Središte nacionalnih problema u Hrvatskoj i Jugoslaviji bio je Josip Broz Tito i Srbi u upravljačkim strukturama. Vladar Partije i države koncentrirao je svu vlast u svojim rukama i bio kreator značajnih odluka.
Srbi su širili uvjerenje da svojim nacionalizmom i unitarizmom, te ratnom parolom „Bratstvo i jedinstvo“ zapravo jačaju Jugoslaviju, a bila je to samo maska za velikosrpsku hegemoniju i interese. Nasuprot tome, hrvatski nacionalizam i separatizam uvijek se vezivao uz genocidnost i ustaštvo koji slabe Jugoslaviju, prijete njezinu opstanku te srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.
Hrvatsko proljeće bilo je NE nacionalnom ugnjetavanju, NE zabrani hrvatske kulture, NE zabrani hrvatskoga jezika, NE unitarizmu, NE srpskoj majorizaciji, NE nadglasavanju, NE gospodarskom i deviznom izrabljivanju, NE investicijskim fondovima, NE strahu, NE balkanskom provincijalizmu. Dok je Titovo NE Staljinu 1948. bilo uspješno, hrvatsko NE 1971. doživjelo je potpuni neuspjeh. Slomom hrvatskoga proljeća zaustavljen je tek započet proces demokratizacije, a ojačala je totalitarna vlast i birokratska diktatura u državi. Fenomen hrvatskog proljeća, bez obzira na žestok otpor Saveza komunista Jugoslavije i države, nakon dvadeset godina ostvario je svoj cilj – riješio je nacionalno pitanje – izborio samostalnu državu Hrvatsku, a pridonio je i osamostaljenju bivših jugoslavenskih republika.
Josip Broz Tito i rješenje nacionalnoga pitanja dvije su suprotnosti barem što se tiče hrvatske nacije, Hrvata. Iako je, kao i Komunistička partija Jugoslavije do dolaska na vlast, imao deklarativno i lažno razumijevanje u cilju pridobivanja masa pa je obećavao rješavanje hrvatskoga pitanja, dolaskom na vlast Tito i Partija stavili su nacionalno pitanje u Jugoslaviji ad acta. Nacionalni problem Tito nije uspio riješiti do smrti, a Partija do svoga sloma.
Tito – politika „Divide et impera“ između Hrvata i Srba
Politika „Divide et impera“ na relaciji dvaju najvećih naroda, Hrvata i Srba, bila je maksima kojom se Tito često služio, posebno u razbijanju jedinstva hrvatskoga vodstva tijekom hrvatskoga proljeća.
Partijska, srpska, a posebno Titova stajališta i zasluge u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, zahtjeva iz 1937. godine, ostat će nepromijenjena i 1945., i 1967., i 1968., i 1970., i 1971. i bila je samo komunistička fantastika. Politička previranja koja su prethodila hrvatskom proljeću, masovnom pokretu, općehrvatskome nacionalnom pokretu nisu započela 1970., ni 1971., nego nešto ranije. Nedvojbeno, najvažnije etape na putu prema hrvatskom proljeću bile su Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.), Studentske demonstracije na Zagrebačkom sveučilištu (1968.), i Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (1970.).
Hrvati se bune „protiv dominacije Tita i Beograda“
Prohrvatski orijentirano partijsko i republičko rukovodstvo bilo je okupljeno oko Savke Dabčević-Kučar (1923.-2009.), Mike Tripala (1926.-1995.), Srećka Bijelića (1930.-2004.), Ivana Šibla (1917.-1989.), Ivana Rukavine (1912.-1992.), Dragutina Haramije itd. Oni su bili nositelji nacionalnog i demokratskog ozračja u Hrvatskoj „koje se pobunilo protiv dominacije Tita i Beograda“.
Oni su prvi uvidjeli da postojeće političko stanje u državi, slabljenje hrvatskoga nacionalnog entiteta i individualiteta, kulturno negiranje i omalovažavanje, kao i ekonomsko podčinjavanje Hrvatske, koje uz pomoć državnog aparata provode velikosrpski hegemonisti, postaje svakim danom sve teže. Njihova ideja bilo je ukidanje ili smanjivanje velikosrpske dominacije ne samo u Hrvatskoj, koja je bila najviše na udaru te politike, nego u cijeloj državi.
