Povodom stote obljetnice smrti fra Didaka Buntića, hercegovačkog franjevca koji je cijeli svoj život posvetio služenju Bogu i svome hercegovačkom puku, cijelu veljaču posvetili smo ovom poniznom velikanu. Nakon emisija o njegovu, djetinjstvu i školovanju, gospodarskom i političkom djelovanju, akciji opismenjavanja puka, u posljednjoj četvrtoj emisiji, s našim gostom dr. sc. fra Robertom Jolićem, govorili smo o poznatoj akciji spašavanja gladne djece u Prvom svjetskom ratu, fra Didakovoj smrti koja ga je u 51. godini života zadesila u Čitluku, i prijenosu njegovih kostiju koje su prvo počivale u Čitluku, potom u Mostaru, a na kraju u crkvi koju je sam izgradio na Širokom Brijegu.
Akcija spašavanja djece od gladi
“Rekao bih da to je možda bilo najteže vrijeme u povijesti Hercegovine, ta 1917. god., kada je dio Hercegovine, bio na rubu umiranja. Neki su dapače i umirali, i s druge strane, vidimo baš veličinu fra Didaka Buntića, ali ja ovdje uvijek moram reći, njegovo ime se stavlja u prvi plan i na prvo mjesto, i to je u redu, međutim, ni on to ne bi mogao napraviti bez velike potpore i ondašnjega biskupa fra Alojzija Mišića, i ondašnjega provincijala fra Davida Nevistića, i bez suradnje svoje braće svećenika i franjevaca i dijecezanskih svećenika, ali i državnih vlasti. Ne smijemo to zaboraviti! Dakle, fra Didak nikada ne bi dobio vlak, koji je četiri puta vozio, djecu iz Hercegovine u Slavoniju i Srijem, da to nisu organizirale državne vlasti, Zemaljska vlada u Sarajevu. Međutim, njega ipak moramo staviti na prvo mjesto, zato što je on bio glavni organizator svega toga. On je sam toliko psihički patio, gledajući taj bijedni narod, gledajući tu djecu, koja su doslovno umirala od gladi, gledajući te ljude koji su gulili koru s drva i pasli travu, da bi nekako preživjeli. Negdje sam pročitao, mislim u tekstovima koji su ostali sačuvani iz tog vremena, kako majke, jer su očevi uglavnom bili na ratištima, pokušavaju prehraniti tu svoju djecu, ali nemaju čime prehraniti, i onda se gulila kora, pa se mlila, pa se kuhala itd… onda kada bi ta djeca to pojela, nakon pola sata bi imala tako strašne bolove, da su vriskala od bolova, bolio ih je stomak od toga idt… Fra Didak je vidio da je najbolje rješenje, da se barem spase djeca, jer odrasli su ipak malo čvršći, odrasli će se ipak nekako bolje snaći, i onda je on, ponavljam, preko i u suradnji s austro-ugarskim vlastima, osobito s generalom Sarkotićem, kojega se mora ovdje u pozitivnom smislu istaknuti, koji je bio poglavar Zemaljske vlade u Sarajevu, organizirao četiri vlaka, koja su prevezla tisuće i tisuće djece iz Hercegovine. Koji je točan broj, mi danas sa sigurnošću ne možemo reći, jer je djece odlazilo i mimo tih organiziranih odlazaka vlakova, neki kažu 14.000, mislim da je to najbliža brojka, neki kažu čak 17.000. I tu je fra Didak također vodio i muslimansku i srpsku djecu, dakle on nije birao, jer glad i bijeda ne bira, tu više nije važno tko je koje nacije, tko je koje vjere, i druga vrlo važna instanca koja je pomogla fra Didaku, je bio taj odbor za zbrinjavanje djece u Prvom svjetskom ratu, koji je djelovao u Hrvatskoj. I fra Didak je zapravo ugurao, hajmo to tako reći, ovu djecu iz Hercegovine, dijelom i iz Bosne, u tu priču o djeci u Hrvatskoj, primjerice iz Istre, dalmatinskog primorja, iz siromašnih krajeva