U školi je Antonija voljela kemiju. Glazbeno se obrazovala, učila je svirati saksofon. Ali na kraju je među rijetkim djevojkama završila u teškom i opasnom poslu. I tu je najbolja! Na prvi je pogled možda plaha i nježna. No njezina snaga i upornost jednostavno zadivljuju. Ona ruši predrasude.
Ova dvadesetčetverogodišnja Imoćanka željela je biti profesorica biologije i kemije, a njezin je otac je htio da nakon što je završila srednju glazbenu školu “nastavi sa saksofonom”. Međutim, Antonija je odlučila drugačije.
Prije 3 je godine završila je policijsku akademiju. Tada je raspoređena u jedinicu interventne policije Zadar, sljednicu legendarnih „Poskoka“ s Velebita. Kolegica nema puno, samo su dvije, kaže Antonija Radeljić.
– Kad sam bila mala, padalo mi je na pamet da budem vojnikinja ili policajka, jer u obitelji ima dosta vojnika. Ja sam što više pomagati ljudima i služiti ovoj državi. To me potaklo, priča Antonija. Priznaje da su drugi skeptični kako tako “sitna cura može raditi ovaj posao”. Ima onih koji to podržavaju, a i onih koji smatraju da je to muški posao. Dodaje kako je pokazala da to jednako uspješno mogu raditi i žene.
– Antonija je kratko u policiji ali je ostvarila vrhunske rezultate. Bila je najbolja pripadnica oružanih snaga, bila je najbolja pripadnica policije. U glavi je jaka i ja i cijela naša jedinica ponosna je na nju. Ostalima može poslužiti kao uzor, kaže Antonijin instruktor Nikola Marketin.
Činjenica da je žena ne daje joj nikakve povlastice
Završiti akademiju možda je bilo lako, ali ući u interventnu policiju zahtjevalo je proći mnogobrojne testove kojima se dokazuju psihofizičke i motoričke sposobnosti. A Antonija ne samo da ih je prošla, već se i svakodnevno dokazuje. Ove je godine proglašena najboljom interventnom policajkom Hrvatske. Činjenica da je žena ne daje joj nikakve povlastice.
– Sve što sam napravila i ostvarila bio je samo moj vlastiti trud. Muški kolege nas gledaju ravnopravno kao i muškarce. Mi obavljamo iste zadaće kao i oni, kaže Antonija. Zaštitna oprema interventnog policajca teška je 13 kilograma i nosi se najmanje deset sati.
U rujnu je Antonija pobijedila u ženskoj konkurenciji na Memorijalu „Šimo Đamić“. Ta vojno-policijska utrka trčala se 35 kilometara od Lovasa do Vukovara, s 10 kilograma tereta na leđima, a putem su se obavljale i složene zadaće i vježbe.
Antonija je ostala u Zadru, gradu u koji se zaljubila. Svaki trenutak slobodnog vremena koristi kako bi planinarila i boravila u prirodi. To je, kaže – hrani iznutra. Drži se poslovice “što je teži uspon na brdo, to je bolji pogled s vrha”. I sunce, i magla i snijeg, sve ima svoje gušte, dodaje.
Izvor:hrt.hr