Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i poznavao. A ovdje ih vi možete sve upoznati i vidjeti da u tom našem rodu i narodu ima stvarno nadarenih, radišnih i uspješnih pojedinaca diljem kugle zemaljske. Lijepo je (do)znati tko su ti naši sunarodnjaci i biti ponosan na njih. Svatko je od njih na svoj način obogatio svijet…
Među ovim kratkim životopisima pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito. Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.
Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.
Ivan Vučetić (1858. – 1925.)
kriminalist
U svakodnevnom životu ljude prepoznajemo po licu, stasu, talentima, odori, odgoju, djelima, a i nedjelima. Ali državne strukture zanima samo „osobna“: slika, otisci prstiju i potpis. „Veliki brat“ želi uvijek znati tko smo i gdje smo.
U režimima kao što je kod nas bio komunistički, uvijek smo se morali odjavljivati, prijavljivati i nositi uza se osobnu. I danas je tako, samo na malo „finiji“ način. U Americi, na primjer, raslo se, putovalo, selilo i umiralo bez osobne karte, a uzimanje otisaka prstiju bila je uvreda. To je bilo rezervirano samo za kriminalce i emigrante. Ali s porastom terorizama „napreduje“ i kontrola građana. Svi pomalo postajemo brojevi na nečijem računalu.
Hrvati se mogu pohvaliti da je jedan od naših sinova koji je otišao u svijet prvi upotrijebio otiske prstiju kao siguran dokaz identiteta svake osobe. Bio je to Ivan Vučetić (Juan Vucetich), veliko ime u povijesti kriminalistike.
Vučetić je rođen 1858. godine u Hvaru. Poslije završenog bačvarskog zanata i rada na otoku, život ga je odveo (1884.) u daleku Argentinu. Samo nakon četiri godine boravka u novoj zemlji počeo je raditi u policijskom uredu u gradu La Plati. Ubrzo je postao ravnatelj Odjela za statistiku, gdje su bila skupljana razna fizička obilježja osumnjičenih osoba. Postojeća štura i teoretska literatura o otiscima prstiju ponukala je šjor Ivu na ozbiljan rad. Uočio je da među mnogim skupljenim otiscima prstiju nijedan nije bio isti. Pored toga, trebalo je to sve lijepo i logično poredati da bi bilo kriminalistički upotrebljivo. Strpljivim proučavanjem i radom, naš je Ivo na osnovi otisaka prstiju uspješno dokazao (1892.) da je izvjesna Francisca Rojas ubila svoja dva sina i zatim sebi zarezala vrat, a ne kako je ona tvrdila da je netko nepoznat napao nju i ubio joj sinove.
To je bio prvi kriminalni slučaj koji je bio uspješno riješen na osnovi otisaka prstiju. Argentinska policija odmah je usvojila Vučetićev način identifikacije počinitelja kriminala, a zatim i druge policije širom svijeta. Ivan je svoju metodu naknadno usavršio i 1904. izdao knjigu naslovljenu Komparativna daktiloskopija.
Putovao je u razne zemlje svijeta podučavajući druge u svojoj kriminalističkoj metodi. Putujući tako svijetom, posjetio je i svoju domovinu i rodni Hvar 1913., i hvarskoj općini darovao primjerak svoje knjige s posvetom: “S dužnim poštovanjem općini moje ljubljene domovine”.
Ivan Vučetić umro je u gradu Dolores, Buenos Aires. U njegovu čast imenovane su razne ustanove u Argentini, uključujući muzej, tehnički institut, policijsku školu, a u Zagrebu se po njemu naziva Centar za kriminalistička vještačenja.
Tko bi mogao zamisliti da od toliko ljudi u svijetu svatko ima drugačije otiske prstiju? Šjor Ivo je to uočio i primijenio u dobru svrhu, u prvom redu za otkrivanje onih koji prave zlo. A što su razni režimi to sredstvo zloupotrijebili i zloupotrebljavaju za kontrolu svojih građana, nije „zasluga“ našeg slavnog Ive. On je svojim upornim radom i znanjem dao svoj obol boljitku svijeta.
dr. Ante Čuvalo
izvor:hkv.hr