Ovaj tekst je objavljen na portalu ljubušaci.com, a posvećen je poginulom ljubuškom branitelju Adisu Mujanovicu.
Tekst prenosimo u cijelosti bez uredničkih korekcija:
Sjecanje na rano ugašeni život u bezdušnoj agresiji Srbije i ”Jugoslovenske Narodne Armije” na Bosnu i Hercegovinu. Ovaj tekst je posvećen našem prijatelju, drugu, komšiji Adisu Mujanovicu. Također, sjećamo se svih njegovih suboraca koji su poginuli tog 22.05.1992. godine na Krivodolu.
Svaka mahala ima svoje ljude , insane po kojima se pamti. Pamte se događaji, zgode i nezgode. Pamti se ljudska dobrota, prepričava se .Ponekad generacijama.
Nasa mahala je Glavica. Obična mala mahala, reklo bi se ništa posebno u odnosu na sve druge ljubuške mahale. Kad površno razmisliš i jeste tako. O svakoj od njih priče se mogu ispričati. Priče o dobrim insanima i njihovim djelima.
Ali..naša mahala je nešto posebno.
Nasa mahala ima svog heroja. Onog pravog. I o njemu hoću da vam govorim. Hoću da pričam o jednom dječaku, njegovom osmijehu i toplini jedne dječačke duše, o jednom prerano ugašenom životu.
Ime mu je Adis, prezime Mujanovic. On već odavno nije među nama, ali tu je on. Prepoznajemo ga u blagom proljetnom vjetru, u kapljicama tople proljetne kiše. Osjetimo ga kao dio svog vlastitog bića, jer on je uvijek bio i ostao dio nas i naše mahale.
Pamtimo njegove dječačke oči i osmijeh koji je nesebično poklanjao svima. Blagost njegove duše činila je i nas boljima i oplemenjivala nas je. Odrastao je tu, pored nas, učestvovao u nedužnim dječjim igrama i nestašlucima. Radovao se s nama, tugovao s nama. Rastao i odrastao u prelijepog insana.
I onda …Došao je rat…
Adis je, kao i ostali mladići njegove generacije, stao na branik svog ljupkog grada. Branio ga je od dušmana…
I život je dao za svoj grad…
” A ti, o dušo smirena,
vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On tobom zadovoljan,
pa uđi medu robove Moje,
i uđi u Džennet Moj! ”
( Al-Fagr, 27,28,29,30)
Adis je šehid.
Jer… Ko pogine braneći svoj imetak šehid je. Ko pogine braneći svoju vjeru i taj je šehid. Ko pogine braneći svoj život, šehid je, i ko pogine braneći svoju porodicu, i on je šehid.”
Ponekad kad pomislim na Adisa, samo prividno mrtvog, javi mi se misao da smo ustvari mi mrtvi, a on je živ i čeka nas, da se i tamo zauzima za nas. Da se zauzima za svoju porodicu. Jer… šehidima je dozvoljen…” šefa’at (zagovorništvo) za sedamdeset osoba iz svoje porodice.” (Tirmizi, hasen)
Boli nas još uvijek rastanak sa našim Adisom, nedostaje nam, ali svi smo sinovi Ademovi, svi smo mi od zemlje stvoreni i u nju ćemo biti vraćeni. Ono sto ostaje su samo naša djela. Adis je posijao samo dobro, I otišao je, a mi…? Mi se još uvijek trudimo na ovom varljivom dunjaluku, između straha i nade.
Adis nije samo naše lijepo sjecanje, već puno više od toga. Adis je ponos naše mahale i našeg grada. Oni koji ga nisu poznavali prepoznaće ga i upoznaće ga kroz naše priče. Zavoljeće ga, iako ga ne znaju. Lahko je voljeti dobra i čestita insana. Zavoljeće ga, jer duše se prepoznaju, po dobroti.
Molim Allaha dž.s da nam oprosti grijehe, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas prozivi sa Poslanicima, šehidima i dobrim ljudima u džennetu firdevs, da nas prozivi u društvu sa šehidom iz naše mahale, sa našim Adisom! Amin!
Emina Jakić/ljubusaci.com