Bivši hrvatski vojni pilot Goran Redžepović na svom je Facebook profilu opisao jedan zanimljiv događaj koji se zbio prije točno 30 godina. Riječ je o događaju koji je samo djelić mozaika koji pokazuje koliko je Hrvatska u vrijeme srpske agresije pomagala BiH, često uz veliku cijenu u ljudskim životima.
U njegovoj istinitoj priči pojavljuje se poljoprivredni avion, noćni let preko okupiranih područja prema opkoljenoj Cazinskoj krajini u BiH te gotovo slučajno otkriće srpskog koncentracijskog logora. Tu je i jedna Pulitzerova nagrada.
Njegovu objavu prenosimo autentično i u cijelosti.
”Točno prije trideset godina, 22. lipnja 1992., uspostavljen je zračni most prema Bihaćkom džepu, kako su stranci nazivali opkoljenu Cazinsku krajinu na zapadu Bosne i Hercegovine. Te noći dva poljoprivredna aviona Antonov An-2, iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, sletjela su na improvizirano letilište kod sela Ćoralići, tri kilometra sjeverozapadno od Cazina.
Dva aviona, natovarena kritičnim materijalom, dočekala je poprilično velika grupa lokalnog stanovništva. Malo sam bio zbunjen prisustvom tolikog broja ljudi jer je naša noćna misija, duboko iza neprijateljskih linija, bila strogo čuvana tajna. Osim posade, stvarne ciljeve i lokaciju misije znale su još tri osobe iz zapovjedništva HRZ-a u Maksimirskoj 63.
Na moj upit domaćinu otkud toliko naroda na dočeku tajne misije, dobio sam izravan odgovor: ‘Vas dolazak objavljen je prije dva dana na radiju, tako da narod može dočekati avione’.
Sve je počelo dan ranije. Te smo nedjelje na aerodromu u Lučkom bacali sportske padobrance. Na pauzi mi je prišao stariji kolega Vladimir Rajtar. “Dođi predvečer u Maksimirsku, imamo nekaj za obavit. Javi doma da ćeš večeras malo kasnije stići”, mirnim glasom obratio mi se Vladek. U zapovjedništvu HRZ-a saznao sam razloge mog noćnog izbivanja.
Dvije posade s dva aviona An-2, u noćnim satima trebale su izvršiti dostavu kritičnog materijala preko neprijateljskog teritorija u Cazin. Prvu posadu činili su kolega Josip Hrgović i njegov klasić. Joso je bio iskusni nastavnik letenja. Pilotski kruh je ispekao školujući pitomce iz Libije u Mostaru, a prva borbena iskustva skupio je u istočnoj Slavoniji iznad Vukovara.
U drugoj posadi smo Vladimir Rajtar i ja. Tada još nisam izvršio kompletnu preobuku u noćnom letenju na An-2, ali uz Vladeka nema frke. Mojoj generaciji bio je nastavnik letanja na zrakoplovnoj akademiji u Zadru. Izvrstan je pilot i rijetko cool tip. Najžešći izraz ljutnje bio mu je: ‘Ti bokca’. Kao i Joso, iza sebe imao je ratna iskustva iz istočne Slavonije.
Pomislili biste da je fiškal, ne mehaničar
Obavili smo pripremu za let i krenuli ravno na Lučko. Avioni su već bili spremni za predpoletni pregled. U našoj je ekipi je i letač-mehaničar Tomislav Čanžar koji je već pripremio avione. Vrhunski profesionalac. Obučio je desetine mladih mehaničara i pilota. Tko Tomeka nije poznavao, prvo bi pomislio da je fiškal. a ne mehaničar.
Kad smo ušli u avion, teretni prostor bio je nakrcan robom gotovo do stropa. Da bismo došli do kokpita, provlačimo se preko tereta. ‘Tovaril sam tonu i pol. Kak je po uputi’, odgovorio je Tomek na naše pomalo začudne poglede.
Pokretanje motora i vožnja do piste odvija se bez radio veze. Zbog konspiracije nema ni plana leta. Prije nas polijeće Joso. Zalet na travnatoj pisti aerodroma Lučko traje neobično dugo za An-2. Avion je preopterećen.
