolskih vladara koji su u njoj nazirali moćno sredstvo društvene kontrole protiv neposlušnog plemstva i protiv, čini se, samo prividno obraćenih Židova i muslimana. Nije poznato zašto je papa Siksto IV. bulom od 1. studenoga 1478. opunomoćio kraljeve Kastilije i Aragonije da imenuju ili opozovu dva do tri inkvizitora po svom izboru, kao ni činjenica da je “Vrhovni savjet inkvizicije” uzdignut u red najviših državnih institucija u Španjolskoj.
Španjolska od 1482. postaje poprištem eskalacije brzih inkvizicijskih postupaka s inkvizicijskim sudovima u Sevilli (1480.), Cordobi (1482.), Valenciji (1482.), Zaragozi (1482.), Ciudad Realu (1483.), Toledu (1483.), Barceloni (1484,), Valladolidu (1488.), Granadi (1526.) i drugdje.
Iako papa prosvjeduje protiv “utrke za dobitkom” i lošeg postupka pojedinih inkvizitora, čije su žrtve ne samo prividno obraćeni Židovi i muslimani nego i brojni kršćani, na kraljev prijedlog Tomas de Torquemada 17. listopada 1483. dolazi na čelo “Vrhovnog savjeta inkvizicije”. Torquemadino je imenovanje dovelo do otvorene pobune privilegiranih staleža, koji su strahovali da će bogati obraćeni Židovi napustiti Španjolsku i svojim odlaskom dovesti u krizu ionako teško financijsko i gospodarsko stanje u zemlji, ali je kralj Ferdinand 1485. skršio otpor plemstva.
Godine 1510. papa Lav X. zabranjuje da se inkvizicija bavi trgovačkim aktivnostima, ali je habilitira u postupcima protiv optuženih za dvoženstvo, lihvu i psovku. Za pontifikata pape Hadrijana VI. (Adrian Floriszoon iz Utrechta) inkvizicija nastavlja služiti interesima španjolskih kraljeva.
U očima monarha španjolska inkvizicija predstavlja neograničen društveni nadzor nad cjelokupnim stanovništvom te se ne ograničuje samo na progon obraćenih Marranosa i Moriscosa, već i na kršćanske starosjedioce optužene zbog simpatija prema protestantizmu i moralno neprihvatljivih običaja kao što su dvoženstvo, psovka i različite nastranosti.
Studija prof. Bennassara i suradnika sadrži vrlo precizne analize s postotcima osuđenih muškaraca (najviše psovača) i žena (56 % osuđenih Moriscosa ženskog su roda, jer su majke svoje potomstvo poučavale u islamskom vjerovanju), stranaca (najviše je Portugalaca koji su potajno prakticirali židovstvo). Među osuđenima ima i crkvenih prelata (španjolski primas Bartolome de Carranza y Miranda), predstavnika klera (12 % u okrugu Longrono) i redovnica. Bilo je trgovaca, zanatlija, zemljoradnika i pastira. Ima i općinskih funkcionara, liječnika i predstavnika zakona, ali tek pokoji hidalgo i caballero. Zanimljivo je da relativno visok postotak osuđenih pripada kleru i ljudima s višom školskom naobrazbom. Treba li neznatan broj osuđenih plemića pripisati njihovom korektnom ponašanju ili pak “zatvaranju očiju” pojedinih inkvizitora?!
U literaturi malo se govori o osobnosti španjolskih inkvizitora. Spominje se tek nekoliko značajnijih imena: Torquemada, Cisneros, Espinosa, Zapata, Guevara. Prof. Bennassar nas uvjerava da španjolski “istražitelj heretičke zloće” nije nikakav religiozni fanatik ni progonitelj grešnika pod svaku cijenu već ugledni državni službenik koji savjesno obavlja svoj posao. Uz solidnu teološku izobrazbu, inkvizitor redovito posjeduje diplomu građanskog (Leyes) i crkvenog (Canones) prava. Odanijim i spretnijim istražiteljima poslije višegodišnje službe otvorena su vrata “Vrhovnog savjeta inkvizicije”, biskupsko dostojanstvo ili neka od viših državnih službi. Kod inkvizitora dolaze do izražaja dobre i loše strane ljudske prirode.
Usprkos strogosti koju traži karakter službe, inkvizitori su s jedne strane nastojali razumjeti ljudske pogreške, oprostiti, pokazati se darežljivim, dok su s druge strane kao i svi ljudi bili podložni slabosti tijela i autoritativni. Unutar same ustanove provodio se strogi nadzor inkvizitora i njihovih suradnika. Dugotrajne i strpljive istrage dokaz su opravdanosti čestih priziva optuženih na “Vrhovni savjet inkvizicije”. Godine 1577. nadzornoj komisiji na području Cordobe upućeno je osamnaest pritužbi protiv inkvizitora Francisca Gasca de Salazar, a dvadeset protiv njegova kolege Alonsa de Lopez.