dalmatinskog zaleđa, koji su siromašni kao i Hercegovina, i organizirao također i svećenike gore, i vlasti gore u Slavoniji i u Srijemu, koje su organizirale te bogatije ljude da bi oni primili tu izgladnjelu djecu, u svoje kuće, u svoje domove. Vrlo je zanimljivo navesti da su postojala i pravila kad netko želi primiti dijete, kako se on mora ponašati prema toj djeci. Dakle omogućiti im hranu, omogućiti im školovanje što je vrlo važno, omogućiti im vjersku obuku, odlazak u crkve, obući ih… Dakle, doista je većina tih ljudi tako srčano prihvatila tu izgladnjelu djecu, vrlo je zanimljivo kasnije kada je prošlo to najteže vrijeme, kada je prošao rat 1918./1919., kada su se djeca trebala vratiti, da se puno djeca uopće nije željelo vratiti u Hercegovinu. Jer znate kada vi dođete iz mjesta gdje ste jeli koru i travu, u sela ili obitelji, gdje ste skoro svaki dan mogli jesti meso i živjeti sasvim normalno, bez ikakve gladi i mogućnosti za bilo kakvu glad, onda se teško vraćate na stara mjesta. I doista, ja bih rekao i ovom prigodom i uvijek, Hercegovina pa i Dalmacija i drugi siromašniji krajevi, nikada ne mogu dovoljno zahvaliti tim dobrim ljudima u Slavoniji i u Srijemu, koji su primili tu djecu u svoje obitelji, koji su ih hranili, koji su se tako lijepo i dobro prema njima odnosili da su ih neki smatrali svojim drugim roditeljima.”
Fra Didakova smrt i prijenos kostiju
“Dakle fra Didak je obolijevao već prije. Imamo jedan dopis da je on, ne znam koliko točno godina prije smrti, možda 4 ili 5, nisam siguran, da je on bio na liječenju mjesec dana, čini mi se u Beču. Dakle on je već prije imao zdravstvenih poteškoća, međutim, očito je da je on najmanje vremena imao za to, jer je imao puno važnijih stvari. On je došao na sv. Blaža u Čitluk, jer tada je u međuvremenu bila dokinuta župa Gradnići, pa ponovno uspostavljena, ali to je sada priča za sebe, tako da je sv. Blaž postao patron nove župe Čitluka, i sveta misa je bila na groblju Podadvor jer crkve dakako nije ni ti bilo. I tu prigodu fra Didak je iskoristio da bi otišao u Čitlučko polje, mjeriti ono što je trebalo za eventualnu melioraciju Čitlučkoga polja, koja usput rečeno do danas nije odrađena, iako je bilo pokušaja, koji nisu do kraja uspjeli. I tu je imao bolove, bilo je još ljudi s njim. Odveli su ga u župnu kuću, to je današnja stara župna kućica, pokojni fra Kornelije ju je obnavljao. To je kraj obiteljskog centra Ivan Pavao II. Donesen je na kolima u tu kuću, i tu mu je tadašnji župnik fra Paško Martinac podijelio posljednje pomazanje i dao mu odrješenje, i on je tu preminuo. Dakle gotovo u svome rodnome mjestu, dakle rođen je u broćanskom kraju, u selu Paoča, umro je u Čitluku, u 51 godini života. I ovo valja spomenuti, on je tolika djela napravio u tako kratko vrijeme, 51 godina to je danas, može se reći vrlo mlad čovjek. Nakon toga je on bio pokopan tu na groblju Podadvor, iako su već tada Širokobriježani tražili da se on pokopa na Široki Brijeg, jer je tu proveo većinu svoga života. On je naime 19 godina bio profesor na širokobriješkoj gimnaziji, i mislim 8 godina od toga i ravnatelj gimnazije, a također i u Mostar su tražili jer je on umro kao aktualni provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Međutim domaći svijet nije htio ni ti čuti za to. On je pokopan tu, vrlo jednostavno, u