Jedna iznuđena i u mnogočemu neobična ostavka nesumnjivo će utjecati na globalni politički krajolik. Riječ je, dakako, o ostavci britanskog premijera Borisa Johnsona na dužnost šefa Konzervativne stranke, koja podrazumijeva i njegov odlazak iz Downing Streeta 10.

Nakon višemjesečnih medijsko-političkih pritisaka Johnsonova je drama kulminirala ovih dana, kada mu je ostavku podnijelo 59 članova njegova kabineta – ministara i njihovih pomoćnika – praktički mu ispraznivši vladu. A njegova Konzervativna stranka, koju je prije tri godine podigao iz rasula i odveo u rekordnu izbornu pobjedu, ujedinila se u zahtjevu da – šef mora otići. Jer, svojim ponašanjem šteti i državi i stranci. Stiješnjeni Boris Johnson naposljetku se morao predati. U četvrtak je podnio ostavku na mjesto šefa Konzervativne stranke, pripisujući svoju smjenu djelovanju “mentaliteta krda” koje je krenulo na njega. Objavio je da “žalosno napušta najbolji posao na svijetu”, posao britanskog premijera. No izrazio je namjeru ostati na premijerskoj poziciji (tehnički jer potporu stranke je izgubio) dok stranka ne izabere novog lidera – vjerojatno do jeseni.

Ali dio stranačkog establishmenta traži da Johnson odmah podnese ostavku i na dužnost premijera. Pa tako stranački “senator” i bivši premijer John Major tvrdi da bi “nepametan i moguće neodrživ” bio Johnsonov ostanak u Downing Streetu u sljedeća tri mjeseca, koliko će vjerojatno trajati izbor novog šefa stranke i premijera UK.

Kralj političke drame Boris Johnson odlazi u drami s puno političko-medijske prašine. Ali ono najvažnije i dalje ostaje nepoznanica: zašto zapravo Boris Johnson mora otići? Zar zbilja zato što je njegov “zamjenik glavnog biča” Chris Pincher prije desetak dana u pripitom stanju na nekoj zabavi navodno neprimjereno pipkao dvojicu muškaraca, a potom se “otkrilo” da je Boris Johnson bio upozoren na njegovu sklonost seksualnom uznemiravanju, no unatoč tome ga je imenovao na dužnost “zamjenika glavnog biča”?

Da približimo o kakvom je “skandalu” riječ, pokušajmo ga prispodobiti našim političkim prilikama. Taj “glavni bič” u britanskom sustavu obavlja uglavnom ono što u nas radi šef zastupničkog kluba vladajuće stranke: osigurava potporu vladinim prijedlozima u Parlamentu, “bičuje” zastupnike da dođu na rasprave i glasovanja. U Hrvatskoj bi aktualni “glavni bič” bio Branko Bačić, šef kluba HDZ-a. A prispodobljeno hrvatskim prilikama, Johnsonova bi fatalna premijerska afera izgledala ovako: netko od Bačićevih pomoćnika (Josip Borić, Branka Juričev-Martinčev, Ante Sanader) prijavljen je da je u pripitom stanju nekoga ili neke neprimjereno pipkao/pipkala na nekom druženju. Zatim se “otkriva” da mu/joj to nije prvi put, i da je Andrej Plenković bio upozoren na takve njegove/njezine sklonosti. U sljedećih tjedan dana svi HDZ-ovi ministri i državni tajnici podnose ostavke Andreju Plenkoviću, praktički mu isprazne vladu, a cijeli HDZ unisono traži od njega da odstupi! I to odmah. U Hrvatskoj je, dakako, tako što nemoguće. Ali i u Velikoj Britaniji nije zamislivo da jedan takav nategnuti slučaj bude razlog zbog kojeg će stranka u pet dana smijeniti svojeg šefa i premijera, ma koliko snažan medijski pritisak bio. A pitanje je i odakle taj pritisak.

Razlozi iznuđenog odlaska Borisa Johnsona očito se ne nalaze u seks aferi “zamjenika glavnog biča”, već u nečem što je on radio. Ili nije radio. Osim osebujnog načina obnašanja premijerske dužnosti, koja mu je stvorila i simpatizere i neprijatelje, mandat Borisa Johnsona obilježile su tri velike teme: pandemija korone, ruska invazija na Ukrajinu i Brexit. Uz niz osobnih nedosljednosti (partijanje u vrijeme lockdowna i sl.) Boris Johnson je dobro, čak jako dobro upravljao Velikom Britanijom u složenim uvjetima pandemije.

Kad je riječ o ruskoj invaziji na Ukrajinu, Boris Johnson učinio je ponovo Veliku Britaniju državom prvog reda – Zapad, postavivši se kao svojevrsni glasnogovornik američke politike, šaljući vojnu pomoć Ukrajini i lobirajući za vojnu potporu. Stoga nije naodmet upitati se: da nije Johnsona snašla sudbina bugarskog premijera Kirila Petkova? Nakon što je Petkov otkazao poslušnost Rusiji, probudili su se ruski spavači u Parlamentu i srušili mu vladu. No snaga i ozbiljnost bugarske i britanske države je ipak neusporediva. Upravo se u unisonom otkazivanju stranačke potpore Johnsonu vidi koliko je (duboka) država u UK presudna u strateškom upravljanju i koliko je iznad pojedinih političkih izabranika.

Najvjerojatniji razlog Johnsonove iznuđene ostavke je ipak – Brexit. Izgleda da je Johnson suviše dosljedno radio na sporazumu Brexitu, a i nakon toga ga je suviše doslovce shvaćao i provodio, generirajući stalni sukob s EU-om. Počelo je to smetati i britanske privilegirane prekooceanske partnere. Jer novi odnos snaga i novi poredak ne trpe sukob Velike Britanije i EU-a.

EU treba nekoga tko će mu pomoći u osmišljavanju vanjske i obrambene politike. Velika Britanija je jedina bila kapacitirana za to. To novo post-Brexit savezništvo je i uvjet daljnjeg jačanja uloge Velike Britanije na globalnoj sceni. S Borisom Johnsonom kao simbolom najtvrđeg Brexita ono nije bilo moguće. Zato je Boris morao otići. Jako brzo. Jer procesi su brzi. 

Piše:Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

error: Content is protected !!