Španjolsku inkviziciju vode kleričke osobe potpomognute svjetovnjacima. Ovi suradnici (familiares), zakoniti posjednici ofenzivnog i defenzivnog oružja, organiziraju sigurnost inkvizitora i privođenje optuženih. Svakom sjedištu inkvizicije pripada jurisdikcija nad određenim područjem. Inkvizitori obilaze gradove i sela u pratnji prokuratora, pisara i policijskog časnika (alguazil) pozivajući zalutale da se posredstvom blaže pokore tijekom četrdeset dana vrate kršćanskoj, tj. katoličkoj vjeri. Tvrdokorne se krivce silom privodi u inkvizicijski zatvor i podvrgava ispitivanju. Svaki inkvizicijski sud ima dva ili više inkvizitora, po jednog sudskog prisjednika, prokuratora, policijskog časnika, tri pisara, dva skoroteče, jednog do dva blagajnika, jednog ovrhovitelja, dva stražara, jednog kirurga, jednog liječnika i jednog suca za zaplijenjenu imovinu.
U narodu španjolska inkvizicija pobuđuje strahopoštovanje. Nagli skok cijena 1652. naveo je građane Seville da silom provale u skladišta namirnica i otvore vrata gradskih zatvora, ali nisu dirnuli u zatvor inkvizicije. Nadopunjujući 1578. Eymerichov Priručnik za inkvizitore, Francisco Pena piše:
Treba se prisjetiti da prvi cilj inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spašavanje duše optuženoga nego zastrašivanje naroda… U slučaju osude u odsutnosti, dobro je napraviti lutku osuđenog na koju će se napisati njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetovnom sudu, kao što bi se učinilo da je odsutni stvarno prisutan… Ovo je vrlo pohvalna praksa sa zastrašujućim učinkom na prisutne.
Broj žrtava španjolske inkvizicije
Povjesničari se razilaze o broju žrtava inkvizicije. Juan Antonio Llorente stavlja na dušu španjolskih inkvizitora 340 592 presude, od kojih 31 912 osuda na lomaču i 17 659 osuda izrečenih u odsutnosti. Prof. Bennassar sa suradnicima zaključuje da je na smrt osuđeno relativno malo optuženih (do 3 %). Najveći broj smrtnih osuda odnosi se na godine 1480. – 1530. s oko 5000 žrtava, uglavnom iz redova obraćenih Židova. U razdoblju 1530. – 1700. na 50 000 sudskih postupaka izrečeno je oko 500 smrtnih presuda, a poslije 1700. još 100 do 200 izvršenih osuda.
Osim uobičajenih kazni preuzetih iz građanske sudske prakse, španjolska inkvizicija upotrebljava i duhovne kazne: odricanje pod zakletvom za lakše (de levi) i teže (de vehementi) prijestupe, zatvaranje u vidu pouke u vjeri, kaznu suspenzije i degradiranja kleričkih osoba, sudjelovanje u pokorničkim ophodima sa žutom tunikom (tzv. sanbenito) na kojoj su ispisani ime i krivnja osuđenog itd. Inkvizitori su u presudama mnogo blaži od građanskih sudaca, ali treba imati u vidu da njihove presude ne sankcioniraju zločin nego “prijestup mišljenja i običaja”.
Iznenađuje tajnovitost postupka. Inkvizicijski je zatvor “tajni zatvor”, a tužitelj je mogao biti svatko, pa čak i okorjeli krivovjerac, kriminalac i krivokletnik. Protiv optuženoga nije mogao svjedočiti jedino njegov “smrtni neprijatelj”.
Inkvizicija nije osigurala duhovno jedinstvo Španjolske, iako je bdjela nad razvojem teoretske spekulacije, a afirmacijom autoriteta pokušala nadomjestiti religioznu meditaciju. Vrhunac moći španjolske inkvizicije podudara se sa “zlatnim stoljećem” teologije, književnosti i umjetnosti na Pirinejskom poluotoku. Francisco de Vitoria, Carranza, Mateo Aleman, Cervantes, Lope de Vega, Gongora, El Greco, Velasquez i drugi velikani teološke refleksije, pera i slikarske palete suvremenici su Torquemade i Zapate. Djela španjolskih autora 16. stoljeća spadaju u domenu estetike pisanja i proučavanje plastične ljepote u slikarstvu i skulpturi. Djela Cervatesa i Calderona izražavaju “tragičan osjećaj života”, ali ne dovode u pitanje ustaljeni društveni poredak i svjetski red.
Španjolska, koje tijekom srednjega vijeka upoznaje Europu s arapskom kulturom i antičkom znanošću, u 17. i 18. stoljeću ostaje izvan europskih duhovnih i intelektualnih zbivanja. Zalažući se za jedinstveno vjerovanje i podlažući pojedince stalnom nadzoru, inkvizicija je u Španjolaca uništila ideju o vjerskoj slobodi i postala očit primjer drame koja prijeti ljudima svaki put kad se nastoji silom uspostaviti organsku vezu između Crkve i Države.
Inkvizicija i praznovjerje
Papa Ivan XXII. (1316. – 1334.) povjerava inkviziciji vođenje istražnih postupaka protiv lažnih proricatelja budućnosti, čarobnjaštva, vračara, zazivača duhova, svetogrdnika i drugih oblika praznovjerja.