najobičnijem drvenom sanduku, bez ikakvih posebnih obilježja, bio je samo jedan drveni križ. Sjajni govori su već tada izrečeni na njegovom sprovodu, i ne samo vezano za svećenike, biskupe, zamjenika provincijala i tome sl., nego čak i jedan muslimanski efendija, koji je također bio u politici Baljić, je tako divan govor o njemu održao, to su muslimani koji su sebe smatrali Hrvatima po nacionalnosti, i brojni drugi smrtni govori su napisani u tako divnim tonovima o njemu, pa čak i onaj Sarkotić kojega je fra Didak tako često znao kritizirati, i tražio je od njega da učini puno više za taj narod, nego što su vlasti činile. I to fra Didakovo tijelo je počivalo tu sve do 1938. god., tada je preneseno, bilo je pola godine u Mostaru, a onda je preneseno u crkvu na Širokom Brijegu, gdje je pokopano i gdje počiva do današnjega dana. Vrlo je zanimljivo, često se zna reći, čuo sam i ja na svoje uši, zašto tako kratki natpis?! Tu piše samo fra Didak Buntić, rođen tada, umro tada, otprilike tako. Dakle on je živio vrlo ponizno, on nije tražio nikakvih posebnih hvala, ni ti je on želio da se na njegovu grobu pišu bilo kakvi dugi natpisi, i ta jednostavnost je sačuvana na njegovom grobu. Rekao bih da je u to vrijeme bila planirana izgradnja mauzoleja, još u vrijeme dok je on bio pokopan u Čitluku. Bile su pokrenute i akcije, nažalost od toga na kraju nije bilo ništa. Bilo je planirano već tada da se ta spomen crkva u Čitluku, tada nije bilo crkve, radi u spomen fra Didaku Buntiću i brojni ljudi sa strane su se javili da bi tome pomogli, i pogotovo naši fratri sa strane koji su bili u Americi. Nažalost ni od toga nije bilo ništa, ja danas ne mogu znati razloge, gdje je to zapelo i zašto je zapelo. Čak ni spomenika nikakva nije imao, osim na staroj crkvi, gdje je on kršten u Gradnićima, ali to je samo jedan natpis, i evo ponavljam sve dok nije fra Marinko Šakota, tadašnji župnik u Gradnićima, pokrenuo tu akciju za izgradnju njegovog spomenika, zapravo i nije bilo spomenika njegova u Hercegovini, i postoji još jedan spomenik, veliki, na Širokom Brijegu, što je i logično, jer ponavljam većinu svoga života proveo je na Širokom Brijegu, i najduže je bio vezan za Široki Brijeg.”
Ostavština fra Didaka Buntića
“Ponajprije ja bih rekao što smo živi. Tamo imate jednu vrlo zanimljivu rečenicu napisanu, netko od te djece koja su išla u Slavoniju, koje je Didak vodio, reklo je: “Mi smo živi”! Dakle to je ono što je fra Didak učinio! I da nije te djece, brojni bi umrli, ne bi bilo ni brojnih ljudi danas, koji žive u Hercegovini, znači čisto u ovome najbanalnijem značenju, ako možemo tako reći, riječi. Ali dakako i u svemu onome što je on pokušavao uraditi, napraviti Hercegovinu boljim i ljepšim mjestom za život. On je oduvijek tvrdio da je Hercegovina Misir, da je ona najbolja zemlja na svijetu, i oduvijek je tvrdio samo da ima prave uprave koja bi znala odraditi sve ono za boljitak toga naroda, to bi bilo neusporedivo ljepše za život, nego što je bilo tada, nego što je nažalost i danas. I ja bih rekao da svi oni koji žele dobro Hercegovini, i hrvatskom narodu i u Bosni i u Hercegovini, da se uvijek mogu pozivati na fra Didaka. I ako bismo bi uložili i djelić svoje energije u odnosu na ono što je on radio, pa sigurno je da bi i danas stanje bilo puno bolje.”
Izvor:radio postaja mir međugorje