Srbija je zaronila još tamo ranih 1990-ih i nikako da izroni iz tamnih dubina prošlosti, koju, reinterpretira amnezijom obuzeti predsjednik. Plašeći se pritom Jadrana plavog gotovo koliko i – ustaša! A spreman (istovremeno) potvrditi mandat ”kćeri i unuci srpskih koljača”, što bi kazao episkop banatski Nikanor.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Iako izborni rezultati to ne govore, dojam je, ipak, kako autoritet Aleksandra Vučića slabi. Već (najmanje) dva ljeta srbijanski se predsjednik ne prestaje čuditi onim Srbima koji ljetuju na lijepom plavom Jadranu, a oni, eto, nemaju razumijevanja za to njegovo čuđenje, koje je ove godine preraslo u otvoreno zgražavanje. Jer dok se, misli on, neki brčakju po hrvatskome moru, njihov predsjednik ne može čak ni u – Jasenovac.
E, baš velika boca!
A tih nekih je, primjerice, uoči obilježavanja Oluje, kada se ono Aleksandar (e, baš nikako Veliki!) pokušao na prepad probiti do Bogdanovićeva kamenoga cvijeta, bilo 13 500, a od početka godine pa, evo, do sredine kolovoza 130 000 srbijanskih turista izabralo je Hrvatsku za odmor. No to su “obični” Srbi – postoje, međutim, i oni – Vučićevi. I među njima je, dakako, naročito zanimljiv novosadski gradonačelnik Miloš Vučević, koji je baš u vrijeme kada mu se šef partije (i, doduše, države) krstio i lijevom i desnom rukom zbog braće koja Hrvatima ostavljaju devize, pronašao način kako se ti otpadnici (jedino) mogu dobro osjećati u Dalamciji (Istri i na otocima, da stari srpski grad Dubrovnik i ne spominjemo) u vrijeme kada se obilježava Oluja: “… Jedino da ronite cijeli dan, da uzmete veliku bocu kisika, da idete pod more i da se pravite kako se to ne događa i kako su oko vas baš pristojni ljudi.”
Pokušavši biti ironičan, ciničan štoviše, Vučićev je Miloš otkrio zapravo bit srbijanske politike, koja se ne mijenja još od Miloševića, mada je, primjerice, u doba Zorana Đinđića tzv. Druga(čija) Srbija pokazivala stanovite znake života. No – ubiše ga… Srbija je, naime, zaronila – sad s ili bez kisika, svjedno – još tamo ranih 1990-ih i nikako da izroni iz tamnih dubina prošlosti. I baš kao što je ovih dana primijetio jedan tamošnji analitičar, od 1995. stasala je čitava jedna (nova) generacija, a predsjednik ih i dalje kljuka podgrijanom radikalskom retorikom.
Srpski grobovi…
Uz što ide i odgovarajući naslov Gdje su srpski grobovi, tu su srspki radikali. Uz (moj) dodatak: tu su srpski radikali prekršteni u – naprednjake. Sve je, dakle, isto, samo drugo pakiranje. Jasno, aluzija je to na glasovitu srpsku krilaticu iz posljednjega desetljeća prošloga stoljeća Gdje su srpski grobovi, tu je Srbija. Nedvojbeno, prvi među njima, neslavni aktualni jurišnik na Jasenovac, proglasio je kolektivnu amneziju na uzroke. I u takvim mu je okolnostima prvi, ako ne i jedini, cilj pranje vlastite prljave prošlosti, pa kada je riječ i o toliko oplakivanoj sudbini krajiških Srba, koje, inače, komemorira po jasenovačkom modelu. Tako Vučić ni ne trepnuvši godinama ponavlja kako je u Oluji ubijeno 2 000 Srba, iako je na sudu u Haagu utvrđeno da su ubijena 44 pripadnika srpke nacionalne manjine. Ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo pred Međunarodnim kaznenim sudom za počinjene ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haagu Pero Kovačević, istina, svjedoči kako je haaško Tužiteljstvo tvrdilo da je u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji hrvatskih snaga ubijeno 320 Srba, ali u istrazi je dokazano, utvrđeno i usuglašeno kako je riječ o 44 ubojstva.
Također, tamo daleko svakoga kolovoza govore i o 250 000 protjeranih Srba, a toliko ih je prije rata (ukupno) živjelo na tome području, u ratu upamćenom kao zloglasna “SAO Krajina”. I nikako pritom da se do, navodno impresivnog, Vučićeva mozga probije neumitnost kako su prije ’95. bile ’94., ’93,, ’92., 91…
Ljetovanje u Glini
A u nekim od tih godina on je “ljetovao” u recimo – Glini. I obećao Krajišnicima kako tu nikada neće biti “ustaška država”. A samo godinu i pol nakon “egzodusa”, Vučić je imenovan ministrom informiranja u Slobinoj vladi, usprkos tomu što je tadašnji vožd zabranio izbjeglim Srbima ulazak u Beograd, pa su oni završili kojekuda. Dijelom i na Kosovu. Nije tada ni suze pustio.