Spomenuti papa 27. veljače 1318. informira biskupa Frejusa o pogubnom djelovanju nekih njemu poznatih ljudi, optuženih zbog “djela nekromantije, geomantije i drugih čarobnjačkih umijeća”, koji su se često “služili zrcalima i slikama posvećenim po njihovu prokletom obredu i, smještajući se u krug, zazivali su više puta zle duhove da uz njihovu pomoć poduzmu djela protiv zdravlja ljudi ili ubijajući ih snagom čarobnih izreka ili skraćujući im život usađivanjem malaksalosti”. Ovi su, nastavlja papa, “ponekad zatvarali demone u zrcala, kolutove ili prstenje da ih pitaju ne samo za prošle događaje nego i za buduće, želeći proricati po njihovim uputama i samu budućnost, koju može znati jedino Bog”, a jer su “napustili svog Spasitelja uzdajući se u takvu pomoć demona i smatrajući dostojnim da im služe i da im iskazuju božanske časti (i) odajući se toj i drugim odvratnim praznovjerjima koje se protive katoličkoj vjeri (ne smije se prijeći) preko kuge takvih praznovjerja čije sljedbenike i građanska vlast smatra protivnicima općeg dobra i neprijateljima ljudskog roda, pogotovu što one odišu grijehom heretičke opačine, (stoga postupak) protiv spomenutih treba povjeriti Inkviziciji”.
Papin stav o praznovjerju poznat je iz pisma kardinala Vilima Godina, koji 22. kolovoza 1320. javlja karkasonskom “istražitelju heretičke zloće” da ubuduće može voditi istragu i pokretati postupak:
1. Protiv onih koji žrtvuju demonima ili im se klanjaju ili im iskazuju štovanje i u znak toga daju im pisani papir ili bilo što drugo ili sklapaju s njima izričite obavezne ugovore;
2. Protiv onih koji prave ili daju praviti bilo kakav lik ili ma što drugo da bi privezali uza se demona ili uz zaziv demona vršiti bilo kakve čarolije, ili protiv onih koji zloupotrebom sakramenta krštenja krste ili daju krstiti lik od voska ili od nečega drugog ili inače uz zaziv demona prave takav lik ili ga daju praviti na bilo koji način, ili ako namjerno ponavljaju čin krštenja ili ređenja ili potvrde;
3. Protiv svetogrdnika i čarobnjaka koji uzimaju sakrament euharistije ili posvećenu hostiju kao i druge sakramente Crkve ili oblik i tvar bilo kojega od njih pa ih zloupotrebljavaju u svojim vradžbinama i čarolijama.
Posavjetovavši se sa svojim suradnicima i s nekoliko eminentnih teologa, vrhovnih starješina utjecajnih redova i biskupima, među kojima je i Augustin Kažotić zagrebački biskup, koji od jeseni 1318. boravi na papinu dvoru u Avignonu, Ivan XXII. inzistira da inkvizitori protiv čarobnjaka postupaju kao i s krivovjercima.
Augustin Kažotić u svojim Izlaganjima naglašava da “krivovjerje u sebi uključuje krivo mišljenje u razumu i tvrdokornost u volji gledom na vjerske istine i moralno djelovanje”, dok gatanje ili bajanje kvalificira kao “nedozvoljeno istraživanje budućnosti koja se ne mora ostvariti”. Ako se “učinak postigne uzročnom spoznajom onda to nije praznovjerje nego umijeće”, zaključuje učeni trogirski dominikanac, koji s idolopoklonicima izjednačuje samo “zazivače duhova i tvorce čarolija koji to čine s uvjerenjem da njihove čine pospješuje demonska moć”.
Augustin smatra praznovjernima one koji sakramente primaju isključivo zbog postizanja tjelesnog zdravlja, dok po njegovom sudu “osudi zbog krivovjerja podliježu takvi koji bi npr. zbog čarolija uranjali sliku u vodu služeći se pritom obrascem krštenja s ciljem da drugome naude”. Dok za uvjerene krivovjerce, idolopoklonike i svetogrdnike hrvatski teolog ne nalazi opravdanja, gataoce ili bajaoce i druge širitelje praznovjerja ispričava neznanjem i često vrlo teškim socijalnim položajem pojedinaca i grupa koji svoj naoko bezizlazni položaj rješavaju uranjanjem u čarobni svijet tlapnji i prividnosti.
Trijezno Kažotićevo promišljanje u suprotnosti je s Maljem protiv vještica (Malleus maleficarum, 1486.) Henrika Institoris-Kramera i Jakova Sprengera. Prema Institorisu, nelojalnom oponentu našeg reformatora Andrije Jamometića, progon vještica našao je vrlo plodno tlo u germanskim zemljama i na sjeveru Europe. Preko Austrije dolazi i u naše sjevernije krajeve gdje su inkvizitorsku revnost u ovom apsurdnom “istjerivanju đavla” iz nevinih ljudi, uglavnom žena, nastavili građanski sudovi.
Tekst u cijelosti pročitajte na bitno.net.
Izvor: narod.hr