Bajram - RADIO LJUBUŠKI

Sa web stranice ljubusaci.com preuzeli smo tekst koji, među ostalim, govori i o tome kako se nekad u Ljubuškom slavio Bajram.

Tekst prenosimo u cijelosti bez uredničkih korekcija.

Bajram ide,Bajramu se nadam,Šta bi dragom bajramluka dala?

Da mu dadem vezenu mahramu,dragi mi je,
Malo mu je dara.
Da mu dadem svilen boščaluka,
Sirota sam,mnogo mu je dara,
Kad bi dragom bijelo lice dala,
Hašarija,mirovati neće!
Ne znam šta ću,žalosna mi majka!
Narodna sevdalinka

U islamskoj godini postoje dva Kur anom naređena praznika:Ramazanski i Kurban
Bajram.Ramazanski Bajram nam dolazi 1.ševala hiđretske godine nakon trideset dana
posta i pojačanog ibadeta.Svi vjernici koji ispoštuju svete dužnosti vjere u
proteklim ramazanskim danima očekuju milost Božiju.Praznik se obilježava tri
dana.Ramazanski Bajram kao veliki blagdan obilježava se u cijelom svijetu gdje žive
i postoje muslimani.Veličanstveno izgledaju džamije u svim zemljama svijeta u ranim
jutarnjim satima,kada se oglasi početak Bajrama.Tada svi prilaze jedni drugima i
čestitaju Bajram,kako mi u Bosni i Hercegovini kažemo,riječima „Bajrambarečula“.Na
licima se vidi radost,osmijeh i nada.Radost je usmjerena na sve džematlije,osmijeh
znači uspješnost u izvršavanju svih islamskih propisa u Ramazanu i to je osmijeh
pobjednika,a nada je skrivena strepnja za budućnost koju treba izboriti.
Na ulicama vlada raspoloženje praznika.Vjernici su odjeveni u
najljepše „ruho“ koje njihov standard može podnijeti.Oko džamije se
nalazi veliki broj djece koja od starijih očekuju prigodne
milodare.Nakon dolaska iz džamije kući,vjernici čestitaju Bajram
svojim ukućanima,komšijama,prijateljima.Pošto živimo u XXI stoljeću
čestitke se upućuju putem SMS poruka,interneta ili telefona u
dijasporu ili se primaju čestitke iz cijele Bosne i Hercegovine,te
iz inozemstva.I u tim svečanim trenucima radost Bajrama se dijeli i
sa umrlim članovima porodica,posjećuju se groblja i haremi i dijele
osjećaji sa svojim najdražima.
Kolika je vrijednost Bajrama govore i narodne umotvorine i
poslovice nastale dugotrajnim obilježavanjem Bajrama.Takve izreke
nisu mogle nastati u narodu za 50-100 godina.One su nastalajale
stoljećima.To je najbolji odgovor onima koji negiraju postojanje
Bošnjačkog naroda,jer za nastanak „narodnog blaga“ su potrebna
stoljeća i mileniji.To su poslovice:“Nije Bajram svaki dan“,“Budali
svaki dan Bajram“,“Dok se Bajro obuče,Bajram se provuče“,“Top
puče,Bajram prođe“,“Ne tovi se kurban na Bajram“!
Autor teksta se sjeća obilježavanja Bajrama iz prizme dječaka,koji je
doživljavao prve Bajrame u i oko džamije Gožulj.Također moram
primjetiti da je posjećenost obilježavanja Bajrama u džamijama nakon
rata u Ljubuškom obrnuto proporcionalna nedostatku Bošnjaka u našem
gradu.
Drugog dana Bajrama nekolicina dječaka sa Gožulja početkom 60-tih
godina XX stoljeća odlazi na Žabljak,nadajući se da će dobiti milodare
od muslimanskih porodica nastanjenih oko džamije na Žabljaku.Tom
prilikom smo posjetili sljedeće porodice i napunili džepove
novčićima,kockama šećera,suhim smokvama,“dropinama“ ili ponudama da
pojedemo baklavu,tulumbu,ružicu ili neki drugi slatkiš pripremljen u
kuhinjama naših dragih komšija.
Idući od džamije Žabljak prema sjeveru sa desne strane kako slijedi posjetili
smo:kuću Nović Muje(Pikaće),Nović Fize,Ćerima Maksića,Sadiković Ševale,Mehreme Nović
a iznad Poduvara kuće Sadiković Mire,Sule Novića,Ramize Košarić i Košarić
Muharema.Potom bi prešli na lijevu stranu od džamije i redom posjetili
kuće:Sadiković Šerifa,Muje Ćeške,Sadiković Fatime,Nađe Beširović,Mevle Fazlić a
nakon male uličice prešli u kuće Hase Selimića,Mehe Bilića,Haćka Zagića,Hasana
Beširovića,Saje Đulić.Have Mušić,Sadiković Muniba,gruntince Sadiković Ajiše,Arifa
Sadikovića,Hame Sadikovića i sjevernije Dike Korjenić.Ševala Maksića,Hasana
Bilića,Kasima Hajdarevića i na Vagnu Zagić Derve i Ahme Novića(Zoge)
Južnije od džamije Žabljak posjetili bi kuće:Derve Merđo,Fatime Sadiković,Hidajete
Mušić,Huse Konjhodžića,Ajiše Konjhodžić,Sadiković Šerifa,Abida Košarića,Muminagić
Sulejmana i Omerhodžić Sadudina.S druge strane su bile kuće Dženke Košarić,Ibre
Zagića te kuća Anadolaca.
Na putu prema „kući“ ka Gožulju bile su kuće Salke Hajdarevića, Muminagić
Atifa, Hrnjičević Hajre, Masije Sarajlić, Zaima Konjhodžića, Džemala Muminagića, Ibre Maksića (čovičak), Muminagić Mithata, Zenke Mušić. Iznad su bile kuće Munevera Košarića, Šućre Mušića i Ibrulj Mustafe.
Bili smo zadovoljni „darovima“. Za obilazak svih navedenih kuća i domaćina,bilo je
potrebno dva-tri sata.Radovali smo se i očekivali da što prije dođe Kurban
Bajram,kada ćemo opet u dječačkom zanosu posjetiti „žabljačane“ i čestitati im novi
praznik.
Ovaj tekst završavam kako sam i počeo-stihovima posvećenim Bajramu;
„Veliki blagdan je samo jednom godišnje-
Otkad te vidjeh,blagdan je svagda…“