Bez ikakvog referenduma, hrvatski narod diljem zemlje i dijaspore prihvatio je jednoglasno svoj preporodni i nacionalni pokret. Prihvatio je sve što je zacrtalo, obećavalo i nosilo hrvatsko proljeće. Tome je svoj doprinos dala i hrvatska politička emigracija koju je stalno progonio komunistički režim. Na žalost, važnost i značaj fenomena hrvatskoga proljeća J. Broz Tito nije shvatio do svoje smrti, a Partija do svoje propasti.
Tito: „Hrvatska je postala ključni problem u zemlji u pogledu divljanja nacionalizma“
Kako sukob u SKH nije prestajao, nego je bivao sve žešći, Tito je zatražio sastanak s partijskim i političkim vodstvom Hrvatske (Zagreb, 4. srpnja 1971.) na kojem je rekao: „…. Hrvatska je postala ključni problem u zemlji u pogledu divljanja nacionalizma…”. Titova prijetnja na sastanku nije dovela do razmišljanja o razlozima njegova obrata niti o ispravljanju stajališta političkog vodstva Hrvatske. Jer, u Hrvatskoj nitko nije bio protiv Tita, za razliku od Srbije u kojoj su postojale takve tendencije, a sastanak nije doveo do političke diferencijacije unutar rukovodstva SKH. Nakon oštrog napada Tita zbog hrvatskoga nacionalizma, hitno je sazvana 4. konferencija SKH (Zagreb, 12.-13. srpnja 1971.),
Partijska i državna kampanja protiv hrvatskih nacionalista započela je identičnom metodom progona s nacionalističkim etiketama kao i nekoliko godina ranije, protiv potpisnika Deklaracije, istaknutih političkih osoba Hrvatske, pisanjem zagrebačkog Vjesnika i ostalih listova diljem Jugoslavije, posebno beogradske Politike i Borbe. Ista metoda bila je primijenjena i u vrijeme studentskih demonstracija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Srbi u Hrvatskoj otežavaju borbu Hrvatske protiv dominacije Beograda
Zbog nezadovoljstva Srba u Hrvatskoj, a posebno Srba članova CK SKH i CK SK Srbije, J. Broz Tito bio je izložen pritiscima partijskog i državnog vrha, osobito Kardelja, većine republičkih vodstava, Saveznog MUP-a, gotovo cijelog vrha JA, na čelu s generalom Nikolom Ljubičićem, a tražili su „da se oštro postupi s hrvatskim nacionalističkim pokretom. U tome su imali potporu Bakarićeve grupe u rukovodstvu hrvatskih komunista”.
Ti događaji, spletke, podmetanja i opasnost od nezadovoljnih Srba u JA, SKJ i Federaciji u Tita su izazvali određeni animozitet i otpor prema hrvatskoj politici i vodećim hrvatskim političarima. Ali, nije sve ostalo samo na animozitetu i otporu. Pripremao je drastičnije, represivne mjere. I obračun s vodstvom Hrvatske.
Nevjerojatno, hrvatsko vodstvo i Hrvati bili su napadani sa svih strana. Sve inicijative, od nacionalnih, jezičnih, gospodarskih, ustavnih i ostalih koje su dolazile iz Hrvatske veliki dio srpske javnosti smatrao je prizivanjem ustaštva kojemu je bio cilj razbijanje Jugoslavije.
Represija protiv Hrvata i progoni
Tito je bio ogorčen što hrvatsko vodstvo nije prihvatilo i ozbiljno shvatilo njegovu i Kardeljevu ponudu (prijetnju) te je nakon dugog oklijevanja odlučio poduzeti represivne mjere i „ugušiti hrvatski masovni pokret“. Miliciji je dao slobodne ruke iako je znao da će u sukobu s demonstrantima, hrvatskim sveučilištarcima i građanima doći do nasilja. Je li imao izbora ili nije ovisi o nacionalnom predznaku, stručnosti i etičnosti sugovornika. S obzirom na to da je silno želio vlast, Tito je morao pacificirati Hrvatsku kako bi srpske radikale, koji mu nisu bili skloni, i vrh JA udobrovoljio.
Titov i komunistički obračun s hrvatskim političkim rukovodstvom, intelektualcima, sveučilištarcima, matičarima, proljećarima, Hrvatima i hrvatskim narodom tijekom 1971. i 1972. bio je najokrutniji staljinistički obračun s „državnim neprijateljima“ kojima su nacionalni osjećaji, europeizacija i modernizacija Hrvatske bili važni. Progoniti osobe koje brane nacionalne interese u sklopu Ustava, bila je besmislica.
No, ne za Jugoslaviju koja je bila daleko više milicijska negoli pravna država.
Dr. sc. Berislav Jandrić, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest u mirovini Zagreb, Hrvatska
* Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Izvor: narod.hr