Vijest da je UEFA otvorila istragu o incidentima čelnika PSG-a u prostorima svlačionica na Bernabeu zaokružila je crninu tjedna kluba. Kojem se tepa da je pariški ponos, ali kojeg se sve više i u Gradu svjetlosti tretira problemom. Unatoč milijardi iz Katara PSG se u Ligi prvaka ne uspijeva uzdignuti do toliko željenog trona, piše Jutarnji list.
Nakon katastrofalnih pola sata na Bernabeu i eliminacije više će aktera ovog kluba morati platiti svojim odlaskom. Među prvim označenim krivcima jesu trener Pochettino, potom direktor Leonardo, te golman Donnarumma. Ništa bolje po pitanju kritika ne stoje ni drugi igrači, na čelu s Messijem, Neymarom i Marquinhosom, ali njihova sudbina je odveć vezana za financijska i statusna pitanja da bi ih se na Parku prinčeva odmah riješili.
Al Khelaifi, čelni čovjek PSG-a kao blještavog projekta koji treba osnažiti globalni prestiž Katara i njegovih vlastodržaca, čelnik je i europske klupske asocijacije ECA. Ona je partner UEFA-e i odigrala je važnu ulogu u borbi protiv Superlige. Al Khelaifi je saveznik Aleksandra Čeferina, no njegova incidentna ponašanja odaju kako je i u njemu proključalo zbog raznih potopa kluba koji troši enormni novac da bi postao najbolji u Europi i svijetu. Pojam novca nije problem, nego je to onaj odjek koji proizvodi činjenica da preplaćuju razmažene zvijezde i dvojbene karaktere, a stalno dobivaju lekcije i porcije konkurencije. Taj odjek ukazuje da oni koji vode taj projekt ne znaju svoj posao.
I kako eho lako dopire do Katara, rastuće nezadovoljstvo vladara jasno je počelo pritiskati Al Khelaifija. Najveći teret je sada već vidljiv europski kompleks PSG-a. Kluba koji se više ne može pozivati na dominaciju u francuskoj ligi, jer u razlici financijskog uloga i vrijednosti momčadi bila bi zbilja sramota da ne budu lideri. To im se dogodilo prošle sezone, ali kako je Europa definirana kao glavni natjecateljski cilj, domaći flop tretiran je kao znak da su se veliki dečki opustili u domaćem okruženju.
Povlašteni status
Upravo taj pristup da se fakultativno trenira, opušteno igra kod kuće i udobno živi u udobnosti francuske prijestolnice, djeluje kao kamen temeljac svih propasti u Ligi prvaka. Ponavljaju se “katastrofe” u većem ili manjem obimu, a Al Khelaifi sa suradnicima kao da iz tih padova nije ništa naučio. Očito je da ili ne razumije, ili je loše savjetovan i informiran, ili jednostavno prkosno hoće pokazati da je novac “glavni igrač” koji će dovesti do željenog cilja.
Gdje su korijeni posrtaja koji su se dogodili s Barcelonom (4:0, pa 1:6), Manchester Unitedom (vani dobili 2:0, kući izgubili 1:3), te sada Real Madridom? Moglo bi se vrlo jednostavno zaključiti da je PSG kupovao od 2011. sve što je htio i mogao, koliko god koštalo. Takva politika je PSG brzo dovela do naleta agenata koji su pošto-poto htjeli poslovati s njima, jer su osjetili da svaki igrač može višestruko više zarađivati nego što je to bilo u prethodnom klubu. Niska igrača, a bilo ih je ukupno 124 u 11 godina, koštala je samo u odštetama 1,4 milijarde eura.
Kad dodate bruto plaće, debelo iznad prosjeka i klubova elitne skupine, jasno je da je PSG došao u sukob s UEFA-inim financijskim fair playom. Dakako da je utjecaj tako financijski moćnog subjekta pridonio da se PSG uvijek izvuče iz težih sankcija. Što je proizvelo, između ostalog, i animozitet drugih velikih u Europi, koji osjećaju da je PSG, kao i Man. City, favoriziran u poslovanju. Možda je i takav status nedodirljivih – koji u Francuskoj zalijevaju svojim doprinosima čak i politički lideri, između ostalog i tako što predsjednik države lobira kod obitelji Mbappe da igrač ostane u Parizu – pridonio da Al Khelaifi živi u uvjerenju da će sve riješiti novcem.
Pa ako ode Beckham doći će Ibrahimović, ako ne uspije s Buffonom bolje će biti s Donnarummom, ako Tuchel nije dovoljan doći će Pochettino…
Kupuju bez logike
Čovjek koji diktira sportsku politiku kluba je bio odličan nogometaš. Leonardo Araujo igrao je između ostalog i za Milan i za PSG. Kad je zaključio karijeru radio je i za AC Milan, osigurao niz vrijednih pojačanja klubu iz Južne Amerike (Kaka, Pato, Thiago Silva). Onda se okušao i kao trener, da bi se milanistima prvi put zamjerio kada je prešao na klupu Intera. Kada ga je Al Khelaifi pozvao u PSG 2011. prihvatio je jer mu je projekt, uz top plaću, nudio i neograničene resurse za igrače.
Ubrzo je izazvao sablazan u Francuskoj kada je nakon jedne utakmice napao fizički i pljuvao suce. Kažnjen je dužom zabranom, te je ubrzo podnio ostavku. Otišao je, da bi se prije tri godine, nakon neuspješne epizode u Antalysporu kao trener, odnosno u Milanu kao generalni direktor, vratio u PSG. Njega danas pariški kritičari najviše napadaju jer je kao čovjek iz nogometa visokih razina morao prepoznati da je ovakav vid građenja momčadi osuđen na propast. Zašto? Zato jer PSG kupuje bez stručne logike, trenerove jasne ideje da stvori homogenu i kompaktnu momčad, ali s okvirom glamura koji u prijelaznom roku guta knedle zavisti gledajući vatromet dolazaka na Park prinčeva.
Eto, 14. kolovoza prošle godine, uz pravi vatromet, navijači su euforično pozdravili nove akvizicije – Messija, Ramosa, Hakimija, Wijnalduma i Donnarummu. Spremni za Europu! Slogan koji je u Madridu urušio pod okvirom Europa nije spremna za iskorak PSG-a…
Nogomet je proces u kojem je gradnja momčadi, njene igre i u konačnici natjecateljski iskorak obvezan protokol. Djeluje vrlo jednostavno ako imate potreban novac, iako u praksi, kako pokazuje upravo PSG, tu jednostavnost je najkompliciranije sprovesti u djelo. Šefovi kluba motivirani ambicijom da pokažu da mogu sve kao i drugi uspješni nogometni vladari, oslonili su se na snagu novca, zanemarujući snagu struke i zakon stvaralačke logike. Zato se PSG u Madridu, iako 60 minuta djeluje neuhvatljiv za Real, raspadne kao kula od karata kada voda dođe do otežanih im nogu.
PSG nije momčad, nije grupa, to je skup egoista koji su došli zbog velikog novca i koji Francusku doživljavaju kao relaksirajuću oazu jer tamo dominiraju. Paradoks je da ih dočekuju Francuzi, koji u svojoj aroganciji da su (i tu) najmoćniji, samo potenciraju taj ukupni gard “nitko nam ništa ne može”.
Izvor:jutarnji.hr