A kad smo kod tih godina koje je aktualni srbijanski vožd zaboravio, vratimo se u ’91. “U mom je selu ’91. ubijeno 22 osobe, jedna mi je baka zapaljena, druga udavljena, ali ne mrzim nikoga. Zašto bih nekoga mrzio, to je bilo brutalno vrijeme kada su neodgovorni političari doveli stvar na takvu razinu. Rat je takav, brutalan”, svjedočio je, neizravno polemizirajući s amnezijom obuzetim šefom srbijanske države, bivši hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović. Po (sve)srpskoj nomenklaturi, dakako, i on je ustaša.
Zapravo, a tko od Hrvata, po beogradskom atestu, nije ustaša?! Jedan od mogućih odgovora ponudio je ovoga tjedna episkop banatski Nikanor u žestokom obrušavanju na Anu Brnabić, koju je onako (srpski) suptilno nazvao ”kćeri i unukom srpskih koljača”. Istina, episkopov bijes izazvao je premijerkin angažman (ali i osobno seksulano opredjeljenje) oko skorašnjeg EuroPridea. Ali, nije, naravno, vladika tek ovih dana doznao da je Brnabićeva lezbijka – pa je zato sad proklinje, baca anatemu – čak! I to, tvrde svjedoci, trijezan, što mu, navodno, nije često “agregatno stanje”. Nije li, uostalom, kada ju je kooptirao u prvu ministricu, tim podatkom Vučić mahao po većini “europskih dvorova” gdje je to, inače, (jako) dobrodošla vijest… Vladiki se, naime, ova pride-okolnost samo dobro namjestila kako bi naglasio da predsjednikova miljenica “niti je naše vere, niti je našeg porekla”. Ustašica, da ne duljimo!
Šatorsko krilo, veliko, veliko
Nije, eto, Ani pomoglo ni to što je samo prije nekoliko dana svjedočila kako ni ona neće na Jadran. “Moj djed, tatin otac je s Krka, pa tamo imam svoju kuću. Zadnji put sam tamo bila 2016., otkako sam ušla u Vladu, kao ministrica državne uprave i lokalne samouprave nisam išla svojoj kući”, potvrdila je aktualna, a vjeruje se, i buduća srbijanska premijerka kako je na predsjednikovu kursu. Hrvatsko more ni za živu glavu! Ni s bocama za kisik, a poglavito bez njih!
I, jasno, morao ju je Vučić braniti, pa makar i na vladiku udario. “Episkop Nikanor je izvrijeđao sebe i našu Crkvu, unizio našu Crkvu, mnogo više nego što je to ikada uradila Ana Brnabić ili bilo tko drugi”, zagalamio je prvi u Srba, dometnuvši: “Što to vas briga hoće li netko šetati jedan dan? Kad vidim taj agresivni ton kod nekoga uvijek se pitam šta se latentno krije iza toga”. Na što li je aludirao? Nije, valjda, na (neke) Nikanorove sklonosti koje bi ga eventualno kvalficirale da (i on) šeta s Brnabićkom?! Dosad se zna(lo) da je osuđen u Pančevu za mobbing, a, navodno, ni kamatarenje mu nije mrsko…
Nije, međutim, to u ovoj priči najvažnije. Vučić svoju premijerku brani kao lezbijku, a na to što je vladika stigmatizira kao ”kćer i unuku srpskih koljača”, predsjednik se nije ni osvrnuo. Slijedom čega se još jedanput vraćamo u 1990-te. Kada su početkom kolovoza ’95. krajiški Srbi pokušavali ući u Beograd, a Miloševićev im režim to branio, državna Televizija Srbije nije se dala zbuniti. Shema je išla kako je i predviđeno, gledateljstvo se zabavljalo finalom cirkuskog festivala u Monte Carlu. Što je ganulo samo patrijarha Pavla te je uputio (prosvjedno) pismo direktoru RTS-a.
E, taj circus (televizijski i ini) najbolje oslikava tadašnju Slobinu Srbiju. A kakva je onda ova Vučićeva? Ukratko, trebalo bi je prekriti jednim velikim šatorskim krilom. Kad je već vodi klaun. Opasan klaun, doduše.
/HMS/