Potpuni mrak nakon Karlovca
Nekako polijećemo u pravcu istoka ali prikupljamo visinu jako sporo, nešto vise od jednog metra u sekundi. Na punoj snazi jedva da smo nadvisili toranj crkve Sv. Ivana Nepomuka u Lučkom. Ruta nas vodi prema Karlovcu gdje zauzimamo pravac prema Velikoj Kladuši. Kad su iza nas ostala svjetla Karlovca, uronili smo u potpuni mrak.
U to vrijeme u BiH je trajao kolaps elektroenergetskog sustava. Već letimo iznad Korduna, koji se tada nalazi pod kontrolom pobunjenih lokalnih Srba. Okreneš se iza i vidiš svjetla Karlovca i Zagreba. Ispred nas samo, čini se, beskrajna, kmica. Vladek vodi navigaciju, ja upravljam avionom. Uzdamo se najviše u GPS.
Originalno, avion An-2 opremljen je isključivo za letenje danju u vizualnim uvjetima. Sasvim dovoljno za njegovu osnovnu namjenu, zaprašivanje usjeva. Noćno letenje dozvoljeno je samo u zoni aerodroma. Satelitska navigacija pomoću GPS za nas je bila dar s neba. Negdje na pola puta, Joso prekida radio tišinu i javlja da je izgubio satelitski signal.
Povratak na Pleso i drugi pokušaj
Uskoro i mi gubimo signal. Odluka je da se misija prekida. Povratak na Pleso umjesto na Lučko. Avioni su preopterećeni, a potrošnja goriva daleko iznad očekivane.
Nakon slijetanja na Pleso, odluka je pala. Sutra idemo ponovo, ali s duplo manje tereta. Na žalost, Josin partner odustaje – strah ili nešto drugo. Nikad ga nisam pitao za razlog. Kao zamjena uskače Zvonko Zrna, prijeratni iskusni nastavnik letenja iz Zrakoplovne akademije u Zadru.
Iz drugog puta, rasterećeni avioni penju se mnogo brze. Let iznad neprijateljskog teritorija prošao je bez problema, a GPS pokazuje put. Kad smo se približili Ćorailićima, ugledali smo rijetko razmještena svjetla na improviziranoj pisti. Međutim , okolo potpuna tama.
Normalno, nema crvenih lampi koje označavaju prepreke.
Javljamo suprugama da ostajemo
Mi nemamo precizne karte tog terena. Letimo niz vjetar paralelno sa stazom da bismo otpočeli na slijetanje. U daljini kao da žmirka sablasno svjetlo. Kažem Vladeku da mi se čini da smo prenisko. On potvrđuje i penjemo se za nekoliko desetaka metara. Prilaz za slijetanje, rutinski. No, nakon dodira, zaustavljamo kao da nas zateže sajla na nosaču aviona. Avion se ukopao u još nedovoljno utabani unski pijesak!
Na zemlji u mraku srećemo neka poznata lica. Nakon istovara tereta želimo krenuti natrag za Zagreb. No, nema šanse, moramo ostati na ‘konaku’. Povratna roba još nije spremna, a i narod želi vidjeli pilote.
Preko radio-amatera javljamo u zapovjedništvo, a i suprugama, da nas tu noć ne očekuju natrag u Zgrebu. Srdačan prijem kod lokalnog stanovništva nešto je posebno i za drugu priču.
Prikolica natovarena ubijenim ženama i djecom
Ujutro obilazimo mjesto slijetanja. Tek po danu možemo vidjeti pravu konfiguraciju terena na koji smo sletjeli. Improvizirani aerodrom napravljen je u dolini Čajinog potoka. Sa sjeverne strane, gdje smo u prilazu za slijetanje letjeli niz vjetar, nalazi se povišeni teren s kućama.
Mi smo noć ranije ustvari, a da to nismo ni znali, potpuno nesvjesno letjeli iznad samih krovova kuca. Sreća, ili ono jedva vidljivo svijetlo u daljini, spasilo nam je život. Vladekov komentar bio je tipičan: ‘Čuj, nekad u životu moraš imati i sreće’.
