HNL je već 30 godina svakodnevnica svakog ljubitelja nogometa u Hrvatskoj, a kroz ta tri desetljeća se skupilo mnogo trivija i rariteta. Pravi poznavatelji loptanja na zelenim travnjacima lakoćom se prisjećaju najvećih transfera iz Hajduka u Dinamo i obrnuto, ali čak i oni zastanu kad ih se upita ‘tko je jedini nastupio i za Rijeku, Osijek, Hajduk i Dinamo? Samo je jedan takav, a njegovo ime je Marijan Buljat.
Šestorica igrača su zaigrala za tri naša najtrofejnija kluba. Riječ je o Franku Andrijaševiću, Mati Dragičeviću, Ivanu Bošnjaku, Dariju Jertecu, Rubenu Limi no samo je Buljatu uspjelo objediniti veliku četvorku. Bio je velika nada hrvatskog nogometa tijekom 2000-ih, na vrata su mu kucali europski velikani, a pred sobom je imao i poziv u širi krug reprezentacije no nogometna sudbina je imala drugačiji plan.
Ozljede i lomovi nogu su uništile sjajnu karijeru koja ga je čekala no kod Marijana Buljata ne osjećamo gorčinu zbog toga dok s njim razgovaramo već samo sentiment za nekim prošlim vremenima.
“Prošlo je puno godina od tada, već 10,11, koliko i ne igram. A lijepo je bilo svugdje, lijepo se prisjetiti tih vremena. To je za mene neki prošli život, težak, a opet lijep, jer je sport, nogomet, bila moja prva ljubav”, s malo sjete u glasu započeo je priču nekadašnji reprezentativac Hrvatske pa nastavio.
Buljat je dijete Zadra no kao mladić je već pokazivao nadprosječan talent te se našao na meti većih klubova. Hrvatskoj se nogometnoj sceni predstavio kao nogometaš Rijeke u koju je prešao nakon što mu je završio juniorski staž. U dresu kluba koji je tada igrao na Kantridi upisao je 13 nastupa u dvije sezone te se kao 20-godišnjak otisnuo preko granice.
Potpisao je za njemački Greuther Furth 2002. godine no kroz 12 mjeseci koliko se zadržao u inozemstvu nije se uspio nametnuti. Upisao je nekoliko nastupa za drugu ekipu Greuther Furtha odakle se vratio u Osijek.
“Puno je tu bilo prepreka i odricanja, ali ipak je velika čast bila igrati za ta četiri velika kluba, naravno, uz moj Zadar. Bilo je lijepo u svakome od njih. Četiri su to strane Hrvatske, četiri različita okruženja”, konstatirao je Buljat komentirajući činjenicu da je jedini koji je uspio objediniti ‘veliku HNL četvorku’, doduše tek nešto kasnije u karijeri.
Pokazat će se to kao sjajan potez za mladog Zadranina, jer će u narednih godinu dana eksplodirati u dresu slavonskog prvoligaša te doći na radar Dinama. Modri ga dovode 2004. godine i prva godina mu zasigurno neće ostati u lijepom sjećanju. Naime, Dinamo je u sezoni 2004./2005. doživio slom te su nakon neuspjeha u Europi zaglavili na 7. mjesto u prvenstvu.
Iako je ta epizoda s ‘ligom za bedaka’ ljuta trava na ljutu ranu svakog Dinamovog navijača, Buljat je preživio čistku na kraju sezone i zadržao se na Maksimiru još nekoliko sezona, taman toliko da bude dio generacije Modrih koja je započela dominaciju koja traje do danas.
U naponu snage Dinamove ponajbolje generacije u modernoj povijesti čijim su dijelom bili Eduardo, Luka Modrić, Vedran Čorluka i nešto kasnije i Mario Mandžukić započeo je početak kraja karijere Marijana Buljata. Na samom početku priprema u siječnju 2007. godine Eduardo da Silva mu je nehotično slomio nogu, taman kada je došao u krug seniorske reprezentacije.
“Kako se kaže, tko zna zašto je to dobro. Možda mi se jednom vrati u životu, ali mi je žao. Prošao sam sve reprezentativne uzraste od 15. godine i A reprezentacije i žao mi je što nisam napravio taj iskorak. Imao sam ponude jednog Marseillea, Monaca, Rome, Atletica, PSG-a. Zapravo mi zbog toga ostaje najveći žal da nisam okusio Lige petice, zaigrao možda s Tottijem u Romi. Kad sam već došao tako blizu, ta jedna stepenica i onda ta ozljeda jedna pa druga”, prisjeća se Buljat tog teškog perioda.
Da ironija bude veća, Eduardo uopće nije trebao biti na tom treningu, jer se svega par sati ranije vratio iz Brazila no napadač se htio malo razgibati s ekipom. Uslijedile su operacija, ugrađeni vijci i pločice, a potom je uslijedila i dugotrajna rehabilitacija. Mnoštvo manjih ozljeda i konkurencija koja je na Maksimiru bila sve jača gurnule su ga prema izlaznim vratima kluba u kojem je upisao preko 110 nastupa.
Buljat je zapeo za oko Hajduku i Splićani su iskoristili priliku te ga doveli u svoje redove s nadom da će Buljat na Poljudu opet početi pružati partije koje su ga 2006. godine dovele do reprezentativnog dresa. I taman kad je talentirani Zadranin ponovno stao na noge dogodio se novi peh. Ponovno je koban bio suigrač na treningu. Ovog puta je nastradala druga noga, a u sudaru s Matejom Jonjićem su pukle obje kosti u desnoj potkoljenici.
“Nakon te druge ozljede u Hajduku više nije bilo realno očekivati da ću moći ikad više igrati na tom visokom nivou. Kad se dogodila prva ozljeda bio sam na granici tog iskoraka. Žao mi je tih pola godine, godinu, jer drugačije je kada napraviš ime u nekom većem klubu u inozemstvu. Da su se tako stvari rasplele možda bih i dulje trajao. U to vrijeme je bilo da kad slomiš nogu, nije to više to”, objašnjava Buljat kako su se stvari razvijale u periodu kada je bilo jasno da više nikad neće dosegnuti one nogometne visine koje su mu talentom bile suđene.
Kako je sam jednom prilikom izjavio, pokušavao je još kratko igrati ozbiljan nogomet no nije išlo pa se okrenuo drugim stvarima. Karijeru je završio u NK Arbanasima. S vremenskim odmakom dao je jedan interesantan rezime svoje karijere.
“Sa sva četiri kluba imam dobre odnose i s navijačima u tim klubovima. Trudio sam se biti bez skandala, ne zatvarat vrata i mislim da sam u tome uspio. Po godinu i pol sam bio u Rijeci i Osijeku te po četiri godine Dinamo i Hajduk. Upoznaš dosta dobrih ljudi kako u nogometu tako i van njega. S nekim suigračima sam ostao u kontaktu, s nekima nažalost nisam”, kazao nam je.
Iako već puno desetljeće nije na zelenim travnjacima nije daleko od nogometa.
“Radim kao nogometni agent već devet, deset godina. A kada sam drugi put slomio nogu otvorio sam jedan dnevni bar u Zadru. Imam ga već 11 godina. To je neko okupljalište prijatelja, kako se ono kaže, imam ga kao neku svoju bazu”, otkrio nam je.
Izvor:rtl.hr