Pokolji Hrvata trajali su danima od Srba i Drvara sve do Grahova i Bosanskog Petrovca. Razmjeri zločina bili su takvi da je sve hrvatsko doslovno pobijeno i spaljeno u vrlo kratkom vremenu.
Uništene su teritorijalno vrlo velike župe Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici. U navedenim župama okrutno su ubijena sva četvorica župnika: vlč. Waldemar Maximilian Nestor u Drvaru, vlč. Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. Župnik iz Boričevca Stuparić ubijen je kasnije u Sincu u Lici.
Sa župnikom Barišićem su u Krnjeuši ubijena su i tri mladića pripravnika za svećenstvo.
Mnogi i danas leže po jamama
Broj ubijenih Hrvata u tim župama do danas nije utvrđen. Mnogi i danas leže po jamama koje nisu pronađene već skoro 80 godina od ovih strašnih pokolja. Uništenjem tih četiriju župa i provedenim genocidom praktički je nestao hrvatski narod na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne.
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka
naroda BiH, a „slavlje” se obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo
i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada
dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne?
Politička amnezija u Hrvatskoj
Ova tema kao i mnoge druge iz novije hrvatske povijesti imala je u bivšoj državi svoje lažno lice i naličje prekriveno tabuom; strogo zabranjenom temom i teško kažnjivim verbalnim deliktom. Za sve one koji bi pokušali dovesti u pitanje vjerodostojnosti
„službene” jugokomunističke verzije tih zbivanja. Danas se ti događaji u Republici
Hrvatskoj od pojedinih struktura žele proglasiti činom antifašističke borbe po uzoru na
Srbiju u kojoj su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt „prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi”.
Ako je politička amnezija u Hrvatskoj danas došla u stanje u kojem se komunistički
zločini mogu proglasiti antifašističkom borbom, a sada već i četnički zločini, iako
se između njih u mnogim slučajevima može povući znak jednakosti, ipak su se u
komunističkoj Jugoslaviji između komunističke i četničke borbe nastojale povući (bar
u teoriji) stroge crte razdvajanja po ideološkoj platformi iako im je jugoslavenski okvir bio zajednički. Kako bi u naše vrijeme „region zapadnog Balkana” ili “jugosfere” trebao imati čim više zajedničkog za sve njegove sastavne dijelove pa bi sukladno tome Hrvatska i BiH po uzoru na Srbiju trebale rehabilitirati Dražu i četnike „jer bi to uvelike pomoglo poboljšanju dobrosusjedskim odnosa” za koje bi se svi u „regionu” trebali svesrdno zalagati.
Na samom početku korisno je navesti nekoliko bitnih činjenica o pobuni od 27. srpnja 1941. godine:
● Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila
je organizirana prvenstveno od pripadnika velikosrpskih četnika, uz pomoć i suradnju vodećih komunista s tog područja. Dakle, u ustanku dominira četnička struja, ali je prisutna i partizansko-komunistička opcija. Sve to potvrđuje dr. Zlatko Begonja u izvrsnom članku pod nazivom:
To je bilo u svrhu ostvarenja projekta „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) koji je obznanjem koji dan ranije od ustanka na ovom području, gdje piše da je prva i osnovna dužnost svih Srba „da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su nadomak moru.” To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana, od nesrpskog življa „pre nego li se iko pribere” i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između „Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…” tzv. Srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata.
Osim toga, dr. Begonja izvrsno elaborira suradnju četnika, partizana i Talijana u ustanku u članku:
U svojim sjećanjima ugledni partizan i sudionik ustanka u Srbu Gojko Polivna priznaje i to kako ga je ozbiljno zabrinjavala činjenica o početku borbenih aktivnosti ‘bez prethodnog odobrenja CK’. U tom smislu naveo je i pristigli prigovor Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, iz kojega je bilo vidljivo protivljenje takvu razvoju događaja u Lici. Napominje kako je u dostavljenom prosvjedu Oblasnog komiteta navedeno da je Polovina ‘zloupotrebio svoj položaj i stavio se u ime Partije na čelo srpskih nacionalista, u stvari četnika, u njihovom šovinističkom obračunu sa ustašama, i to sve pod, izgovorom spašavanja srpskog naroda od ustaškog pokolja’.
Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom.
● Ovo nije bila prva pobuna protiv uspostave vlasti NDH na tadašnjem
njenom teritoriju i protjerivanje hrvatskog i drugog nesrpskog pučanstva. Do pobuna je dolazilo i u Hercegovni, dijelovima sjeverne Bosne i drugdje. U ovome dijelu Hrvatske to se dogodilo u Gračacu 12. travnja 1941. od pripadnika bivše jugoslavenske žandarmerijske postaje koji su ubili nekoliko Hrvata.
Ali ovo je bila prva velika pobuna i ustanak na teritoriju današnje Hrvatske koji je rezultirao masovnim ubijanjem i genocidom nad Hrvatima na ogromnom dijelu teritorija NDH.
● U pobuni nije sudjelovao nitko osim lokalnih Srba pod četničkim vodstvom ili su djelovali kao naoružane bande hajdučkog tipa. Organiziranog komunističkog vodstva nije bilo. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dobrovoljac iz Španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
● Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda
Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila
poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim državama ustanak protiv okupatora.
● Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio
se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle gotovo 2 mjeseca poslije 27. srpnja 1941. godine.
● Prvi oružani sukob ovdašnjih četnika i partizana, od kojih su većina bili
Dalmatinci pod vodstvom Vicka Krstulovića i Vice Buljana, dogodio se 1. travnja 1942. (na pravoslavni Veliki četvrtak) u mjestu Marinkovci udaljenom 10 km od Bosanskog Grahova prema Livnu. Dakle, 8 mjeseci poslije dana koji se slavi Dan ustanka 27. srpnja 1941. godine.
I četnici i partizani imali su kao osnovno programsko gledište obnovu Jugoslavije, samo je razlika bila u uređenju države: monarhistička ili komunistička. I jednima i drugima ideja hrvatske države je bila odiozna.
Osnovno programsko gledište četničkih udruženja bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma”, za vladare iz dinastije Karađorđevića, stoje bilo slikovito izraženo u geslu “za kralja i otadžbinu”. Međutim, od samog početka u ovom je pokretu bila primjetna i dominantna velikosrpska linija, poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima.
Slično četnicima, i partizani su htjeli obnovu Jugoslavije, ali komunističkog tipa.
I četnici i partizani su smatrali svaku hrvatsku državu neprijateljskom, a za vrijeme rata u NDH i jedni i drugi su ubijali na etničkoj osnovi samo Hrvate. To se nastavilo i 1945. godine kada su se jugoslavenski partizani s velikom mržnjom oborili na civile i zarobljene vojnike Hrvate, te počinili masovna ubojstva i genocid nad hrvatskim narodom.
Treći u takvu nizu, talijanski fašisti, posebice su nalazili zajedničkog interesa u suradnji s četnicima i to u onom pogledu koji je podrazumijevao onemogućavanje svakog oblika stabilnog funkcioniranja NDH. Prema fašističkom shvaćanju hrvatska država bila je ključna zaprjeka realizaciji širenja njihova imperijalnog utjecaja dublje u unutrašnjost teritorija na istočnojadranskoj obali, zbog čega je onda zajedno sa svojim partnerima trebalo sustavno djelovati na njezinoj destabilizaciji.
Veći dijelovi teksta su iz Uvoda iz knjige (str. 3-5) : Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i hrvatske žrtve (povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca) Hrvatsko žrtvoslovno društvo srpanj, 2010.
Izvor: narod.hr