Ne možete proći cestom po Hercegovini, a da vas na svakom kilometru ne “zapljusne” osvježenje s jumbo-plakata: slapovi Kravica. Lijep prizor, pogotovo kad si na vrelom prašnjavom drumu, legenda kaže da se u tom parku prirode još uvijek dozvoljeno čak i okupati… Ma je li moguće?!
U Hrvatskoj bi takvo što bilo zabranjeno; u nacionalnom parku Plitvička jezera o kupanju se može samo maštati, tamo se ne smije u vodu ni prst zaroniti – drzne li se tko učiniti takvo što, ne gine mu opomena i mandatna kazna. Riba se ne smije loviti, cvijeće ne smije brati, samo šetaj, gledaj i uživaj, i tako već godinama. Jedini lokalitet gdje se moglo okupati bilo je ono naziva Kupalište, no i tamo je zbog očuvanja sedre zabranjeno kupanje poodavno; ostao je samo arhaični naziv “Kupalište”…
Na slapovima Krke, pak, zabrana kupanja nakon izglasavanja preklani stupila je na snagu prošloga ljeta, i to u svrhu ne samo očuvanja bioravnoteže, nego i prevencije utapanja; hladna voda zna zavarati, varljiva je ta ljepota, gdjekad i opasna. Kupanje kao stavka više se ne može oglašavati u turističkim propagandnim materijalima spomenutih hrvatskih nacionalnih i parkova prirode, no zato je tu – Bosna i Hercegovina! Ne tako daleka, još uvijek nedovoljno brendirana, zakonski i ekološki poluzaštićena, dobra za eksploatiranje ljepota, idealna za masovni turizam.
Predaja kaže da su slapovi Kravica dobili taj naziv jer su nekoć bili okruženi sočnim pašnjacima i služili kao dragocjeno pojilo za stoku u vremenima bez vodovoda, žedno doba kad i čatrnje ljeti presuše. Tada se jedna žedna kravica previše nagnula i pala s litice visoke 28 metara i… preživjela. Malo se zagrcnula, zamukala pa radosno zaplivala niz rijeku Trebižat, i slapovi tada dobiše ime po sretnoj životinji.
Većina gostiju koji dolaze na kupanje na slapove Kravica ne zna niti haje za tu priču. Lako za to, većina ih ne zna ni plivati, pa spasilačka služba na Kravici ima više posla nego kakav morski baywatch. K tomu, puno posjetitelja na Kravicu stigne iz dvanaest kilometara udaljenog Međugorja, riječ je o hodočasnicima u regionalno stjecište vjerskog turizma, ljudima srednje i starije životne dobi. Upeče zvizdan, oni popiju hladno piće da se osvježe i pravac u vazda studenu rijeku; eto belaja, čitaj infarkta! Moglo bi se reći da je stoga Kravica kupalište visokog rizika, ali samo zato što ima puno ljudi koji ne poznaju vlastite granice…
Štekati se šire
Ulaznica za BiH goste (domaće) stoji deset konvertibilnih maraka (40 kuna), za ostale 20 KM. Karta za djecu je pet KM, osobe s invaliditetom ulaze besplatno ali oni u kolicima potom imaju problem s pristupnim putovima jer nema prilagođenih rampi. U infrastrukturu definitivno treba još ulagati, pri tom ne mislimo na dogradnju (božeprosti nasipanje) obale zbog proširenja štekata, to se već obavilo, pa tako jedna strana obale jezera Kravica malko podsjeća na brrrr! sindrom Vruja…
No, vjerujte, ulazak u zonu Kravice nalik je ulasku u kakvo ulje na platnu, to je čaroban dragulj prirode koji podsjeća na Plitvice u minijaturi! Na tapiserije kakve su – stariji čitatelji će se sjetiti – krasile zidove u fotografskim radnjama u provinciji ali i gradovima, prizor je toliko lijep da djeluje kičasto, fali samo da još odnekud proviri plahi srndać s vlažnom njuškicom. Umjesto toga, među plivače povremeno doglavinja kakva olinjala patka, vjerojatno refleksno naučena da od ljudi dobije neki komad kruha kao labudovi u Skradinu. No, odoljeti (još uvijek legalnom) kupanju u zoni Kravice bio bi pravi peting, pogotovo u vrijeme toplinskog vala koji nas je zatekao, i još uz spoznaju da je voda na Kravici desetak stupnjeva svježija od one u moru… Ma, milina!