Međutim, jedan slučajni susret posebno će obilježiti nasu misiju za Cazin. Prišao mi je čovjek za molbom da prenesem vijesti njegovoj rodbini u Zagreb. I tako, riječ po riječ, počinje priča o stradanju civila u dolini rijeke Sane. Popaljena sela, zaklani ljudi i opis povratka muškaraca u selo. One koji su se sklonili u sumu, dočekala je traktorska prikolica, natovarena njihovim ubijenim ženama i djecom. Na ljetnom suncu, tijela se brzo raspadaju.
Kako sam, u tajnom noćnom letu na poljoprivrednom avionu, 1992. otkrio koncentracijske logore u Bosni
Njegov kompanjon dodaje kako su našli djedu ostavljenog ispred kuće u sjedećem položaju, prerezana grkljana. Onda počinje priča o odvođenju ljudi u logore. Prijedor, Sanski Most, Ključ. Redaju se mjesta u Bosanskoj Krajini. Slušam i ne mogu vjerovati tako masovnoj, brutalnoj i organiziranoj količini zločina. Ne spominje se Bosanska Dubica, moj rodni grad. Tamo mi još uvijek žive roditelji.
U to sam vrijeme već surađivao s tjednikom Globus. Napravio sam bilješke i otišao s kolegama pripremati se za povratak u Zagreb. Za Zagreb polijećemo istim redoslijedom. U prvom avionu Joso i Zvonko s Tomekom, mi za njima.
Povratak sa zaboravljenim bombama JNA-a
Da se ne vraćamo praznih ruku, natovarili smo dvije avionske bombe od po 250 kilograma koje je JNA zaboravila u skladištu vojne baze Bihać.
Na njima, u teretnoj kabini, sjede dva lokalna mladica koji idu nekim poslom u Zagreb. Noć je mirna i vrela. Devet cilindara zvjezdastog motora AŠ-62, snage tisuću konja, rade besprijekorno. Ipak, zbog vrućine se sporo penjemo. Letimo prema Velikoj Kladuši. S te točke planiramo okrenuti prema Karlovcu i najkraćim putem preletjeti teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba.
Iznenadna pucnjava u mraku
Ja upravljam komandama aviona dok Vladek opet rukuje GPS navigacijskim uređajem. Da ne bismo odali svoj položaj, letimo bez pozicionih svjetala. Međutim, kako na našem avionu nema dodatka koji prigušuje svjetleće ispusne plinove iz motora, mi smo i onako vidljivi u mraku.
Iznenada, idilu noćnog leta razbili su tragovi svjetlećih granata ispred nas. Dvostruki blistavi trag ostaje iza granate, kalibra od 30 milimetar, ispaljenog iz dvocijevnog protuavionskog topa Praga. Trostruki trag ostaje iza dvadeset milimetarskog trocijevca.
Na kraju putanje dolazi do samouništenja granata tako da nastaju svijetleći lopte kao kod vatrometa. Razlika je sto su ovi svjetlosni efekti puni smrtonosnih gelera. Nakon nekoliko rafala na naše prethodnike, pucnjava je stala. Mi smo sljedeći na redu. Skrećem desno od putanje da bismo se udalji od opasne zone. Vladek me opominje da držim kurs. Valjda mu kvarim navigaciju.
‘Tko tebi daje pravo da pogineš?’
Avion An-2 konstruirao je Oleg Antonov, kao poljoprivredni zrakoplov i laki transporter. Prvi je poletio 1947. godine. Ukupno je proizvedeno 18.000 komada. Ovaj dvokrilac nije bio predviđen za letenje u području borbenih djelovanja. Zbog toga nije imao samozaštitne rezervoare niti boce s neutralnim plinom koji, u slučaju pogotka, sprječava eksploziju goriva.
Spremnici za gorivo, kapaciteta 1200 litara za visoko-oktanski avionski benzin bili su smješteni unutar krila presvučenim impregniranim platnom. Zbog toka, svaki pogodak u rezervoar, značio je i trenutno eksploziju aviona u zraku. Iz tog razloga nismo ni nosili padobrane. Ako si pogođen, nemaš ga priliku upotrijebiti.
