Poslije Stolova hrvatski su branitelji iz defenzive po prvi put prešli u ozbiljnu ofenzivu, a sama se bitka sasvim logički nadovezala na strateške srpske planove o presijecanju Hrvatske iz više pravaca od kojih je svaki vodio preko Bosne i Hercegovine.
Bitka za Stolove jedna je od važnijih bitki Južnog bojišta kojom su planovi o agresorskom osvajanju juga Hercegovine i Dalmacije u kontekstu Domovinskog rata raspršeni poput prazne utopije. Poslije Stolova hrvatski su branitelji iz defanzive po prvi put prešli u ozbiljnu ofanzivu, a sama se bitka sasvim logički nadovezala na strateške srpske planove o presijecanju Hrvatske iz više pravaca od kojih je svaki vodio preko Bosne i Hercegovine.
Piše: Nikolina Lovrić, Ddnevnik.ba
Nakon teškog pada Kupresa i gubitka čak 160 hrvatskih branitelja, Stolovi nisu smjeli biti izgubljeni. Jer, ako bi preko Kupresa, a onda i Livna neprijatelj dobio na dlanu Split sa Srednjom Dalmacijom, osvajanjem ovog naizgled nebitnog perivoja na razmeđu između Stoca i Neuma, kao na pladnju bi dobio serviran čitav hrvatski Jug, s dolinom Neretve, lukom Ploče i južnodalmatinskim otocima.
Doduše, u samom je početku djelovalo kako će napredovanje preko Stolova zbog prvotnih uspjeha ići glatko u agresorsku korist. Prevarili su se.
Formiranje obrane Stolova
Stolove su već mjesec prije krenule utvrđivati neumske postrojbe pridodane zoni odgovornosti 116.-e brigade HV-a; kako doznajemo iz svjedočanstava živih izvora po liniji; Budisavina – Podbrdanj – Meteriz – Stolovi – Trnovski brijeg – Čobanovac – Gola Brda. Ovdje je bitno spomenuti kako se u tom trenutku još uvijek radi o ekipama ljudi formiranim iz seoskih straža, s obzirom na to da je HVO utemeljen samo koji dan ranije, 8.travnja.
Rajon Budisavina – Podbrdanj držao je vod iz sela Dašnica i Zaušje s pridodanim pojedincima i dijelom satnije iz Svitave, koji su bili raspoređeni po vrhu Budisavine; Podbrdanj i Meteriz branila su dva voda iz satnije Hrasno, dok je rajon Trnovski brijeg – Čobanovac, pa sve do Golih Brda utvrđivala satnija Neum s tri voda. Topničku i protuzračnu potporu davale su razne postrojbe HV-a.
U isto vrijeme snage JNA, odnosno Podgorički korpus koji se nalazio pod zapovijedanjem generala pukovnika Pavla Strugara (od 1991. kao zapovjednik Druge operativne grupe JNA vodio napad na dubrovačko područje, te područja Popova Polja i Neuma) raspoređene su na području Stoca, odakle jedan dio odlazi u Popovo Polje, dok drugi početkom četvrtog mjeseca s tenkovima izlazi na Drenovac odakle nastavljaju napredovati linijom Pušišta – Udora i konačno Stolovi.
Već na Drenovcu dio je dotad neiskusnih, ali i strahom savladanih branitelja odlučio pristupiti izvlačenju s položaja, dok se s daljnjim agresorskim napredovanjem, nažalost ovakva praksa nastavila. Iako podložni osudama u godinama koje su uslijedile, treba napomenuti kako je do izvlačenja i napuštanja položaja od strane dragovoljaca došlo uslijed procjene da pored olovne mase tenkova JNA i snažnog naoružanja, neće imati nikakve šanse.
