U novom izdanju emisije Vrijeme je za goste, preko puta Snježane Delić, sjeo je uspješni rukometaš Ivan Karačić.
Otkrio je sve detalje o početcima svoje karijere, uzorima i planovima, ali i o tome kakav je osjećaj igrati protiv brata.
Kako je kod Vas došlo do tolike ljubavi prema sportu, ali i tako velikih rezultata?
Otac je najviše zaslužan za to, cijeli je život u sportu. Mada, bila su i takva vremena da za djecu nije ni bilo druge opcije nego da ispred zgrade igraju neki sport. Put nas je odveo u sportove koje smo izabrali i, hvala Bogu, sve je to ispalo kako treba.
Igor i ti ste rukometaši, Goran je u nogometu. Je li ti rukomet uvijek bio glavna opcija?
Ne, nikako ne bih rekao da je rukomet bio moja prva opcija. Vjerojatno da je bio treća, ali to je sve išlo svojim tokom. Nogomet je svoj djeci bio glavni sport pa tako i meni, bio sam dobar nogometaš, moram dodati. Trenirao sam i nogomet i košarku. Nakon što je moj trening za košarku odgođen, vidio sam da neki dječaci igraju rukomet. Zagledao sam se dok mi trener nije rekao „što gledaš, hoćeš li trenirat?“ i tako sam ušao. Imao sam 9-10 godine.
Nedavno si se oprostio od BH reprezentacije gdje si proveo, možemo reći, jednu punoljetnost. Što ti je značilo tih 18 godina u tom dresu?
Kada ste 18 godina dio nečega, to je uvijek znak neke kvalitete. Nivo profesionalizma i kvalitete uvijek je bio na visokoj razini. Od prvog do zadnjeg nastupa, to mi je bila velika čast i to ću uvijek napominjati svima koji me pitaju.
Koji su ti najdraži trenutci iz tog razdoblja?
Bilo je mnogo. Vjerujem da ću ostati zapamćen po tome što sam postigao te zadnje zgoditke za prvi plasman na Svjetsko prvenstvo u Katru, golu za prolazak u Europsko prvenstvo u Norveškoj. To ću sigurno pamtiti cijeli život.
Imao si jednu zanimljivu priliku, a to je da si igrao protiv brata. Kakav je to osjećaj?
Prije utakmice, događaju se intervjui pa se tema oko tog podigne, ali čim krene igra, ja zaboravim na to isto kao i on. Jedini cilj je odnijeti pobjedu.
Koji rukometaš je na tebe ostavio najveći utisak da ga možeš nazvati i svojom motivacijom za karijeru?
Za vrijeme mojih početaka, Švedska je dominirala rukometom i zavolio sam nekoliko švedskih rukometaša gdje se jedan najviše istakao, a to je svakako Stefan Lövgren. Sve dok nisam izgradio osobni stil, njega sam pokušao oponašati.
Trenutno si u Izraelu. Koliko dugo još tamo planiraš ostati?
Produžio sam ugovor na još dvije godine, tako da sigurno ostajem još toliko. Poslije ćemo vidjeti.
Kako ti je u Izraelu? Koje su prednosti života tamo u odnosu na ovdje?
U početku nisam planirao ostati jer se sve odigralo brzo. Prijatelj me pozvao kada sam mu rekao da mi je istekao prethodni ugovor. Mislio sam doći na odmor i vidjeti nešto detaljnije o novoj ponudi koju sam dobio. Ostao sam šest godina i evo još ove dvije sigurno ostajem. Svakako mogu reći da je Izrael jedna od najljepših zemalja u kojima sam bio.
Kada govorimo o rukometu, kakva je usporedba s rukometom ovdje i tamošnjim rukometom? Kakav je pogled na sport i sportaše?
Mi imamo mnogo više talentiranije djece, ali oni imaju infrastrukturu i novac. Ono što im fale – kupe, a nama to fali. Svake godine, sport im je sve jači jer su ulaganja velika. Mlada su država i tek počinju, a već su toliko razvijeni.
Imaš li neki cilj u svojoj sportskoj karijeri koji još uvijek nisi ostvario, a volio bi?
Svakom sportašu cilj su Olimpijske igre, to nisam uspio ostvariti. Vjerojatno tu priliku kao igrač neću ni dobiti, ali možda se ostvari kada budem u ulozi trenera. Nikad se ne zna, piše RTV HB.
Čitavu emisiju “Vrijeme je za goste” s Karačićem pogledajte u videu ispod.
Izvor:RTV HB