Do pred Cetingrad uspjeli smo se popeti na 1300 metara visine. To je negdje oko 700 metara iznad terena. Letimo kroz noć, s jedva 160 kilometar na sat. Prethodni avion je prošao. Nisu pogođeni. To je dobro, ali su zato uzbunili neprijateljsku protuzračnu obranu. Ja i dalje kradem kurs prema sjeveru, a Vladek me opominje. ‘Tko tebi daje pravo da pogineš kad te doma čekaju djeca i žena?’, kratko mi je proletjelo kroz glavu.
Putnici sjede na bombama i mole se
Sve je prekinula salva svjetlećih projektila s lijeve strane. Dolijetali su u formacijama od dvije ili tri. Tuce Praga, a tuce i trocijevac. Oko nas deseci eksplozija. Sve blista. Potpuno smo osvijetljeni kao da se nalazimo u centru vatrometa. ‘Daj ga malo desno’, govori mi Vladek hladan kao špricer. ‘J…i ga. To smo mogli i ranije’, mislim u sebi.
Promijenim kurs i okrenem se pogledati naše putnike. Svaki sjedi na po jednoj bombi, okrenuti jedan oprema drugom, držeći ruke ispred sebe i mole se. Čitam sa usnama kako ponavljaju Bismillahi ar-Rahman ar-Rahim.
Vatromet nije trajao duže od tri minute ali činio se bezobrazno dugo. Ostatak leta bio je rutinski. Letimo iz tame u svijetlo.’“Rekel sam ti jutros. Nekad u životu moraš imati i sreće’, komentirao je Vladek. ‘A ovo i nije bilo tak strasno. U istočnoj Slavoniji tukla je i protuzračna i zemaljska artiljerija. Cijelo nebo je gorjelo’, prenosi mi Vlado iskustva iz bitke za Vukovar. Putnici su još neko vrijeme molili, a mi smo dalje razgovarali o hladnom, zamagljenom pivu. Najvećem užitku nakon noćnog letanja ljeti.
Interes američkog novinara za priču u Globusu
Sutradan, nakon posla, umjesto doma odlazim na Kaptol u redakciju Globusa. Pričam glavnom uredniku Denisu Kuljišu o koncentracijskim logorima za koje sam čuo u Bosni.
Na svega stotinjak kilometra južno od Zagreba, opet ljude trpaju u koncentracijske logore, a o tome javnost nema pojma. Napisi sve detalje sto si čuo, reče mi Denis. Sumnjam da bi običan čovjek iz udaljenog bosanskog sela mogao izmisliti da mrtve ženu i djecu voze u traktorskoj prikolici, rekao mi je.
Kad je članak o postojanju koncentracijskih logora objavljen, nije bilo gotovo nikakvih reakcija. Ipak, nakon nekog vremena prvo me posjetila kolegica iz ljubljanskog Dela koja je radila istraživanje za poznatog američkog novinara Roya Gutmana. Nakon nje u Zagrebu se pojavio i Gutman osobno. Detaljno sam ga brifirao o činjenicama koje sam saznao.
Pulitzer za otkriće logora u BiH
Tragom priče iz Globusa, Gutman odlazi u BiH. Radi reportažu o logoru Omarska i tako priča, početkom kolovoza 1992. godine, odlazi u svijet. Za tu je priču Roy Gutman dobio Pulitzerovu nagradu, najprestižnije novinarsko priznaje.
Danas, nakon trideset godina, nimalo ne dvojim da je ono malo nade za opstanak koju smo te večeri pobudili kod okupljenog stanovništva Cazinske krajine bilo mnogo važnije od tajnosti naše misije. Mnoge su kolege, sve do kraja rata, pod zaštitom noći i sreće donosili nadu ljudina koji su se tri godine lavovski borili za goli opstanak.
A sto se tiče Roya Gutmana, očekivano, nikad se više nije javio niti spomenuo Globus. Ipak, ispunjen je visi cilj. Javnost je saznala groznu istinu, a koncentracijski logori u zapadnoj Bosni raspušteni, barem oni koje je prikazale televizija.
Izvor: narod.hr