Dolazak svježih hrvatskih snaga
Sve se ovo događa u periodu od 10.-og do 13. travnja. Neum se u međuvremenu užurbano prazni, njegovi stanovnici postaju izbjeglice razasute diljem Hrvatske, od Dalmacije do Zagreba i Slavonije. Jug se nada čudu, međutim, sprema se na najgore. Pavle Strugar piše ohrabrujuća izvješća koja začinjava zapovijeđu postrojbama JNA da nastave s izvođenjem ranije određenih borbenih djelovanja do „potpunog razbijanja neprijateljskih snaga na prostoru istočne Hercegovine“ (Popovo Polje, dijelovi stolačke općine, osobito njezin južni dio prema Neumu).
Noći neprijatelj koristi kako bi dodatno motrio i snimao uređajima za noćno izviđanje naše položaje; helikopteri često nadlijeću područje što ulijeva strah u kosti preostalim braniteljima, ali i sve jače uvjerenje kako ipak neće biti ostavljeni sami i prepušteni nemilosrdnom neprijatelju.
I, bili su u pravu, dok su se četnici ohrabreni lakoćom nadiranja pripremali na svoj konačni cilj, u tišini im se pripremala odmazda hrvatske vojske, među kojima su prednjačili pripadnici 2.samostalne satnije 4. GBR pod vodstvom Andrije Matijaša i 113. Šibenska brigada sa zapovjednikom Krunom Mazalinom, ali i pripadnici 114.-e, 116.e i 142.brigade, te 9.bojne HOS-a i 61.bojne PZO Koprivnica.
Četvrta, 113.-a i 116.-a
Matijaševa je ekipa otprilike dva dana prije glavnog okršaja, zauzela položaje na Golim brdima iznad sela Udora u stolačkoj općini; no do dolaska na Udoru, prisjeća se jedan od sudionika događanja, Ivan Damjanović, njegova samostalna satnija od nekih 25-30 ljudi uključujući logistiku, bila je smještena u osnovnoj školi u neumskom Gracu. U tijeku četničkog nadiranja iz pravca Stoca, do njih je došao jedan od najbližih pomoćnika zapovjednika Južnog bojišta Janka Bobetka, Luka Džanko sa molbom da preuzmu na sebe dio odgovornosti za obranu Stolova, sa objašnjenjem da se položaji masovno napuštaju. Matijaš je svoju ekipu odmah digao, te su već pred mrak bili u kamionima koji su se kretali prema Udori.
Damjanović se prisjetio puta kao i potresnih scena vojnika koji u strahu napuštaju položaje odbacujući oružje, pa čak i kacige koje im u datom trenutku mogu spasiti i život. Nakon dolaska u samo selo susreli su se sa dijelom branitelja koji su držali položaje do četničkog nadiranja, a koji su ipak odlučili ostat do dolaska ekipe iz Četvrte. Uputili su ih na položaj i onda su se povukli što je našem sugovorniku i njegovim suborcima bilo jako čudno. Pa ipak, u općem neznanju što će ih dočekati na vrhu Golih Brda iznad Udore, dvadesetak ljudi pod Matijaševim vodstvom krenulo je na uspon od nekih sat i po. Položaji su bili ogromni, a razmak između njih još veći što je dodatno otežavalo situaciju. Gola brda su zaista bila onakva kako im i ime kaže – gola.
No razina primjetnosti koju su na sebe navlačili držeći položaje, bila je posve jasna i očita tek u zoru, dok su informacije o neprijateljskim položajima bile izrazito šture i nedovoljne.
Početak napada Matijaševa satnija dočekala je podijeljena, dio se nalazio pri vrhu brda, a drugi dio u selu. Među 5,6, ljudi koji su zajedno sa zapovjednikom bili u podnožju, našao se i naš sugovornik. Uvidjevši da četnici napreduju u koloni od otprilike 3 tenka, nekih 2-3 transportera iza kojih se kretala pješadija, zauzeli su položaje u Golim brdima i osluškivali. Na Matijaševu zapovijed otvorena je paljba iz protuoklopnih sredstava, a gađanje je zbog nezahvalnosti i otvorenosti terena bilo jako riskantno. Neprijatelj je odmah uzvratio paljbu čitavim punjenjem vbr-a, ali i tenkovima. Pukom snalažljivošću, ekipa u kojoj nitko nije ozlijeđen, nastavila se spuštati niz podnožje brda gdje su zadnjih 150 metra zbog jasne vidljivosti morali pristupiti puzanju.