Status izletišta/kupališta još nije sasvim definiran, je li ono nacionalni park ili park prirode naime, a u razgovoru s predstavnikom uprave nismo stekli dojam da u njemu postoji nekakav zaštićeni ornitološki rezervat. “Ima tica, dašta, svih vrsta” i drugih životinja “skupa iđu vodena zmija, riba i patka” bili su otprilike odgovori na naša ekološki intonirana pitanja. No, posjećenost je iznimna, vode navodno ima više nego ranijih ljeta, a slika mjesta mijenja se ovisno o mijenama prirode. Svi o tome znaju ponešto, Kravica je rujni vinograd gdje bi svak’ rado čoknuo zrno. A gosti stižu preko zračne luke Dubrovnik, iz Međugorja “iđu” ture svaki dan, prihod je izvrstan i na dobrobit je lokalnoj zajednici; naime Kravica je pod ingerencijom grada Ljubuški i javnog poduzeća Parkovi. Ima samo sedmero zaposlenih, te dvadeset sezonskih radnika kao što su barkarijoli, spasioci, zaštitari, konobari u kafićima i zalogajnicama koje u zimskim mjesecima – kad vodostaj nabuja – prekrije voda…
Ipak, napravljeni su neki ustupci prirodi. Zabranjen je i “krunicom” ograđen pristup slapovima zbog očuvanja sedrene barijere, ali i da se ljudi ne bi zaigrali penjanjem na zelene, skliske stijene te skakali s njih. Nije dozvoljen ni ribolov niti loženje vatre, a ono osnovno poput ne-bacanje otpada u Kravicu se podrazumijeva. U tom smislu nismo vidjeli za našeg posjeta nikakav eksces, a opušaka ima neusporedivo manje negoli na splitskim plažama. Bacanje “čiketa” u more (vodu) trebalo bi, ako mene pitate, odsijecanjem ruke kažnjavati.
No, vratimo se divnoj, zelenoj Kravici, najposjećenijem parku i BiH u kojemu povremeno posjetitelji – prespavaju, a Zdravko Mamić, vlasnik velike (visokim zidom opasane) vikendice u blizini isto dođe, ali manje na kupanje a više “na sač” (čitaj: peku). Mjesto je to gdje se može vidjeti i bikini i burkini, doduše tradicionalne islamske obitelji brojnije su u posezoni i predsezoni jer “golotinja” koje na Kravici ima za njih predstavlja neumjesan prizor. Tijekom našeg posjeta, samo je jedna žena u pratnji (mlađahnog) supruga bila pokrivena do očiju. No, o brojnosti rigidnih vjernika – muslimanskih, ali i kršćanskih – svjedoči nekoliko istaknutih natpisa koji na Kravici ne dozvoljavaju javno obavljanje vjerskih obreda. Ni klanjanje niti misu na otvorenom. Kravica je profano mjesto, destinacija za kupanje i zabavu u Hercegovini.
Ivan Vištica je barkarijol na Kravici, simpatičan momak iz ekipe sezonaca, lokalac iz mjesta Staje kod Ljubuškog. Sportskog je duha i građe, član Gorske službe spašavanja Ljubuški i dio tima od 2017. godine. Prije no što je postao voditelj brodice na vesla, bio je spasilac. E, tu se naradio!
– Ovdje spasilac ima posla više neg’ na moru, bilo gdje! Oko 150 je intervencija u sezoni, srećom sve prođe uglavnom dobro; ljudi ne znaju plivat al’ se zalete, hodaju pa im odjednom propa’ne tlo pod nogama. Bude i nešto posjekotina, lomova, infarkta. Bude voda hladna pa im šokira organizam… A radi se od Uskrsa do kraja listopada, kad vodostaj nije previsok. I lijep je poso, svega vidiš, čuješ. Bude ispod slapa poljubaca, prosidbi, zaruka… Najviše selfija u zadnje vrijeme – smije se simpatični Ivan, koji brodicom može kud drugi ne smiju, pod sam slap. I ta vožnjica stoji svega pet maraka (20 kuna).
More dosadi
Bacamo bahati mamac, pitamo ga bi li radije vozio gondolu po Veneciji ili barčicu po Kravici. Ne dvoji Ivan ni mikrosekunde.
– Koja Venecija, ovo je bar duplo bolje! Pa vidi: tu imaš slap, tamo ga nema. Tamo more zagađeno, ovde se možeš okupat kad želiš. Po Veneciji moraš pjevat, ovde buk (slap) pjeva umjesto tebe. A mogu i ja zagangat bez problema – vragolasto će Vištica.
Tri dame iz Argentine odmaraju se i toćaju na gredi kojom se prešetava do kafića MM. One su hodočasnice iz Međugorja i ne pričaju engleski, no među njima je jedna porijeklom Talijanka i zna talijanski, zove se Carmen Beltramo.
– To je zato što su moji izbjegli iz Italije u Argentinu u doba velikog vala migracija u Europi, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kad su i Hrvati masovno dolazili na daleki kontinent. Pa Talijani i Hrvati su susjedi. Moja je baka iz Veneta, djed iz Torina, ja sam rođena u mjestu Rafaelle kod Santa Fea, ali naučili su me talijanski jezik – veli signora Carmen, komunikativna jer je i sama – umirovljena novinarka.
– Pisala sam za list Castellano iz Rafaelle, a ovdje u Međugorju sam već četrnaesti put, četvrti na Kravici. Jako je lijepo! Zadnji put bila sam prije pet godina, odonda je puno pliće, prije je voda bila dublja i hladnija. Ovo mi više odgovara jer ne znam plivati, kao ni kolegice – povjerava Carmen uz odobravanje prijateljica i suputnica Marie Esner i Cristine Clivati, koja će odmor nastaviti još kratko u Međugorju i Splitu, pa preko Ancone natrag kući.