„Ako dignemo glavu, gotovi smo!“
Došavši do jednog zida odakle se nije moglo niti smjelo dalje, jedan od momaka iz ekipe se munjevitom brzinom podigao, te više instinktom nego proračunom, opalio protuoklopno sredstvo prema koloni. Raketa je pogodila dio tenka, ali i ostavila nešto ranjenih nakon čega je krenulo puškaranje sa obje strane. Hrvatski branitelji svjesni svoje malobrojnosti pred oružano i brojčano nadmoćnim neprijateljem nisu se dali predati, pa i onda kada je krenulo vrijeđanje i prijetnje klanjem i sl.
U noći sa 12.og na 13.i pokojni Matijaš je sakupio ekipu s obzirom da se dio još uvijek nalazio na Golim Brdima, te su u noći iz Udore krenuli sa probijanjem prema Stolovima iako su se praktički našli u okruženju.
U tome im je osobito pomogao, prisjeća se Damjanović i jedan stari lovac koji im je pokazao brdske staze. Neprijatelj je izrevoltiran skrivenom ekipom koja im je poremetila planove, čitavu noć ispaljivao svjetleće rakete kako bi ih locirao i uništio, srećom, bezuspješno. Kretanje je zato trajalo do zore u apsolutnoj pantomimi, koju je prekidala samo povremena sablasna pjesma četničkog ipak preuranjenog slavlja.
Nakon uspješnog dolaska na Stolove, Matijaševa grupa preusmjerena je na Vinine i Crnoglav gdje su kao grupa za intervenciju čekali upute za daljnja djelovanja.
U odbijanju finalnog napada na Stolovima, veliku su, ako ne i najveću ulogu preuzeli pripadnici 113.e-e šibenske brigade koji su snažnim topničkim djelovanjem sa okolnih brda doslovno uništili neprijateljske tenkove, a njihovoj vojsci ostavili samo jednu mogućnost – obustave daljnje operacije.
Izbijanje na Stolovima i daljnji prodor prema pučini tako je zaustavljen baš onda kada se za srpsku stranu stvar činila skoro pa riješenom. General Strugar u svojim izvješćima bilježi kako je najveći krivac za poraz kod Stolova izostanak podrške „vazduhoplovstva“, a brojčano stanje hrvatskih branitelja koje naziva ustaškim snagama, redovno preuveličava dodajući im osim ljudstva i oružje kojim su slabo ili nikako raspolagali.
Kao i na brojnim drugim ratištima BiH i Hrvatske, branitelji su raspolagali najviše srcem i onom, kako nam je sugovornik iz Četvrte slikovito rekao „samo jednom opcijom – tu smo da riješimo stvar“, pa i onda kada se čini da je gotovo i kada svi drugi krenu putem odustajanja.
Zaustavljanje neprijatelja na Stolovima značilo je prekid jednog agresorskog sna, ali i početak njegovog odbacivanja zajedno sa mokrim snovima o presijecanju Hrvatske preko Bosne i Hercegovine.
Na Stolovima je obranjen Neum i neumsko zaleđe, međutim, na Stolovima je obranjen Jug Dalmacije, trojstvo Dubrovnika, Doline Neretve i otoka. Strateški je to prevažna pobjeda združenih hrvatskih snaga protiv nadmoćnijeg neprijatelja, i upravo zato zaslužuje posebnu pozornost i očuvanje od pada u zaborav.
/HMS/