Zgodan mladi par, pak, uživa pod slapićem uz kafić kao u jacuzziju. Njihov je dolazak veliki kompliment za Kravicu jer je mladić s mora, Miloš Vujović, rukometni reprezentativac Crne Gore i igrač kluba Fuchse iz Berlina. Igrao je, veli, i s Hrvatima: Jakovom Gojunom, Markom Kopljarom, rukometni znalci će odmah znati koji je to format. Rodom je Miloš iz Cetinja, ali ima kuću u Budvi. Ma ke Budva, Kravica rulz!
– Mogu vam reći da je u Budvi lijepo, ali more i dosadi, a ovdje je krasno, osvježavajuće, jako mi se sviđa. Nekako je egzotično… Već sam bio prije dvije godine, hit je mjesto, sad sam evo doveo i đevojku Dianu. Ona je iz Sirije, preziva se Halabi. Upoznali smo se u Moskvi, ona tamo studira sociologiju – veli simpatični Vujović, dok se Diana slatko osmjehuje. Ipak, njezin mladi život već je obilježio rat u rodnoj zemlji koji još traje, njeni su roditelji u Siriji, ali s one pravoslavne strane, gdje je mirnije. No, kad čovjek dođe na Kravicu, voda odnosi sve zlo i sekiranciju, ostaje samo ljepota i uživanje.
– Tu smo u kampu, mnogo nam je lijepo. Poslije ćemo za Split, tamo imamo prijatelje – najavljuju Miloš i Diana.
Jedan od onih koji imaju privilegiju stalno biti na Kravici – barem ljeti, dok mu kafić na prekrije voda – je 57-godišnji Ante Vukšić zvani Đuđa. Povratnik je iz Njemačke, vratio ga je zov rodne grude još u doba rata, ostao je tu, u Ljubuškom, blizu Kravice.
– U Štutgardu sam bijo, sad se vratijo; djeca mi imaju 27 i 28 godina, oni su ostali u Njemačkoj, tamo se rodili. Ja se zimi bavim građevinom, ljeti kafićem, moraš ostat vidjet kakav after bič parti radim, to je ludilo! A noćno kupanje, ljudi znaju da je to poseban doživljaj, upale se svjetla, ma ko bajka bude – zaneseno će Vukšić.
Njemu je kupanje već pomalo dosadno, ali sretan je što u kafiću ima novu, autohtonu ponudu: Mostarsko pivo!
– Odavde je, naše, a odlično – hvali gazda, ujedno i radnik, jedinog konobara toga dana je pustio, dao mu slobodno.
– Sestra mu se udaje u subotu, pa je išo kupit odijelo. Možda i u Split, neka ga – dobrodušno će empatični šef.
S obzirom da mu je Kravica kao drugi dom, zapaža sve njezine mijene.
– Ovde se radi samo dva mjeseca; onda poslije osmog, voda nabuja, sve pokrije. I uvijek se plaža mijenja; ljeti se sedra rasuši, zimi je voda preplavi pa nabuja, okrene se ploča pa preusmjeri slap – iznosi svoja zapažanja.
Rado se prisjeća i brojnih celebrity-gostiju, koji su mu važni kao i svi drugi dragi gosti u lokalu s vrlo povoljnim cijenama. Na primjer, veliko pivo stoji oko dvanaest kuna, manje od kave na bilo kojoj splitskoj plaži. Veliko pivo, hej, Mostarsko čak!
– Bijo je ovdje Kusturica, Emir. Film snimo. I Monika Beluči bila, uh dobra li je! Spavala tu gore, kod brata u bungalovu. Helikopterom su dolazili!
A ovi domaći: Thompson, Tiho Orlić, Anica Martinović, Matija i Alka Vuica… One su ovdje ko kod kuće! – veselo iznosi ugostitelj Đuđa, koji je ranije radio i kao spasilac.
– Vazda je tu bilo posla, intervencija, a najgore je kad se ide topit žena pokrivena. Da se guši, ne smijem joj ruku taknit! Malo smo u ratu s njima, hoće klanjat a to nije zgodno, kao ni kad katolički vjerski fanatici drže propovijedi, viču. Pusti obrede, za to ti treba čisto, sveto tlo a ne plaža puna golih guzica! Je l’ tako? – smatra Đuđa, zadovoljan ovogodišnjom sezonom.
Najavljuje i posjet Dalmaciji.
– Dođu meni Dalmatinci, posebno su mi dragi motoristi iz Sinja. Ne vozim motor, ali volim otić na moto-party kad ga organiziraju, bude super! A i red je uzvratit posjetu, kad već oni k meni dolaze – srdačno će ugostitelj s plažice Kravice.
Izvor:Iks portal
Foto: Duje Klarić/Cropix / SD